N. Babić: Da li je Hantington ipak bio u pravu?

Godine prolaze i čini se da se mračni scenario koji je Hantington opisao u svom čuvenom delu odvija u većem delu sveta

Zapad je uzdrman povratkom „desničarskih identiteta“, velike evroazijske sile pokušavaju izvesti vlastiti civilizacijski model, svjedočimo beskonačnom islamističkom terorizmu i pojavi bijelog suprematizma. Je li Semjuel Hantington sve predvidio ili su američki neokonzervativci odlično odradili svoj posao i realizovali planove od prije dvadesetak godina?

Bila je to 1996. godina, kada je politikolog i mislilac Semjuel Hantington objavio jedan od najvažnijih geopolitičkih eseja u posljednjih dvadeset godina, Sukob civilizacija i novi svjetski poredak. Hantington je vjerovao da od 2000. međunarodni krajolik neće biti monopolizovan sukobom ideologija, kao u prošlom stoljeću, već sukobom različitih kultura i civilizacija. Pad Zapada bi izazvao globalne napetosti, gurajući glavne sile “ostatka svijeta” da se suoče jedne s drugima u širenju svojih sfera utjecaja, izazivajući čak i sam Zapad.

Rusija će pokušati vratiti kontrolu, barem indirektno, nad teritorijima koje je držala u carskim i sovjetskim vremenima, Kina i Japan će ući u novu eru antagonizma oko hegemonije u istočnoj i južnoj Aziji, Indija će na kraju baciti masku multikulturalnog i multireligioznog demokratskog carstva i okrenuti se progresivnoj hinduizaciji koju će izvoziti preko granica, islamski svijet će potresati unutrašnje borbe glavnih zemalja kandidata za ulogu “vođe civilizacije”, nearapsku Afriku bi nastavili razarati nacionalistička rivalstva, a Zapad bi se i dalje borio da ostane svjetski policajac, za izvoz vlastitih vrijednosti koje shvata kao univerzalne, vodiće ratove i svrgavati režime, dajući život vrtlogu napetosti koji će se prije ili kasnije pretvoriti u rat između civilizacija

Mala futurologija? Tada su se predviđanjima knjige uveliko rugali, a Hantingtona su optužili da je opisao svijet kao bombu koja je postojala samo u glavama američkih neokonzervativaca. Ipak, nakon napada 11. septembra 2001. godine, Hantington i njegov rad su ponovno izašli iz zaborava. Politikolog je opet postao najpopularniji gost na američkim televizijskim kanalima, a djelo se ponovo vratilo među najprodavanije knjige godine.

Godine prolaze i čini se da se mračni scenario koji je opisao Hantington odvija u većem dijelu svijeta. Na Zapadu na sam spomen multikulturalizma sada svi ukazuju na njegove manjkavosti. Multikulturalizam je doveo do implozije etničkih enklava, epidemija kriminala, urbanih nemira koji povremeno eksplodiraju iz raznih razloga, od Sjedinjenih Država, do Francuske, dosegnuvši Švedsku, Veliku Britaniju i Njemačku. Suživot autohtonih naroda i stranaca, koji postaje sve teži i teži, gura obje strane da naglašavaju i bore se za svoj identitet.

Štaviše, upravo onako kako je predvidio Hantington, Sjedinjene Države i Evropska unija sve su više udaljeni, a većina zapadnjaka, nezainteresovana za zaštitu svog identiteta, opsesivno slijedi model ksenofilije i kozmopolitizam nameće kao nedodirljivi modus vivendi.

Islamski svijet je podijeljen ratom zbog hegemonije oko ummeta. Saudijska Arabija i Iran su na čelu sukoba, ali Egipat, Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar i Maroko iz referentnih blokova na svoj način djelimično provode autonomne programe. Bitka se navodno odvija za „polumjesec“, ali je krajnji cilj legitimitet u očima gotovo dvije milijarde vjernika koji se mole okrenuti prema zemlji poslanika Muhameda.

Zbog sve nelagodnosti zbog prošlog kolonijalizma i sadašnjeg imperijalizma sile Evrope i Sjedinjene Države su meta raširenih antizapadnjačkih osjećaja, koji su, prema verziji Vašingtona, pogodovali nastanku islamističkog terorizma, iako je isti pokosio puno više muslimanskih života nego zapadnjačkih.

Turska zaslužuje zasebno poglavlje, čiji je proces prisilne zapadnjačke vlasti na neodređeno vrijeme prekinuo Redžep Tajip Erdogan, koji se vratio putu identiteta, koji se možda neće svidjeti Zapadu, ali koji nije umjetan jer zaista pripada istoriji turske civilizacije.

Kina želi prestati pasivno služiti globalnom proizvodnom lancu i koristi snagu i bogatstvo stečeno u zadnjih trideset godina za stvaranje novog svjetskog poretka koji će odgovarati kineskim interesima. Japan, kako zbog svog istorijskog rivalstva s Pekingom, tako i zbog činjenice da je Vašington držao prvo mjesto u istočnoj Aziji, postupno se oporavlja i sprovodi program nacionalizacije masa kako bi se suočio s promjenjivim scenarijem.

Nova indijska politička klasa ima za cilj da marginalizuje islam i hrišćanstvo, a zemlju potresa međuvjersko nasilje, dok se sukob s Pakistanom, za koji se vjerovalo da je pokopan, ponovo rasplamsao.

Rusija zapravo pokušava ponovno steći kontrolu, iako ne tako upadljivu, nad onim što je nekad držao Sovjetski Savez, te u subsaharskoj Africi za vrijeme panafričkog crnog nacionalizma, za koji se mislilo da je nestao likvidacijom Tomasa Sankara i Patrisa Lumumbe. Kada govorimo o Rusiji i sukobu civilizacija, ne možemo preskočiti sukob unutar pravoslavnog svijeta, kojeg podržava i sprovodi Carigradska patrijaršija, a protive mu se sve priznate kanonske crkve.

Sukob civilizacija jedan je od najkontroverznijih i najrazumijevanijih tekstova našeg vremena i glavni je razlog zašto i dalje optužuju pokojnog politikologa apokaliptične distopije.

No, pitanje je koliko je to zaista bila „apokaliptična distopija“, a koliko „mapa puta“ američkih neokonzervativaca i jastrebova, koji još od vremena Buša mlađeg drže sva ključna mjesta u američkoj upravi, bez obzira tko pobijedio na izborima.

Hantington je „vjerovao“ da će se sukobiti kulture, a ne zemlje. Prikladno je istražiti upravo zapadno pitanje. Na primjer, Belgija je istovremeno kolijevka Evropske unije i fabrika džihadista, gdje iz četvrti za bijelu buržoaziju, kosmopolitsku i poliglotsku sa stanovnicima u skupim odijelima i kravatama, ulazite u geta poput Molenbeka, gdje propovijedaju radikalni imami, muškarci hodaju u tradicionalnim selafijskim „nošnjama“, a žene su sakrivene po burkama. U takvim četvrtima gospodare etničke bande, a trgovine imaju natpise na arapskom.  Belgija živi dvije poluparalelne stvarnosti koje se sukobljavaju i isprepliću. Isto se događa u Holandiji, Velikoj Britaniji, Skandinaviji, Francuskoj, Njemačkoj i drugim zemljama u kojima je u političko-kulturnom krajoliku decenijama dominirala liberalna utopija.

Nedavna pojava „desničarskih populizama“ povezana je, geopolitički gledano, s unutrašnjim borbama za vlast u zapadnom svijetu, ali to je isključivo posljedica popularne percepcije neuspjeha multikulturalnih i anti-identitetskih projekata.

Krivica bijelog čovjeka je talog koji se topi, a ksenofilija i egzotičnost su doveli do eksplozivne kombinacije koju je predvidio Hantington i koja će, prema njegovim riječima, ubrzati pad Zapada shvaćenog kao jedinstvene civilizacije. To će Zapad učiniti ranjivim na hegemonijske napore “ostatka svijeta”.

Primjer toga su politički korektne gluposti koje se umnožavaju i postaju ekstremne. Prema zakonu hegemonijskih sistema, kada primat „prvog aktera“ izazove jedan ili više suparnika, „prvi akter“ može reagovati povećavanjem svoje agresije, ali će time samo ubrzati, svoj pad.

To se događa na Zapadu. Čini se da su unutrašnja fragmentacija i sposobnost projektovanja sile prema spolja ojačali međunarodno opredjeljenje da se suprotstave takvom scenariju. Otpor su povećali hladni i hibridni ratovi koje je osovina Vašington-Brisel pokrenula na svim kontinentima, posebno protiv Kine i Rusije.

Nakon što je bila zaboravljena u Obamino doba, ista ratoborna retorika se ponovo pojavila u političkom jeziku, iako možda u manjoj mjeri od strane Trampa, koliko od članova njegove uprave. Primjera radi, ključne figure Trampove administracije, od Džona Boltona do formalno smijenjenog Stiva Benona, više puta su govorile o sukobu civilizacija, posebno kada su komentarisali politike prema Iranu i Kini.

Hantington je upozorio Zapad, izvodeći primitivnu teoriju o neuplitanju u poslove cijelog svijeta koju su Sjedinjene Države i Evropska unija trebali slijediti kako bi izbjegli hranjenje opasnih tenzija u svijetu sa silama koje su sada sposobne na otvorenu konfrontaciju. Poput Kine i Rusije, na primjer, ali i „regionalnog diva“ poput Irana. U dijelu koji nije toliko privukao pažnju čitatelja, Hantington je takođe objašnjavao šta učiniti da Zapad povratili izgubljeni ponos, vezan za slavnu, ali ostatku svijeta vrlo odbojnu prošlost. Međutim, čini se da je pokrenut nepovratni proces u kojem će Zapad izgubiti primat za koji je bio uvjeren da će nakon raspada Sovjetskog Saveza trajati „hiljadu godina“.

Naravno, ne treba gajiti iluzije da u pokušaju očuvanja hegemonije neće posegnuti za taktikama i strategijama slabljenja „suparničkih civilizacija“, što se vidi u rasplamsavanju sukoba između indijske i islamske civilizacije, antagonizama između azijskih zemalja i Kine, podsticanju raskola u latinoameričkom i islamskom svijetu i raskola u pravoslavnom svijetu oko pitanja novih autokefalnih crkvi. No, to su problemi s kojima se moraju nositi zemlje „ostatka svijeta“, koje moraju prepoznati da sve podijele slabe njihovu globalnu ili regionalnu poziciju i služe isključivo očuvanju neodrživog statusa dojučerašnjih vladara svijeta, koji se ne žele pomiriti s modelom multipolarnog svijeta, nezaustavljivim trendom u nastajanju kojem trenutno svjedočimo.

 

Autor N. Babić

 

Izvor logicno.com, 14. avgust 2019.

Pratite nas na YouTube-u