Filip Rodić: Borba za ateističku crkvu

Turci su ipak verovali u Boga i plašili se Svetog Vasilija. Ateisti iz CPC ga se očigledno ne plaše i ne razmišljaju o tome

Ako uspijemo da izborimo autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, sa srpstvom u Crnoj Gori će biti gotovo – rekao je na osnivačkom skupu Odbora za obnovu Crnogorske pravoslavne crkve u Cetinju jula 1993. potonji predsednik ovog časnog organa Dragoje Živković. Živković, „pripadnik prve generacije crnogorskih povjesničara koji su identificirali falsifikate velikosrpske historiografije i doprinijeli obnovi nacionalne samospoznaje Crnogoraca“, kako piše na hrvatskoj Vikipediji, pre nego što je na sebe preuzeo apostolsku ulogu formiranja crkve bavio se „borbom za ujedinjenje sindikalnog pokreta u Jugoslaviji“, na čemu je doktorirao, a potom je bio arhivator CK SKJ. Glavna figura ovog skupa bio je ipak Stevo Vučinić, čovek koji je pre desetak godina Narodnom muzeju Crne Gore za 20.000 evra prodao arheološke artefakte koje nije „uzeo“ sa zaštićenih arheoloških lokaliteta nego ih je, kako je rekao u svoju odbranu, nabavio „na drugi način osamdeset i neke godine“. Stevo Vučinić nema nikakvu biografiju pre „učešća“ u osnivanju Liberalnog saveza Crne Gore (što mu je lider ove partije Slavko Perović osporavao) i nevladine organizacije nazvane Crnogorska pravoslavna crkva.

Pored jasnog iznošenja motiva za osnivanja NVO CPC – da se uništi srpstvo u Crnoj Gori (što teško da ima ikakve veze sa bilo kakvom religijom) – najzanimljiviji detalj iz te večeri jeste činjenica da se okupljeni u više navrata pitaju gde će naći vernike, pošto se većina njih smatra ateistima.

„Što se grbo rodi, ni vrijeme ne ispravi“, rekao je Marko Porcije Katon, a slobodno preveo srpski pravnik Baltazar Bogišić, koji je za kralja Nikolu 1872. godine napisao Imovinski zakonik za Crnu Goru, a potom mu bio i ministar pravde (od 1893). Pominjanje Bogišića, rođenog u Cavtatu, čoveka koji je za života bio i aktivni član Ujedinjene omladine srpske, predsednik Srbokatoličkog pokreta u Dubrovniku, te član Srpske kraljevske akademije, u ovom tekstu samo je slučajnost (ako slučajnosti postoje) i ukazivanje na to da je upravo vatreni Srbin, iako katoličke vere, pisao prvi Imovinski zakon Crne Gore, nije bio naš glavni naum. Poenta je bila u (još jednom) isticanju sakatosti NVO CPC i argumenata koji dokazuju da ova „institucija“ veze nema s verom, nego isključivo s politikom i novcem. U slučaju CPC ovo „grbavo rođenje“ na skupu u najboljem kominternovskom maniru, vreme ne da nije ispravilo nego ga je samo dodatno grbavilo sve do današnjeg dana.

POD VOĐSTVOM LUBURIĆA
Tako su ljudi mahom ateisti, koji najverovatnije ne bi znali da izgovore ni Očenaš, za prvog „mitropolita CPC“ izabrali Antonija Abramovića izbačenog prvo iz SPC, a potom i iz Ruske zagranične crkve zbog optužbi za pedofiliju. Po Antonijevom odlasku Bogu na istinu, 18. novembra 1996. godine na čelu ove nevladine organizacije zamenjuje ga Miraš Dedeić, još opskurniji lik. „Njegovo blaženstvo arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski“, kako Miraš Dedeić voli sebi da tepa, rukopoložen je za sveštenika SPC 1988. u Beču, ali ga je početkom devedesetih godina srpska crkva raščinila zbog „teških zloupotreba svešteničkog čina“. Posle toga prelazi pod okrilje Vaseljenske patrijaršije koja ga nešto kasnije, 1994, takođe raščinjava i zabranjuje mu činodejstvovanje. Novi posao pronalazi u CPC. Interesantno je da je, poput mnogih drugih „montenegrinskih“ prvaka, Miraš Dedeić u početku bio vatreni srpski nacionalista, pristalica politike Slobodana Miloševića koju je žestoko branio tokom svog boravka u Italiji. Ugledni srpski publicista Mišo Vujović svedoči o tome da je Miraš Dedeić od početka svoje karijere bio manje verski, a više društveno-politički radnik angažovan u Službi. Rođeni Nikšićanin, Vujović, govori kako je Ćibo Luburić, po zlu poznata figura ondašnje Državne bezbednosti u Crnoj Gori, Miraša uzeo pod svoje odmah po njegovom dolasku u monašku školu na Ostrogu.

Baš kao što je zanimljiva prethodna koincidencija sa Baltazarom Bogišićem, tako je zanimljiva i ova sa Ćibom Luburićem. Ćibo je, naime, dalji rođak Vjekoslava – ustaškog koljača istog prezimena. I jedan, i drugi su poreklom iz bratstva Vujičića iz sela Banjana. Osim porekla i prezimena, zajednička su im krv na rukama i žudnja za uništenjem Srpske pravoslavne crkve. Dok je režim za koji je radio Maks Luburić pored klanja i pokatoličavanja srpsko pravoslavlje pokušao ubiti i stvaranjem takozvane Hrvatske pravoslavne crkve, režim za koji je radio Ćibo nije ovo poslednje smatrao neophodnim. Makar ne u Crnoj Gori, za razliku od Makedonije.

PUTEM NDH
Nekoliko decenija posle Ćibovog rada u Ostrogu, međutim, naslednici njegove ideologije okupljeni na julskom osnivačkom skupu u Cetinju odlučuju se upravo za ovu strategiju – formiranje Crnogorske pravoslavne crkve. Od tada, manjim ili većim intenzitetom, traje borba za „obnavljanje autokefalnosti“ crnogorske crkve. Ovaj projekat se promenom politike još jednog nekadašnjeg vatrenog pristalice Slobodana Miloševića i deklarisanog ateiste, a potom lidera montenegrinskog pokreta Mila Đukanovića, od perifernog fenomena koji okuplja uglavnom društvenu marginu pretvara u svojevrsni „nacionalni prioritet“ s punom podrškom podgoričkog državnog aparata. Stvar kulminira nedavnim usvajanjem predloga zakona licemernog naziva „Zakon o slobodi veroispovesti i pravnom položaju verskih zajednica“ i Đukanovićevom najavom da će „predano raditi na obnovi autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve“. Nije, dakle, cilj ovoga zakona bilo kakvo unapređenje sloboda ili prava vernika u Crnoj Gori nego stvaranje, što bi Matija Bećković rekao, „eparhije škaljarsko-kavačke“. Takođe, Đukanović je, govoreći o ovom zakonu, rekao da „SPC pokušava da opstruiše evropska htenja i ambicije savremenog crnogorskog društva“. U ovom slučaju, ipak, „evropska htenja i ambicije“ mnogo više bi mogao da opstruiše sam zakon, koji montenegrinska vlast namerava da donese, jer je u suprotnosti sa evropskim standardima, o čemu su svoje mišljenje još 2015. dali Venecijanska komisija i OEBS (detaljnije i stručnije o ovome u tekstu „Gospodo, Sveti Vasilije, a ne građanin Ostroški“ Dejana Mirovića).

Koristeći ustaški recept, a pozivajući se na tekovine Osmanskog carstva (kada govore o obnovi autokefalnosti, misle na „autokefalnost“ koju je Mitropolija crnogorska imala od ukidanja Pećke patrijaršije 1766. godine, ali zaboravljaju da su „crnogorski“ mitropoliti i tada rukopolagani ili od strane Srpske karlovačke mitropolije, ili od Ruske pravoslavne crkve) pristalice represije nad SPC i nametanja CPC jasno pokazuju da je patrijarh srpski Irinej bio u pravu i onomad kada je odnos nezavisne crnogorske države prema Srbima poredio sa NDH, a i sada kada ukazuje na ispravnost srpske izreke da je „poturica gori od Turčina“. Temeljiti istorijsko opravdanje za „obnavljanje autokefalnosti“ pravoslavne crkve koja je ukinuta „srpskom okupacijom“, a ustanovljena turskom vlašću nema veze ni sa kakvom izvorno crnogorskom tradicijom. Ni sa Svetim Petrom Cetinjskim, koji je rekao da su se „Turci vazda bojali i sada se boje Crnogoraca, srbskijeh vitezova“. Ni sa Markom Miljanovim, koji reče da „kao Kuč umire prilično srećan, ali kao Srbin nesrećan i nezadovoljan“. Pa čak ni sa kraljem Nikolom, koji je želeo „cijelo prikupljeno srpstvo zagrliti, a sve njegove neprijatelje spržiti“. Posebno ne sa Njegošem, koji je rekao: „Svaki Srbin koji se prevjeri, prosto vjeru što zagrli drugu, no mu prosto ne bilo pred bogom što ocrni obraz pred svijetom, te se zvati Srbinom ne hoće. Ovo ti je Srbe iskobilo, robovima tuđim učinilo.“

Svesni su neprijatelji srpstva i pravoslavlja šta je jedino Srbe tokom vekova zuluma i strane okupacije održalo i očuvalo. Opet je u pravu patrijarh kada kaže da „Turci nisu atakovali na crkvenu imovinu, ni komunisti, niti je iko drugi to činio, ali je došao Crnogorac da uništi srpsku crkvu u Crnoj Gori, koja je stvorila Crnu Goru, bez koje Crna Gora ne bi ni postojala. Da nije bilo srpske crkve, oni bi doživeli sudbinu prizrenskih komšija i primili islam i izgubili sve iz srpskog naroda“. Ali u tome i jeste stvar. Montenegrini i žele da stvore „novu Crnu Goru“ i da svoje građane načine tuđim robovima. Svi dobro znamo čijim. I zato je neophodno „obnoviti autokefalnost CPC“, jer će onda „sa srpstvom u Crnoj Gori biti gotovo“ a samim tim i sa Crnom Gorom. Turci su ipak verovali u Boga i plašili se Svetog Vasilija. Ateisti iz CPC ga se očigledno ne plaše i ne razmišljaju o tome kako će ga, kada dođe vreme, pogledati u oči.

 

Autor Filip Rodić

 

Izvor Pečat, 21. jun 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u