Fijasko “jugosamita” u Berlinu (pogled iz Hrvatske)

Uprkos ponavljanju kako samo EU može rešiti probleme na Balkanu, istina je bliža tome da nema nikakvog pomaka bez nagodbe SAD-a i Rusije

Na poziv Merkelove i Makrona, u Berlinu je održan susret na vrhu zemalja zapadnog Balkana, s fokusom na pitanje odnosa Srbije i Kosova, na kojem su, iz nekog razloga, učestvovali i premijeri Hrvatske i Slovenije. Šta je na tom skupu radio Plenković i dokle će se naše ćate smucati po “regionskim” skupovima?

Objašnjeno je kako bi Hrvatska mogla pripomoći u dijalogu Beograda i Prištine jer ima nedavno iskustvo života u zajedničkoj državi. Ali, niti smo živjeli zajedno nedavno, već prije trideset godina, niti iz tog žalosnog iskustva nosimo bilo kakvo znanje mirnog i dogovornog rješavanja sporova.

Pitanje koje nije postavio niko relevantan u hrvatskoj javnosti, postavio je srpski predsjednik Vučić, koji je prije samita izrazio čuđenje zašto su uopšte Hrvatska i Slovenija tu, a nisu Bugarska i Rumunija. Naravno, nije to rekao zato što je, za razliku od naših ćata, protiv guranja Hrvatske u “region”, već zato što, primjera radi, Rumunija nije priznala Kosovo pa bi mu bolje došla za stolom.

“Vučić pohvalio Hrvatsku, samit okončan bez dogovora Srbije i Kosova” – tipičan je naslov kojim su naši mediji propratili taj besmislen, izlišan i bizaran skup. Srećni smo kao da je Leo Mesi pohvalio nekog našeg klinca na kadetskom turniru. Berlinska jugo-igranka pod palicom Merkelove i Makrona organizovana je zbog propasti “briselskog dijaloga” između Beograda i Prištine, nakon što je Kosovo uvelo stopostotne carine na proizvode iz Srbije kao odgovor na srpsku diplomatsku akciju blokiranja kosovskog članstva u UNESKO-u i Interpolu.

Time je Vučić dobio izgovor za povlačenje, pa sada ističe kako će se vratiti pregovorima tek kada Priština ukine takse. No o čemu mu u tom slučaju preostaje pregovarati nakon što je Skupština Kosova usvojila pregovaračku strategiju u kojoj je najvažnija stavka tačka da Srbija mora priznati nezavisnost Kosova u sadašnjim granicama? U takvoj situaciji gazde EU sazvali su ih u Berlin, da bi se uvjerili kako nema dogovornog rješenja, što se znalo i ranije i prije deset, i prije sto godina.

O diletantskom organizovanju samita svjedoči i to što je kao jedini predstavnik BiH pozvan Denis Zvizdić, predsjedvajući Vijeća ministara koje se već šest mjeseci nalazi u tehničkom mandatu jer nakon izbora još uvijek nije formirana nova vlada. Zvizdić ne predstavlja nikoga, a ako se htjelo čuti samo glas SDA kao dominantne bošnjačke stranke, bolje da su ugostili Izetbegovića.

Kosovski predsjednik Tači nastupio je tvrdo, vjerovatno zahvaljujući američkom zaleđu. Izjavio je kako očekuje da će Merkel pozvati pet država članica EU koje nisu priznale Kosovo da to učine. Konstatovao je kako berlinski skup nije donio nijednu novu ideju i da organizatori nisu uputili poziv Vučiću za priznavanje Kosova. Nije uzmaknuo ni oko nametanja taksi, poručivši da je to nužna i legitimna odluka i da kao takva treba ostati na snazi.

Učesnici samita potpisali su zajedničku izjavu kojom “daju snažnu podršku evropskoj perspektivi zemljama zapadnog Balkana, podsticaj Srbiji i Kosovu za normalizaciju odnosa i okončanje spora”. Dakle, ćorak. Tzv. berlinski proces o stabilnosti i približavanju zemalja zapadnog Balkana (čitaj berlinsko presipanje iz šupljeg u prazno) nastaviće se početkom jula sastankom u poljskom Poznanju, a nešto prije toga razgovaraće se i u Parizu.

Plenković je nakon skupa otkrio toplu vodu objasnivši kako “do dogovora između Srbije i Kosova nije došlo jer je bilo očito da su dvije strane poprilično udaljene u svojim stajalištima”. Silan uvid. Zamisli, Srbi i Albanci s Kosova “poprilično udaljeni u svojim stajalištima”! I za spoznati to trebao je vucarati Hrvatsku po ispraznim jugoslovenskim okupljanjima pod palicom dvojca bez kormilara Makrona i Merkelove.

Predsjednik Srbije Vučić izrazio je razočaranje ishodom susreta, ali je pohvalio korektan odnos predstavnika Slovenije i Hrvatske: “Sa Slovenijom imamo dobre odnose, a vjerujem da ćemo u budućnosti moći graditi bolje odnose s Hrvatskom nego što smo ih imali u vrijeme grešaka koje je pravio Milanović”.

Nakon svega, ostaje zaključak da su jedini pregovori Srbije i Kosova oko kojih ubuduće vrijedi načuliti uho oni u kojima se bude spominjala razmjena teritorija. Vučić i Tači su prošlog ljeta na konferenciji u austrijskom Alpbahu prvi put objavili da razmatraju promjenu granica kao dio sporazuma o normalizaciji odnosa. Po jednoj verziji toga plana Preševska dolina, u kojoj žive pretežno Albanci, bila bi prepuštena Kosovu dok bi sjever Kosova, nastanjen većinski Srbima išao Srbiji. Nakon toga bi se dvije zemlje međusobno priznale. Čini se da su od Amerikanaca dobili podršku za takve pregovore, no protiv sporazuma je Berlin, jer bi po njima promjena utvrđenih granica na Balkanu predstavljala “otvaranje Pandorine kutije”, a protiv toga se u skladu s Muti izjasnio i Plenković.

No ostaje sumnja da je razmjena teritorija uzbunila duhove ne zbog tobožnjeg otvaranja Pandorine kutije već upravo zato što bi to možda i dovelo do rješenja. Umjesto “Pandorinih kutija” neki možda preferiraju burad baruta, trajno nestabilne situacije kojima mogu manipulisati, kakva je bila Jugoslavija, koju su gurali dok god se mogla održati ili dejtonska BiH danas. Žalosno je da EU 2019. spoljnopolitički ne djeluje ništa sposobnije nego u vrijeme raspada Jugoslavije. Tači je uoči samita izjavio kako “nema dogovora dok se SAD ne uključe, jer se EU pokazala nesposobnom”.

Srpska premijerka Brnabić požalila se nakon povratka iz Berlina kako “nije bilo velikih pritisaka, ono što je meni bilo nevjerovatno je da Priština nije pristala da povuče takse i da su rekli Merkelovoj i Makronu da ih baš briga za to što oni pričaju. Meni je to nevjerovatno”, te dodala “kako je Merkelova primijetila izjavu Hašima Tačija da će SAD morati uključiti u dijalog jer je Evropa “nesposobna”.

Opšti pojam ispraznosti upotpunio je i sjevernomakedonski premijer Zaev izjavom kako je njegova delegacija podijelila svoje iskustvo o uspješnim pregovorima s Grčkom oko imena Sjeverne Makedonije i to nakon što su im to savjetovali Makron i Merkel. Dakle, kao kad kažete đeci – eto vidite kako su se ovi lijepo dogovorili. Ili možda još bolje, kako kad na seansi liječenih alkoholičara onaj koji je uspio prenosi svoje iskustvo.

“Vidjeli smo hrabre korake u sporu oko imena Sjeverne Makedonije i to je dokaz da je moguće pronaći rješenje u dugogodišnjim sporovima”, rekla je Merkel, a Makron je kazao da je Prespanski sporazum dokaz da je moguće riješiti sporove koji su izgledali nerješivi, samo ako postoji posvećenost. Radi se o plitkoj demagogiji jer uopšte nije riječ o uporedivom nivou problema. U prvom slučaju se radi o nominalnom, a u drugom o stvarnom problemu teritorije i ljudi na njoj. Najbolji sažetak cijele priče dao je srpski ministar spoljnih poslova Ivica Dačić izjavom kako “sastanak u Berlinu ne predstavlja novi format dijaloga Beograda i Prištine jer dijalog ne postoji”. On smatra i kako je potpuno besmisleno i nepotrebno oko toga sazivati sastanak zapadnobalkanske šestorke: “Šta će oni tu? Jesmo li mi učestvovali u dijalogu Skoplja i Atene?”

Rekonstrukcija tog bezveznog događaja na kojem se nije dogodilo ništa, barem jasno pokazuje kakve su pozicije Srbije i Kosova, koliko je spoljnopolitički nesposobna Evropa Merkelove i Makrona, ali i, avaj, koliko je sluganska hrvatska politika. Jedini racionalan argument za sazivanje tog samita koji se može smisliti je povod da akteri pred evropske izbore glume velike državnike koji tobože rješavaju velike probleme.

Suprotno papagajskom ponavljanju kako samo EU može riješiti probleme na Balkanu, istina je bliža tome kako nema nikakvog pomaka bez nagodbe SAD-a i Rusije. EU je potpuno nemoćna, nesposobna, bez jedinstvene spoljne politike. Dovoljno se samo zapitati kreira li tu politiku i Velika Britanija koja je na izlasku.

U svom tom jadu evropske politike prema Balkanu, posebno po spoju neznanja i oholosti prednjači Njemačka, koja se danas svodi na titranje Vučiću, a koji istodobno koketira s Putinom i Si Đinpingom, i podržavanje unitarizma u BiH. Šta Hrvatska uopšte radi po tom pitanju? Koji je naš interes za dalje proširenje EU?

Za dvadesetak dana Merkel dolazi u Hrvatsku u društvu predsjednika Evropske narodne stranke Manfreda Vebera da pomogne Plenkoviću u finišu kampanje za evroizbore. Koga će impresionirati to što dolazi hodajuća politička prošlost? Na sličan način Merkel je davala podršku i Vučiću u jeku predizborne kampanje u Srbiji. Najbolje bi bilo da čitav taj cirkus iz Berlina svrati i do Zagreba, ili barem da kao brat narodnjak, s Merkelovom dođe i Vučić da da podršku HDZ-u.

Osim što ima tako jaku podršku, Plenković u zadnje vrijeme sipa i dobre viceve. Evo jednog kojeg je ispričao uoči mlaćenja prazne slame u Berlinu: “Hrvatskoj je važno da je Njemačka i Francuska percipiraju kao važnog aktera u rješavanju neriješenih problema i kao zemlju koja će svoje predsjedanje Unijom iskoristiti da tema odnosa prema zapadnom Balkanu bude visoko na dnevnom redu”.

 

Autor Nino Raspudić

 

Izvor Večernji list, 03. maj 2019.