Nemačka rusofilija ugrožava jedinstvo Zapada

Od Ničea, Rilkea i Tomasa Mana, pa sve do Merkelove, nemačka kultura gaji simpatije prema Rusiji. Da li to ugrožava jedinstvo Zapada?

U Nemačkoj sve vrvi od istaknutih apologeta Rusije. Najnovija je izjava Horsta Teltčika u kojoj je optužio Zapad da je „opsednut“ optuživanjem Vladimira Putina za sva zla svetske politike, čime ga „izopštava“ iz saradnje. Jirgen Todenhofer osuđuje „demonizaciju“ Rusije koja je, prema njegovom mišljenju, dospela na loš glas. A u kolekciji eseja pod naslovom „Zašto nam trebaju mir i prijateljstvo sa Rusijom“, istaknuti bivši političari različitih provinijencija – uključujući i konzervativce – pozivaju na toplije odnose sa Putinovim režimom.

Ovaj proruski sentiment ume da bude alarmantno dvopartijski, naročito povodom Ukrajine. Levičarski političari često pravdaju rusku aneksiju Krima na prilično sličan način na koji to čini i desničarska Alternativa za Nemačku (AfD). Nemački nacionalizam je uvek naginjao stavu da su države Istočne Evrope obične napasti koje bi velike sile – u ovom slučaju Rusija i Nemačka – trebale da dovedu u red.

Postoji naziv za ovu modernu težnju akomodaciji sa Rusijom: „Putinversteher“, odnosno „objašnjivači Putina“. Mito i ucene verovatno mogu da objasne neke od ovih slučajeva, a tu je i masivna ruska propaganda i dezinformisanje, što doprinosi uspehu Putinversteher-a u Nemačkoj. Ali nije samo u tome stvar. Tu je i specifičan nemački rezon koji jednostavno neće da nestane, a koji inspiriše apologete Kremlja da predstavljaju Putinovu autoritarnu vladavinu kao autentični izražaj ruske jedinstvenosti. „Ne smemo da namećemo zapadne vrednosti Rusiji“, kažu oni. „Ruska kultura se mora poštovati onakva kakva je“.

Ništa od ovoga nije novo.

ISTORIJA NEMAČKE RUSOFILIJE
Počevši od 19. veka, određeni broj istaknutih nemačkih mislilaca je razvio mitsku sliku i fascinaciju Rusijom, oscilirajući između straha i divljenja. S jedne strane, Rusija je percipirana kao uznemirujuće neobična i preteća jer je ova ogromna zemlja bila „necivilizovana“, vođena prastarim instinktima. Istovremeno, upravo je ta navodna grubost i iracionalnost ono što je često tretirano kao izraz nepatvorene duhovne i moralne čistote „ruskog naroda“. Artur Miler van den Bruk, filozofski praotac desničarske intelektualne struje pod nazivom „konzervativna revolucija“, početkom 20. veka Ruse i Nemce je video kao zdrav kontrast racionalističkom, materijalistički orijentisanom Zapadu. Za njega su i Rusija i Nemačka bile ideološki sveže i emotivno rezonantne civilizacijske sile.

Neki od najvećih umova nemačkog intelektualnog života su doprineli ovoj idealizujućoj mistifikaciji Rusije. Godine 1888, Fridrih Niče je nazvao Rusiju „jedinom silom koja danas ima izdržljivost u svom telu, koja može da čeka, koja može da obeća nešto“. Rusija je za Ničea predstavljala antitezu „patetičnom evropskom partikularizmu i nervozi“, a „Zapad kao celina“ više nije imao „one instinkte iz kojih niču institucije, iz kojih niče budućnost“. Godine 1920, pesnik Rajner Marija Rilke je rekao da ga je Rusija „učinila onime što jeste“. Rilke je svoje „unutrašnje poreklo“ našao u Rusiji, „toj zemlji nedovršenog Boga u kojoj iz svakog ljudskog gesta toplina Njegovog stvaranja teče kao beskrajni blagoslov“.

Tomas Man je u svojoj knjizi iz 1918. pod naslovom Refleksije nepolitičkog čoveka u stvari došao do jedne vrste kulturno-istorijske kontrasheme, u kojoj su Nemci i Rusi na jednoj strani, a zapadne demokratije na drugoj. Zato što su se i nemačka i ruska „kultura“ odupirale „imperijalizmu“ i bezdušnoj, racionalističkoj „civilizaciji“ Zapada, oba naroda su se udružila u dubokom duševnom međuodnosu. I zato ih Zapad konstantno nije razumevao, nego ih je kinjio. Da ne bude zabune, Man je kasnije modifikovao svoj negativni stav prema demokratiji i zapadnim vrednostima. Ali rane klice jednog mentalnog sklopa su bile očigledne.

Rajner Marija Rilke

Štaviše, veliki delovi nemačke nacionalističke desnice tokom Vajmarske republike su verovali da su Nemačka i Rusija ujedinjene u borbi protiv Zapada. „Nacionalni boljševici“ poput Milera van den Bruka i novinara Ernsta Nikiša – koji se kretao od ekstremne levice ka ekstremnoj desnici i nazad – su videli Oktobarsku revoluciju kao narodni (völkisch) ustanak Rusa protiv zapadne civilizacije, pa stoga i kao uzor za sopstvenu „nacionalnu revoluciju“ koja će doći. Slično tome, Jozef Gebels je u svojim ranim godinama slavio Lenjina kao velikog nacionalnog lidera Rusije. Nakon Prvog svetskog rata Crvena armija i Rajhsver su sarađivali u tajnom programu ponovnog naoružavanja Nemačke. Hitlerova rasistička mržnja protiv svih Slovena je implementaciju vizije rusko-nemačkog savezništva protiv Zapada učinila nemogućom unutar nacional-socijalističke ideologije. Ali sa paktom Hitler-Staljin koji je trajao od 1939. do 1941. (misli se na Molotov-Ribentrop pakt, prim. prev.), ovaj koncept je momentalno ponovo oživeo.

RUSOFILIJA I ANTIAMERIKANIZAM
San o nemačko-ruskom kontrategu protiv prejakog Zapada se nastavio i nakon ere nacističkog režima, ovog puta u formi neutralnih aspiracija levice i desnice. Ova ideja je, na primer, postojala u nemačkom „mirovnom pokretu“, koji je mobilisao stotine hiljada demonstranata protiv nuklearnog prenaoružavanja NATO-a osamdesetih godina prošlog veka. Sve ovo nije nestalo nakon Hladnog rata. U nemačkoj svesti danas postoji sklonost da se zasluga ponovnog ujedinjenja Nemačke pripisuje Mihailu Gorbačovu – a ne toliko snazi i atraktivnosti zapadnih demokratija. Zaista, mogli bismo se zapitati da li je integracija Nemačke u Zapad ikada bila u potpunosti prihvaćena kod pojedinih delova nemačkog društva.

Ove istorijske tendencije se ponekad reflektuju u jedva prikrivenom antiamerikanizmu koji opstaje u Federalnoj Republici još od njenog začetka, a koji nije prisutan samo kod ideoloških ekstremista, nego i kod političkog i društvenog centra. Najgora izdanja tog antiamerikanizma bila su suzbijana legitimnim strahom od ekspanzionističkih ambicija sovjetskog komunizma i posledične vojne zavisnosti od Sjedinjenih Država. Ali i tokom Hladnog rata antiamerikanizam je uspevao da se indirektno izrazi u vidu osećaja kulturne antipatije prema „površnim“ i „bezdušnim“ Sjedinjenim Državama, koje su navodno neobuzdano posvećene novcu i potrošnji. Mnogi Nemci smatraju da u Rusiji mogu da nađu ono suprotno: kulturnu naciju koja vrednuje ideale pesnika, umetnika i intelektualaca.

Nostalgično sećanje na politiku detanta iz sedamdesetih i osamdesetih u Nemačkoj dovodi do uverenja da je Rusija u osnovi miroljubiva sila, nezaobilazna pri obezbeđivanju stabilnosti u Evropi. Naročito za SPD, poziv na partnerstvo sa Moskvom ima gotovo religijsku privlačnost. Među socijaldemokratama, žudnja za harmonijom u nemačko-ruskim odnosima ostaje jaka uprkos agresivno destruktivnoj ulozi koju Putinova neoimperijalistička mafijaška država igra u današnjoj Evropi. Ministar inostranih poslova Hajko Mas se suprotstavlja ovoj struji, zalažući se u redovima SPD-a za „novi ostpolitik“ (nova istočna politika; prim. prev.) koji bi pre svega štitio interese istočnoevropskih partnera, a ne Rusije. Međutim, naišao je na slabu podršku u svojoj stranci.

Hajko Mas

Politika aktuelne nemačke vlade prema Rusiji je duboko ambivalentna. Zahvaljujući Angeli Merkel, Evropska unija je osudila rusku agresiju na Ukrajinu i odgovorila ujedinjenim režimom sankcija. Istovremeno, Berlin je oduvek jasno davao do znanja da bi njegov „dijalog“ sa Kremljom morao da ostane prioritet na agendi, a da su mere poput isporuka oružja Ukrajini – što bi moglo da ugrozi nemačko-ruske veze – bez ikakvih izgleda na uspeh. Štaviše, na Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji ovog februara, Merkelova je ponovo potvrdila svoju podršku projektu gasovoda Severni tok 2, uprkos snažnom protivljenju, ne samo Sjedinjenih Država, nego i Brisela i jednog dela članica EU. Svoj stav je opravdala imperativom da se Rusija ne sme u potpunosti „isključiti“ iz evropskih poslova.

Jedan od najparadoksalnijih aspekata nemačke situacije danas je to što su simpatije prema Putinu koncentrisane u istočnim delovima zemlje koji su nekada patili pod sovjetskim totalitarizmom. Ovo se jedino može objasniti kao fantomski stokholmski sindrom – kao afinitet prema okupatoru koji je odavno nestao. Što veće razočaranje u realni, postojeći kapitalizam, to ružičastiji postaje autoritarizam prošlosti.

PRORUSKI PRITISCI RASTU
Dakle, iako je Berlin „tukao“ Kremlj sankcijama, proruski pritisci rastu. Nemačke korporacije i banke – uz podršku federalne vlade – čine sve što mogu da minimalizuju udar sankcija i prošire nemačko-ruske ekonomske odnose. Na velikom otvaranju nove Dajmlerove fabrike automobila kod Moskve nemački ministar ekonomije Peter Altmajer stajao je rame uz rame sa Putinom, pri čemu je upečatljivo izjavio da niko ne bi smeo da govori o „ekonomskom obaranju Rusije na kolena“. „Uspešna Rusija“, istakao je on, bila bi „i u interesu Nemačke“. Direktor Dajmlera Diter Zeče je dodao: „Verujemo u Rusiju!“

Federalna vlada se tvrdoglavo drži Severnog toka 2, iako je ugledni Nemački institut za ekonomska istraživanja (DIW) procenio da ovaj projekat neće biti ekonomski isplativ. Ona i dalje istrajava u svojoj politici uprkos činjenici da je Kremlj odavno jasno stavio do znanja da ne namerava da nastavi sa tranzitom ruskog gasa kroz Ukrajinu, uprkos zahtevu Berlina. Nemačka tera dalje, birajući samoizolaciju u Evropi i otuđenje EU partnera kao što su Poljska i baltičke zemlje, koje se osećaju direktno ugrožene Putinovim neoimperijalizmom. Sa svojom tvrdoglavom privrženošću jednostranoj energetskoj politici, Nemačka ne samo da predstavlja prepreku za planove EU da se umanji zavisnost od fosilnih goriva, nego takođe podriva i svoju tvrdnju da je dosledni zagovornik principa multilateralizma u svetskoj politici.

To pokazuje da u nemačkoj politici i nemačkoj ekonomiji, racionalna razmatranja nisu uvek na prvom mestu kada su u pitanju odnosi sa Rusijom. U nemačkoj svesti, Rusija je neka vrsta zamišljene, subliminalne, uvek prisutne „Opcije“ na koju se može računati ukoliko raznovrsni sporovi sa zapadnim saveznicima postanu preveliki. Da, ekonomske, političke i društvene veze sa Sjedinjenim Državama su i dalje prejake da bi Nemačka mogla naprosto da odleprša u nepoznato, makar za sada. Ali ta mogućnost se ne može trajno isključiti.

Angela Merkel i Donald Tramp na samitu G-20 u Hamburgu, 7. jul 2017.

Konačni raskid je malo verovatan nakon odlaska Angele Merkel iz kancelarskog kabineta, naročito što njena naslednica, Anegret Kramp-Karenbauer – poput same Merkelove – nastavlja da izražava svoju posvećenost transatlantskom savezništvu i njegovim zajedničkim vrednostima. Bez obzira na to, pritisak Putinovog lobija će se gotovo sigurno uvećati i mogao bi da dovede do dodatnog smekšavanja stava prema ruskoj autokratiji. Ukoliko Evropska unija nastavi da se dezintegriše, moguće je čak i da će nacionalistički demoni Nemačke, za koje su skoro svi verovali da su uništeni, ponovo izroniti na površinu i početi da se šire.

Predsednikovanje Donalda Trampa, sa svojim pokličem „Amerika na prvom mestu“ i agresivnim pristupom evropskim partnerima, jača tendenciju ka raskolu u transatlantskom partnerstvu. A sama Trampova zbunjujuća fascinacija i divljenje prema Vladimiru Putinu takođe ne pomaže mnogo: ideja da bi Trampov Vašington mogao na kraju da pronađe modus vivendi sa Moskvom, i to nauštrb Evropljana, rasplamsava impuls da se Nemačka poveže sa Rusijom pre nego što drugi to učine.

Čovek se zapita da li bi sve ovo moglo da dovede do toga da Moskva pobedi u Hladnom ratu, stičući održivu sferu interesa na Istoku, potčinjenost Zapada i posledično slabljenje transatlantskih veza.

To nije nezamislivo.

 

Ričard Hercinger je politički urednik „Di Velta“ i „Velt am sontaga“ u Berlinu.

 

Preveo Vladan Mirković

 

Izvor The American Interest

Svet
Pratite nas na YouTube-u