M. Ković: Isti ljudi u Srbiji otimaju katedre a u Crnoj Gori crkve i manastire

Kao istoričar, međutim, ja ne znam da je iko, na duže staze, pobedio Srbe i njihovu Crkvu. Mi gubimo bitke, ali ne i ratove

Istoričar Miloš Ković kazao je za portal IN4S da živimo u vremenu progona svega srpskog, ali da niko na duže staze nije pobijedio Srbe i njihovu Crkvu. Ković se našao na meti napada Nikole Samardžića i još nekoliko njegovih kolega sa Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Da li su sloboda govora, javna kritika i slobodna razmjena argumenata tekovine savremenog demokratskog svijeta ili incident?
Došlo je vrijeme u kome moramo iznova da ponavljamo jednostavne istine, za koje smo naivno vjerovali da su odavno svima jasne. Sloboda govora i javne kritike predstavljaju tekovine svakog društva koje želi da napreduje i da bude slobodno. Slobodna razmjena argumenata je temelj univerzitetskog, akademskog života. To su prava zajamčena Ustavom Republike Srbije i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Riječ je, dakle, o neotuđivim čovjekovim pravima, koja on, u slučaju njihovog ugrožavanja, može i mora da odbrani svim raspoloživim sredstvima.

Zbog čega su Vas tužili kolega Samardžić i ostali? Da li ste na udaru zbog toga što se suprostavljate nametanju haške interpretacije istorije za Srbiju? Koliko forsiranje jedne takve interpretacije istorije može biti pogubno za Srbiju?
Sudske tužbe postale su puko oruđe notornih nasilnika. Neko vas, dakle, progoni, pa vas, povrh toga, još tuži za „povredu časti i ugleda“, da bi vam uzeo tri miliona dinara i tako vas finansijski uništio. Već godinama, naime, upozoravam na to da ovi ljudi sistematski proteruju profesore sa Odjeljenja za istoriju i dovode svoje, poslušne i podobne kadrove. Na taj način već je promijenjena „krvna slika“ ove centralne istoriografske, akademske institucije u Srbiji. Kada je ova klika napregla snage da sa posla odjednom izbaci troje vodećih stručnjaka u svojim oblastima, Miru Radojević, Maju Nikolić i Nebojšu Šuletića, u vodećim srpskim medijima ukazao sam na nasilje i kršenje svih akademskih i zakonskih procedura. Iznio sam mišljenje da ovi obračuni imaju jasno vidljivu političku pozadinu, s obzirom na ekstremno antisrpske stavove koje ključni članovi ove klike, naročito Nikola Samardžić i Dubravka Stojanović, javno zastupaju. Oni su te moje iskaze iskoristili kao povod za tužbe.

Istorija je jedna od ključnih identitetskih nauka u svakom društvu. Ne kaže se slučajno da „onaj ko kontroliše prošlost kontroliše budućnost“. Monopol nad Odjeljenjem za istoriju, umnogome, znači monopol nad tumačenjem istorije u javnom životu i školskom sistemu naše zemlje. Ovo je borba za istoriju koju će učiti naša deca. Doslovno – hoće li učiti da su njihovi preci iz 1912, 1914, 1941 i 1991. bili junaci i mučenici, ili ubice i teroristi.

Odjeljenje, naime, dodjeljuje diplome, naučna i nastavna zvanja. Njegovi članovi biraju buduće naučnike i šalju ih na institute i fakultete. Oni pišu nastavne programe i udžbenike za osnovnu i srednju školu. Ova klika je, dakle, uspjela da stekne monopol nad Odjeljenjem za istoriju. Ko je njen vođa i ključni ideolog? To je Nikola Samardžić, glavom i bradom. Ovde nijesu tema njegovi „stručni“ istoriografski radovi, za koje i on, očigledno, shvata da su beznačajni. Treba li vaše čitaoce podsjećati na to kakve ekstremističke, sramotne stavove zastupa ovaj čovjek, koji se predstavlja kao profesor Univerziteta u Beogradu? Nije riječ samo o njegovim zahtjevima za „denacifikaciju“ i „promjenu kulturnog koda“ Srbije, zato što je u ratovima iz devedesetih „genocid“ bio njena „zvanična politika“ (sarajevski Dani, 18. januar 2008), ili o tvrdnji da je Memorandum SANU „bio politička osnova rasturanja Jugoslavije i ratne agresije protiv naših suseda“ (Novi Magazin, 13. jun 2019). Samardžić ispoveda otvoreno rasističke stavove, kada piše o „poludivljim Azijatima i Afrikancima“ (Pogledi, 13. novembar 1992) i Srbima kao „biološkom otpadu“, koji preti da „zagadi Evropsku uniju“ (Peščanik, 14. septembar 2007).

Treba li objašnjavati ko je Beba Popović, kome je Nikola Samardžić i desna i lijeva ruka? U javnosti se, međutim, ne zna da je Samardžić na Odjeljenju za istoriju, dok je sa njega izbacivao naše najbolje stručnjake, uspio da zaposli već dvojicu saradnika Bebinog Instituta za javnu politiku, Harisa Dajča i Vladimira Abramovića. Neki kažu da ih na Odjeljenju ima još. To su, dakle, ljudi koji danas predaju istoriju studentima beogradskog univerziteta. Čime se sve bavi i ko je Milo Đukanović, čiji je Nikola Samardžić portparol i činovnik (na Univerzitetu Donja Gorica)? Samo Srbi u Crnoj Gori znaju čega su se sve naslušali od ovog „profesora Univerziteta u Beogradu“ u njegovim postidnim nastupima na titogradskim NATO medijima. Kada se zna da poslušna većina na Odjeljenju podržava doslovno sve Samardžićeve hirove, zar se ne može zaključiti da su Milo i Beba već „preuzeli“ Odjeljenje za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu? Ili bi trebalo da zaključimo da ideološka osnova zla koje je pritisnulo Crnu Goru nastaje na Odjeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu? Ko tu kome komanduje nije posebno važno – svi znamo ko su im gazde. Isti ljudi u Beogradu nam otimaju Odeljenje za istoriju, a u Crnoj Gori naše crkve i manastire.

Zbog čega vam druga strana ne odgovara protiv-argumentima, već poteže sudske procese?
Nije ovde riječ samo o sudskim tužbama. U ovom trenutku Nikola Samardžić pokušava da me izbaci iz kabineta, da bi se on u njega uselio. U isto vrijeme sprečava mog studenta doktoranda da odbrani tezu i doktorira, samo zato što sam mu ja mentor. On i njegova klika potpuno nekažnjeno su, na isti način, 2017. godine ugrožavali prava preko 50 studenata, da bi kažnjavali nas, njihove mentore. Nema riječi kojima bi se moglo opisati tako razulareno postupanje prema tim mladim ljudima. Studenti, međutim, koliko mogu da vidim, savršeno tačno procjenjuju situaciju i ne znam koliko dugo će još biti spremni da podnose ovaj zulum.

Dolazi vrijeme novih progona. Kao u dobu Turaka ili nacista, naši neprijatelji gone nas rukama naših kolega, sugrađana, bivših prijatelja i sunarodnika. Oni više ne pokušavaju ni da sačuvaju privid pristojnosti, demokratije i vladavine prava, jer u njihovom svijetu samo Vašington i Brisel odlučuju o tome ko je demokrata i ko krši zakone.

Zato hoće da nas javno osramote, porobe i da nam otmu ono što je naše. Tako su vjekovima nastupali naši konvertiti i otpadnici. Ovo je samo jedna od stranica krstonosne, stradalničke istorije srpskog naroda. Kao istoričar, međutim, ja ne znam da je iko, na duže staze, pobijedio Srbe i njihovu Crkvu. Mi gubimo bitke, ali ne i ratove. Mnogo carstava se već razbilo, kao o neku stenu, o nas i o naš Kosovski zavet. Danas vrijeme zaista radi za nas. Rusija i Kina su sve jače. EU i SAD iz žablje perspektive naših konvertita izgledaju silno, ali u Briselu i Vašingtonu se već uveliko ljuljaju i teturaju. Potrebno je samo da ne izdamo. Da budemo pametni, da se sačuvamo, da rastemo i – da čekamo.

SAMARDžIĆ: ODLUKU ĆE DONIJETI SUD
Poštujući novinarsko pravo da se čuje i druga strana, uputili smo pitanja i Nikoli Samardžiću, na šta je on odgovorio da će odluku o tužbi protiv Kovića donijeti nadležni sud. Samardžiću smo postavili sledeća pitanja:

1. Da li su sloboda govora, javna kritika i slobodna razmjena argumenata tekovine savremenog liberalno-demokratskog svijeta?

2. Ako jesu, zašto ste tužili sudu svog mlađeg kolegu Miloša Kovića, koji je kritikovao vaše stavove i tvrdio da učestvujete u progonu profesora sa Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu?

3. Zašto mu nijeste odgovorili protiv-argumentima?

Njegov odgovor je glasio: „Poštovani, nemam komentar. Odluku će donijeti nadležni sud“.

 

Izvor IN4S, 18. jun 2019.