Z. Meter: Pompeo u Moskvi ili vruće geopolitičke igre

Sada se iznova pokazalo kako je posedovanje razornog nuklearnog naoružanja postalo najbolji jamac za sprečavanje Trećeg svetskog rata

Zahuktala diplomatija najjačih globalnih igrača ide dalje i to u svojoj sve dramatičnijoj formi – od održanih sastanaka, odustajanja od prethodno dogovorenih sastanaka samo koji sat ranije, do čudnih izjava i objašnjenja takvih poteza i najava nekih drugih. Sve to svjedoči o nervozi koja je posljedica očito sazrijelog mišljenja kako je dijalog između suprotstavljenih strana, u prvom redu onaj između SAD-a s jedne, i Rusije i Kine s druge strane nužan zbog dramatičnog pogoršanja međusobnih odnosa, kao i pogoršanja bezbednosnog stanja u brojnim kriznim žarištima diljem svijeta.

Nesumnjivo je došlo do prijelomnog momenta – starta nove faze oko formiranja budućeg poretka svijeta nakon što je ovaj posljeratni, prema pojedinim mišljenjima, iscrpio svoju ulogu, prije svega usmjerenu na osiguranje američke globalne dominacije. A kako Vašington, razumljivo s pozicije svih dominantnih sila (gledano kroz sveukupne istorijske cikluse i mijene) i dalje nastoji održati ulogu jedinog globalnog predvodnika tj. hegemona (iako je on u praksi više nema), on je ustoličenjem Donalda Trampa na mjesto predsjednika počeo s demontažom tog posljeratnog poretka koji mu je postao „pretijesan“ za očuvanje starih i promovisanje novih interesa, i koji je, konačno, i omogućio SAD-u neželjeni uspon njegovih globalnih konkurenata – prije svih Kine i Rusije, ali i ne samo njih.

Očito je, smatraju danas američki stratezi, došlo vrijeme za ubiranje danka (ako treba i „u krvi“), kako od država koje nisu pod američkim uticajem (Iran, Sjeverna Koreja, Venecuela, …), tako, još i više, od američkih saveznika i partnera, koji, prema mišljenju Vašingtona, svoj današnji visoki stupanj razvoja i standarda duguju jedino njemu, pa mu sada taj dug moraju vratiti na način kako upravo on to želi. Međutim problem je u tome što svi oni ne misle tako! Štaviše, spremni su se američkom načinu razmišljanja i američkim planovima suprostaviti na bilo koji način, a neki od njih i pod bilo koju cijenu. A kako želje za samostalnošću imaju visoku cijenu, upravo svjedočimo dramatičnim pucanjima donedavno, naizgled tako čvrstih i nesalomljivih veza kao, primjera radi, onih između SAD-a i Turske, i sada, između SAD-a i Njemačke. I jedno i drugo savezništvo ima veliku geopolitičku i geostratešku ulogu i uticaj, pa zato pomeranje dviju spomenutih ključnih država, od kojih je jedna dominantna sila na prostoru EU, a druga jedna od najjačih na prostoru Bliskog istoka u smjeru Istočnog geopolitičkog centra – predstavlja istinski globalni poremećaj dalekosežnog karaktera. Ukratko rečeno, nova američka spoljnopolitička strategija, operacionalno pokrenuta inauguracijom Trampa za predsjednika SAD-a, u vrlo je kratko vrijeme uspjela učiniti ono što u vrijeme hladnog rata jedan SSSR nije uspio u 50 godina: razdvojiti Vašington i Berlin, a Rusiju i Kinu zbližiti u  istorijsko – nikada viđeno strateško partnerstvo.

U tim i takvim novonastalim okolnostima, nova američka strategija vođenja diplomatije uz istovremenu pozadinsku prijetnju silom ako se ne usvoje njeni zahtjevi, dovela je do vrlo mršavih, ili gotovo nikakvih spoljnopolitičkih uspjeha (znatno više uspjeha požnjela je na ekonomskom planu, kroz rekonfiguraciju starih trgovinskih sporazuma, poput bivše NAFTA-e na sjevernoameričkom kontinentu, ili zbog američkih uvođenja carina prema različitim zemljama). Štaviše, metoda otvorenog pritiska izazvala je protivreakciju gotovo svih, pa i onih zemalja koje nikakvog „konja za trku sa SAD- om nemaju“, najviše vidljivo unutar EU čije se pojedine države, pa i one male poput Austrije ili Mađarske, ne libe sve otvorenijoj saradnji s do juče toliko omraženom Moskvom, u kojoj sada, začudo, gledaju poželjnog partnera, nezvisno od svih pa i velikih nesuglasica i pre svega suprotnim pogledima na brojne svjetske probleme.

Pri tom niti Rusija niti Kina više pasivno ne čekaju da im se neko na Zapadu smiluje i počne s njima razgovarati na ravnopravnoj osnovi, s nužnom dozom međusobnog uvažavanja a ne vječnog držanja pridika o ovom ili onom (obično se radi o „izlizanim frazama“ o ljudskim pravima, demokratskim standardima i td.). Zato danas i svjedočimo čvrstom pregovaračkom stavu Pekinga vezano uz nastojanja za sklapanje američko-kineskog trgovinskog sporazuma, ruskom odbijanju ultimatuma i besplodnih razgovora s Vašingtonom po pitanju različitih sporzuma vojno-strateške prirode u kojima se ruski stavovi i prijedlozi već godinama u pravilu ignorišu, i, što je najvažnije, svjedočimo stvaranju velikog rusko-kineskog strateškog partnerstva, koje se ne želi zvati „otvorenim savezništvom“ samo iz razloga da ne bi proizvelo konotaciju tj. dale argument i povod za novu blokovsku podjelu svijeta.

A upravo na ovo posljednje – kinesko-rusko strateško partnerstvo – odnosi se i današnja vijest koja samo potvrđuje svu dramatičnost i važnost najnovije zahuktale diplomatske aktivnosti globalnih igrača, koju sam spomenuo na početku teksta, i koja je počela s iznenadnim i vrlo dugim telefonskim razgovorom američkog i ruskog predsjednika Donalda Trampa i Vladimira Putina, u petak, 3. maja. Taj razgovor, i sve ono što je iza njega uslijedilo, označio je ulazak u sam finiš posljednje etape pregovaračke faze pokrenute oko postizanja modela budućeg ustrojstva svijeta, nakon koje, ukoliko ona ne urodi plodom, slijedi faza podjele svijeta u interesne zone, ukopavanje u vlastite rovove i intenziviranje međusobnih provokacija, „podmetanja nogu“ na „klizavim“ terenima globalnih kriznih žarišta, i iscrpljivanja suprotne strane „tuđim rukama“ bez ostavljanja vidljivih krvavih mrlja na onim svojim – iako bi krvi, u realizaciji takvog scenarija trebalo biti „do koljena“.

Tako se, uoči sutrašnjeg sastanka s američkim državnim tajnikom Majkom Pompeom ruski ministar spoljnih poslova, sigurno ne slučajno što se odabira trenutka tiče, danas sastao s kineskim šefom diplomacije Vangom Jiem. Iz onoga što se moglo čuti u njihovom javnom obraćanju novinarima (a da pri tom i ne govorimo o onome što je u njihovom razgovoru ostalo „iza zatvorenih vrata“ ali o čemu itekako možemo razmišljati!) može se vidjeti sva dramatika dinamike globalnih geopolitičkih promjena, koje do prije još svega nekoliko godina niko nije mogao niti zamisliti. Tako je ruski čelnik diplomatije maloprije izjavio da su u 70. godišnjici međusobnih diplomatskih odnosa Rusije i Kine, koja se obilježava ove godine, dvije zemlje „ušle na istorijsko rekordnom nivou saradnje u svim sferama“. Rekordna je bila i robna razmjena dviju država u 2018. godini i iznosila je čak 108 milijardi dolara, što je prevazišlo i prvobitno postavljeni i ambiciozni cilj od 100 milijuna dolara.

Ovdje bih želio povući paralelu i podsjetiti, kako je ruska trgovinska razmjena s jednom Njemačkom, koja je do izbijanja ukrajinske krize 2014. godine bila najveći ruski trgovinski partner, iznosila najviše 80-ak milijardi dolara (a prošle godine svega oko 40 milijardi dolara zbog međusobno uvedenih sankcija i protivsankcija), jer upravo se iz tog podatka najbolje vide katastrofalne posljedice nove Istočne politike Evropske unije (misli se prije svega na onu prema Rusiji), pokrenute pod pritiskom SAD-a. Iz njega se jasno razaznaje ko takvom politikom, zapravo, najviše gubi, i to ne samo u privrednom smislu. A evo šta je Lavrov danas još rekao na zajedničkoj medijskoj konferenciji s kineskim kolegom: „U toku je razrada (rusko-kineskih) investicionih projekata u iznosu od 120 milijardi dolara.“ Govorio je dalje, o jačanju vojne saradnje, zajedničkom odgovoru dviju država na nove pretnje, uključno i međunarodni terorizam. Kulminacija razvoja odnosa trebao bi biti službena posjeta kineskog predsjednika Si Đinpinga Rusiji ove godine, koji se temeljito priprema s obje strane. „Rusija i Kina djeluju stabilizirajuće na današnje stanje u svijetu, a na spoljnopolitičkom planu postojano rade na formiranju pravednijeg, demokratskijeg, policentričnog svjetskog poretka, utemeljenog na načelima povelje UN-a. Izrazili smo svoju zabrinutost pokušajima rušenja nakon Drugog svjetskog rata uspostavljenog međunarodnog poretka i arhitekture međunarodne bezbednosti, nastojanja za podrivanje strateške stabilnosti, a takođe i nastojanja promjene nekih normi međunarodnog prava, uključujući i Povelje UN-a“, kazao je ruski šef diplomatije.

Upravo su to i ključne riječi koje potvrđuju gore navedenu tezu o započetoj bici između SAD-a s jedne, i Kine i Rusije s druge strane, i zbog kojih ja, zapravo, ne vidim mogućnost za postiznje bilo kakvog konkretnijeg napretka niti u sutrašnjim, niti u planiranim razgovorima Tramp-Putin koji bi se, prema nekim današnjim vijestima, mogli održati već idući mjesec u japanskoj Osaki, tokom samita G20. Stavovi dviju strana su međusobno dijametralno suprotni oko ključnih, načelnih pitanja, vezanih uz buduće ustrojstvo svijeta, da bi njihov eventualni dogovor značio samo povlačenje tj. poraz jedne od strana, a što je nemoguće za očekivati. Za neke kompromise, o kojima pojedini analitičari govore kao o mogućnostima, takođee ne vidim prostora. Koji bi to bili kompromisi i čemu bi oni zapravo vodili? Kompromisi bi u ovom slučaju značili jedino trgovinu pojedinim interesima i zamjene uticaja u određenim prostorima svijeta (primjera radi „prodaja Venecuele za Ukrajinu“), što bi dovelo do dviju negativnih stvari: stvaranja novih lokalnih napetosti i sukoba (jer ni Venecuela ni Ukrajina to sigurno ne bi dočekale raširenih ruku); i drugo, samo bi „zacementiralo“ ukopavanje ključnih globalnih aktera u svoje rovove i omogućile novo ustrojstvo svijeta temeljen na opštoj nesigurnosti, međusobnom iscrpljivanju i sukobljavanju, o čemu sam već ranije govorio.

Nepromišljenom i samouvjerenom politikom američkih stratega, vođenih isključivo mahnitom željom za globalnom hegemonijom, zasljepljenošću glupošću o isključivosti američke nacije (prema kojoj, očito, svi ljudi nisu rođeni jednaki, što je suprotno i čuvenoj američkoj Deklaraciji) i potrebom za gotovo „sakralnim“ predvodništvom ljudske rase i planeta, Vašington je sam sebe doveo u opasnu situaciju iz koje više niko ne vidi izlaz. Jer nakon njegovih, ovako odigranih poteza s visoko postavljenim interesnim ljestvicama – svako povlačenje za SAD značilo bi i njihov poraz i smanjenje globalnog ugleda. S druge je strane nemoguće očekivati američku pobjedu klasičnim političkim, diplomatskim pa čak i finansijsko-ekonomskim mjerama (što se najbolje pokazalo kroz neefikasnost protivruskih sankcija koje već ulaze u svoju šestu godinu, pri čemu sve više opterećuju i same njihove pokretače, a kamo li da takve mjere mogu slomiti jednu Kinu, ekonomski i finansijski neuporedivo jaču od Rusije). Dakle, Vašingtonu na raspolaganju ostaje još samo vojni pritisak, kojeg se, kao što smo bili svjedoci, nisu bojali niti Sjeverna Koreja, a očito ga se ne boji niti Iran, a kamo li će Rusija ili Kina.

Sada se iznova pokazalo, koliko god to grubo zvučalo s obzirom na nehumanost njegove primjene i, uopšteno, same ideje njegovog korišćenja u vojno-političke svrhe, kako je posjedovanje razornog nuklearnog naoružanja postalo najbolji jamac za sprječavanje Trećeg svjetskog rata, vjerovatno puno krvavijeg od onog prethodnog, kao što je i Drugi svjetski rat bio čak pet puta krvaviji od Prvog.

Dakle, atomsko oružje, naizgled apsurdno, danas sprječava gubitak možda i više stotina miliona života i razaranja apokaliptičnih razmjera, što savremeno konvencionalno oružje današnjice bez ikakvih problema može prouzrokovati. A za takve posljedice, primjera radi, bio bi dovoljan samo jedan jedini – veliki kinesko-indijski rat. I upravo se u tom svjetlu i nikako drukčije moraju posmatrati spomenute riječi ruskog ministra spoljnih poslova, o tome, da su Rusija i Kina danas najveći jamci stabilnosti međunarodnog mira i poretka, sviđalo se to nekome ili ne.

 

Izvor geopolitika.news, 13. maj 2019.