N. Babić: Živimo u “kineskom prokletstvu” i eri velikih promena

Zapadni merkantilistički i neoliberalni model se iscrpeo. On više nije u stanju da odgovori na globalne izazove

Sjedinjene Države su previše zanjihale klatno i sada je vrijeme da plate i za merkantilizam, za eksperiment “Reganomika”, za postindustrijsku ekonomiju i postmodernizam uopšte. Ali moraće da se podsjete ekonomske teorije.  Svi znaju za industrijsku revoluciju. Uključujući i onu koja je rodila kapitalizam. No, često zaborave dodati da bi to bilo nemoguće bez pljačke drugih zemalja i kolonija.

Da biste uložili u razvoj, prvo ga morate imati. U tradicionalnom srednjem vijeku je to bilo gotovo nemoguće. Feudalno društvo je živjelo u nekoj vrsti homeostaze, proizvodeći otprilike onoliko koliko je bilo potrebno za preživljavanje, uz izuzetak bogatih pokrajina u Italiji, gdje im je blaga klima omogućila žetvu vrlo velikih usjeva, zbog čega su se tamo razvili trgovina i bankarstvo. Ali se onda taj višak uglavnom trošio na iscrpljujuće ratove  između italijanskih kneževa i na njihov luksuz.

Među siromašnim Britancima, kojima je jedino bogatstvo bilo vuna, industrijska revolucija i razvoj kapitalizma su jednostavno bili nemogući. Tako je bilo sve dok nisu počeli pljačkati Novi svijet. Stoga se kapitalizam u anglosaksonskoj varijanti izvorno gradio na pljački, prvo  Afrike i obje Amerike, zatim Indije i Kine. Iz toga proizlazi i anglosaksonski način razmišljanja “igre s nultom sumom uloga”. Naravno, pobijediti igru s nultom sumom uloga se može samo na račun drugih igrača, odnosno na račun drugih zemalja. Na tom načinu razmišljanja su  izgrađene sve kockarnice i sve berze, uključujući Foreks, ukupna filozofija Zapada, uključujući i sistem svjetske trgovine u kojoj se sada imperijalističke sile žale na “neravnotežu”.

Nasuprot tome, kontinentalna carstva Rusije i Kine nikada nisu imale kolonije i tretirale su sve pripadajuće nacije kao svoje. U Rusiji svi postaju Rusi, dok u Kini svi postupno postaju Han Kinezi. Takvo je i razmišljanje Rusa i Kineza, koji nikada neće igrati bez uloga i “nulom u džepu”. Naime, rast blagostanja u te dvije zemlje nije posljedica pljačke drugih, već povećanja proizvodnje. Neko se neće složiti i tvrdiće da su i ova dva carstva imala razdoblja pljačke, ali je takve “istoričare” lako demantovati.

Na primjer, još u doba kneževa i Ivana Groznog, Rusi su mogli u potpunosti opljačkati i Vizantiju ili Livonski red, ali bi to bile beznačajne količine blaga koje se ne mogu se uporediti s pljačkom Novog svijeta i Indokine, koja je Britancima omogućila izgradnju kapitalizma, a ne “protestantska etika”, kako vole tvrditi. Ovaj skok u istoriji je važan, jer je to glavni i osnovni razlog za trenutni sukob između konvencionalnog “Zapada” i konvencionalnog “Istoka”. Za ruske narode je temeljna vrijednost zajednica, ali od stradanja u Drugom svjetskom ratu u prvom redu mir. Kinezi imaju doktrinu “zajednice sa zajedničkom sudbinom”. Anglosaksonska misao je “vi umrite danas, a mi ćemo sutra”.

Nerješivost trenutne situacije u okviru sadašnje kapitalističke paradigme je opisao Karl Marks, koji je tvrdio da je kapitalizam konačan. On može postojati samo na račun stalnog širenja, zapljenog tržišta i pljačke kolonija. Ali planeta je konačna i gotovo potpuno zauzeta. Danas, kada je globalni trgovinski sistem pokrio cijeli svijet, kapitalizam posustaje i prestao se razvijati. To je i ono čemu svjedočimo, osobito  posljednjih dana i dana u kojima je došlo do potpunog kolapsa koncepata “slobodnog tržišta” i “funkcionalnog privatnog vlasništva uz odsustvo države”.

Zapravo, još 2008. godine, tokom “hipotekarne” krize, svi su vidjeli da se bez velike državne pomoći tržište ne može regulisati, a kamoli spasiti. I sve su “super-efikasne” privatne banke i korporacije jednoglasno vapile za “nepotrebnom i neefikasnom” državom, vičući: “Spasite nas!”. I u Sjedinjenim Državama i u Evropskoj uniji. To je lako opisati, kao što je lako demantovati liberalne dogme. Mnogi se danas slažu da je državni kapitalizam najefikasniji i najkonkurentniji oblik upravljanja, posebno u surovim klimatskim uslovima i velikim prostranstvima Ruske Federacije, a posebno Kine. Najbolje je kada je teorija nepobitno potvrđena praksom i uvijek treba ispraviti ili odbaciti teoriju kada ne funkcioniše, a teorija neoliberalnog kapitalizma u praksi jednostavno ne funkcioniše.

Postmoderni modeli pokazuju svoju nedoslijednost. Konkretno, postmoderne vrijednosti i usredsređenost na samog sebe ne jamče proširenu reprodukciju populacije. Postindustrijska ekonomija pokazala se fikcijom i zamkom za Sjedinjene Države. Naime, bez efikasnog i profitabilnog realnog sektora, primarnih i sekundarnih ekonomskih djelatnosti, digitalni kaput vas neće zagrijati, niti će vas digitalni odrezak nahraniti. Još jednom je potvrđena dogma Adama Smita prema kojoj će “procvjetati narodi koji proizvode”.

Takođe je još jednom potvrđena i da “nema jake vojske bez snažne ekonomije”. Američka vojska i mornarica više ne mogu provoditi invazije uporedive s onima koje su izvele prije 20 godina u Iraku i Avganistanu. Primjetna je  klasična “iscrpljenost imperija”. Potvrđena je i teorija Ivana Efremova da, ako namjerno zatupite svoje stanovništvo, a Anglosaksonci svojim obrazovnim sistemima ljude pretvaraju u “idealne potrošače”, blago rečeno, nećete imati pretjerano pametan narod. Ali se uz takav narod istovremeno degradira i njegova elita. Dovoljno je vidjeti šta danas vlada Velikom Britanijom i Sjedinjenim Državama. Čak je i drugorazredni glumac Ronald Regan izgledao bolje kada je recitirao nekoliko rečenica pred kamerom.

U okviru ekonomije koja je usmjerena na maksimalizaciju profita je nemoguće riješiti protivrečje između rasta produktivnosti rada uz povećanje nezaposlenosti i naknadnog pada kupovne moći stanovništva. To je moguće samo uz plansku privredu, postepenim smanjivanjem dužine radnog dana, uključujući očuvanje pune zaposlenosti. Inače, privreda pada u stagnaciju. Nema “slobodne trgovine”, jer postoji konkurencija u kojoj su u prednosti oni  koji imaju podršku države, počevši od zakonodavne na kraju do finansijske. I sve to je moralo biti izgovoreno davno prije.

I na kraju dolazimo do superkrize, koja će se pretvoriti u tačku geopolitičkog vrenja. Dakle, zapadni merkantilistički i neoliberalni model se iscrpio, što smo već opisali. On više nije u stanju odgovoriti na globalne izazove, ne rješava postavljene zadatke, ne osigurava stabilan razvoj i iskreno gubi efikasnost u sukobu s državnim  kapitalizmom, ruskim, a posebno onim kineskog tipa. Finansijski sistem se raspada, a globalni dug premašuje sav raspoloživi novac u svijetu i nemoguće ga je vratiti. Bankarski sistem se takođe raspada, a dokaz su Dojče banka i američka velika četvorka koji su doslovno na rubu u kojima se urušava organizaciona struktura. Problemi u Boingu, problemi u Dženeral motorsu i Fordu, problemi u Tesli i kompaniji Spajs Iks, problemi u Vestinghausu i Dženeral elektriku, problemi na Eplu i Guglu, sve glavne okosnice američke ekonomije i sve visoko tehnološke kompanije.

Danas je već očigledno da je Istok pretekao Zapad  u tehnološkoj i industrijskoj proizvodnji, ali i po efikasnosti. Time su osigurani prioriteti nužni za dalji razvoj, a ne za luksuz. Dakle, akumulacija, a ne puka potrošnja. No, to se odražava u svakodnevnom životu u kojem kolektivizam ima prednost nad individualizmom. Altruizam je potisnuo egoizam, a najvažnije je planiranje u privredi, kao u Kini i Rusiji. I, što je najvažnije, država je jedan od najvažnijih investitora u privredi, glavni organizator i branitelj nacionalne proizvodnje, regulator domaćeg tržišta, itd. Ovakvim pristupom se ne treba bojati konkurencije sa stranim proizvođačima, na stranim tržištima i unutar zemlje, jer umjesto konkurencije imamo saradnju i sinergiju.

Prema tome, država s jedne strane djeluje kao koordinaciono i plansko tijelo koje organizuje efikasnu interakciju između različitih proizvođača. S druge strane, država prirodno lobira za interese državnih korporacija i oblikuje zakonodavni i regulatorni okvir potreban njenim proizvođačima, a to je u poređenju sa “slobodnim tržištem” vrlo efikasno, što potvrđuje i praksa. Zapravo, danas smo svjedoci globalne revolucije i prijelaza u novu formaciju, od imperijalističkog kapitalizma u državni kapitalizam, koji se kod nas nekada zvao “socijalizam”.  Sve ima karakteristike revolucionarnog razdoblja. Elite više ne mogu vladati na stari način. Ni u Sjedinjenim Američkim Državama, ni u Evropskoj uniji. Gomilaju se protivrečja, dugovi rastu, ekonomije lutaju, manjak radne snage se popunjava migracijom što stvara nove podijele u društvima i rastu sukobi između jučerašnjih saveznika.

Baza, to jest, objektivna ekonomska osnova, ne funkcioniše na stari način. Sve više ljudi u EU poriče postojeći sistem, podupire različite alternative – konzervativce, evroskeptike, alterglobaliste, socijaliste i tako dalje. Postoji opšti konsenzus da su potrebne promjene. Ali političke elite zapadnih zemalja nisu u stanju prepoznati promijene proizvodnih i društvenih okolnosti, a za svoju nesposobnost rješavanja situacije krive Rusiju i Kinu. Ali kako su te optužbe lažne, time se ništa ne može ni popraviti. To jest, svjetski sistem utemeljen na anglosaksonskoj dominaciji ima klasičnu revolucionarnu situaciju. Oni misle da ako uspiju “slomiti” Rusiju i Kinu, onda će pljačkom spasiti svoju dominaciju. Čak i ako uspiju, što je malo vjerovatno, dominaciju mogu produžiti, ali ne i spasiti. Međutim, nemaju šanse za pobjedu, jer postoji šest činioca “kineske dominacije”. To su državni kapitalizam, proizvodnja, logistika, rijetki zemni metali i drugi prirodni resursi, sistem vrijednosti i stopa akumulacije. S druge strane, ciklusi hegemonije nisu vječni, a prema teoriji se američki ciklus već bliži kraju, što i vidimo. Usput, gotovo svaki put u nekoliko opisanih ciklusa je hegemon koji je padao pokušao zadržati diplomatsko, privredno, finansijsko i trgovinsko vođstvo uz pomoć vojne sile, ali nijedan još nije uspio.

I danas, kada se odlučuje ko će planetom dominirati u sljedećih stotinu godina, neki plaćeni klanovi pokušavaju srušiti Rusiju, jednu od ključnih sila ovog sukoba, organizujući jadne skupove u “za odbranu Kurila”, zatim “za odbranu parka” i druge patetične smijurije. Tim nivoom razmišljanja vrijeđaju glupost, koja u nevinom obliku čak zna biti simpatična. Zašto postoji metež oko Huaveja? Zato što 5G tehnologija određuje cjelokupno tehnološko, industrijsko i privredno vođstvo u sljedećih nekoliko decenija, a to je mjesto Kine.

Zbog toga se Epl suočava s kolapsom dionica od 30 odsto, ako Kina odgovori tako što će ga zabraniti na svom tržištu. Gugl će takođe izgubiti veliki broj korisnika kada Kinezi lansiraju svoj gotovi operativni sistem. Možda će pogoditi i Majkrosoft, ali sve to je samo dio neobjavljenog rata. Boing u aprilu nije dobio nijednu novu narudžbinu za avione, a svih 13 kineskih avio prijevoznika koji su koristili 737 MAKS su tužili Boing za prodaju niskokvalitetne opreme i za opasne avione. U igri su astronomske sume. Trgovinski ratovi, sankcije, sudovi, zaplijena računa i imovine, pritvaranje ljudi, opoziv patenata, prestanak softverske podrške i tako dalje, sve to su bitke pravog rata, iako se vodi “bez trunke baruta”.

Zanimljivo je da su još nedavno ruski liberali tvrdili “kako zemlji ne treba zakon o suverenom internetu”. Ko će Rusiju ikada isključiti iz globalnog interneta? Sada se, na primjeru Huaveja, iznenada ispostavilo da će, prema rutini američke vlade, milioni ljudi biti isključeni iz softverskih ažuriranja i Guglovih usluga samo zato što su kupili telefone “pogrešnog sistema”. Ovo je predivno. Stoga, svakoj većoj i suverenoj zemlji ne samo da trebaju duplirani internet operateri, već i vlastiti pretraživači, naravno, vlastiti operativni sistemi. Treba imati i vlastiti kartični sistem plaćanja i sisteme naplate u bilateralnoj trgovinskoj razmjeni koji zaobilazi dolar. Mora se krenuti od načela da ako zapadne zemlje nešto mogu isključiti, uhapsiti, zamrznuti, blokirati, one će  to pokušati učiniti. Postoje nedavni primjeri da to čine i uprkos mogućim reputacijskim ili finansijskim gubicima.

O namjerama Sjedinjenih Država treba napisati poseban materijal s tačnim podacima američkih istraživačkih centara. Oni su prilično nedvosmisleni i otvoreno neprijateljski raspoloženi.  Uopšteno, ovo sučeljavanje je toliko veliko da će odrediti sudbinu cijelih nacija, barem jednu generaciju u budućnosti. Gubitnici će potonuti u zaborav. Prvi svjetski rat je uništio nekoliko svjetskih carstava. Drugi svjetski rat je demilitarizovao generacije i porobio Njemačku i Japan. Hladni rat je dao Sjedinjenim Državama generaciju bezuslovne dominacije, a poraženom komunističkom bloku generaciju razaranja. I sada dolazi ne manje važan i značajan istorijski trenutak. U tom kontekstu, kante za smeće, klupe pred ulazom, crkva u parku gdje nikada nije bila, podizanje PDV-a za čak 2 odsto, pa čak i penziona reforma gube smisao. Zar neko zaista misli da će Rusija i Kina sjesti i cvileti? Neće, jer je  za te dvije zemlje alternativa potpuno uništenje u kojem će im devedesete izgledati kao bajka.

 

Autor N. Babić

 

Izvor logicno.com, 29. maj 2019.