N. Babić: Veliki zapadni mediji sve više liče na agitprop

Zapadnim medijima zadatak nije govoriti istinu, već racionalizovati rat i državni teror, dok milioni umiru. Sve ostalo je nevažno

Kad je Noam Čomski prvi put izjavio da su Sjedinjene Države napale Južni Vijetnam, raskrinkao je posebno mučan slučaj medijskog konformizma iz tog doba koji je tvrdio kako se Zapad borio protiv komunista na sjeveru kako bi odbranio Sajgon. Međutim, tada je mladi profesor bio u pravu. Do kraja rata je dvije trećine američkih bombi, dvostruko više od ukupno eksplodirane tonaže u Drugom svjetskom ratu, palo na Južni Vijetnam.

Vodeći vojni istoričar Bernard Fol, koji je branio američku prisutnost tamo, rekao je u to vrijeme „kako Vijetnamu kao kulturnom i istorijskom entitetu prijeti izumiranje i da selo doslovno umire pod udarima najveće vojne mašinerije ikada pokrenute na tako maloj površini“.

Pa ipak, kako jeČomski tvrdio, mišljenje glavnih je bilo da SAD u Vijetnamu čine “plemenitu stvar i da je moguće pobijediti uz više predanosti”, dok su kritičari s druge strane političkog spektra govorili o “grešci koja se pokazala preskupom”. Rat je progutao sve poput vrtloga. Rasplamsao se na Vijetnam, Kambodžu, Laos, čak je i sam Bernard Fol ubijen od mine.

INDONEZIJA I ISTOČNI TIMOR
Slično tome, kada je Indonezija 1975. godine napala Istočni Timor,Čomskii njegov koautor Edvard S. Herman su bili usamljeni u pojašnjenju kako se napad uopšte dogodio. Bombardovanja, masovna pogubljenja i namjerno uzrokovana glad su odnijeli 200 000 života, ali sve to u Sjedinjenim Državama gotovo da nikog nije zanimalo.

Izvještavanje o Istočnom Timoru u kanadskim časopisima poput Gloub and mejl je počelo tek nakon invazije i kada su zvjerstva 1978. dosegla svoj vrhunac. Godine 1996., dve decenije kasnije, dokumentarni film Elaine Brière „The Sell-Out of East Timor“ je ispričao priču, ali je kupljen i zatim sahranjen u glavnom kanadskom ministarstvu.

Drugi je izuzetak bilo film Džona Pildžera “Smrt nacije – Timorska zavjera” iz 1994.  godine, koju je u Britaniji emitovao ITV. Džon Pildžer, reditelj Dejvid Munro i novinar Kristofer Vener ušli su u Timor predstavljajući se kao predstavnici putničke kompanije, a film je razotkrio sauočesništvo Zapada u onome što većina analitičara smatra genocidom .

Pildžer je citirao bivšeg službenika CIA-e Filipa Lihtija, stacioniranog u Džakarti, rekavši da je indonezijski predsjednik Suharto dobio zeleno svjetlo od strane SAD-a da učini ono što je učinio. Vašington mu je osigurao sve što mu je bilo potrebno, od pušaka M16 do američke vojne i logističke podrške. Kad su se zvjerstva počela pojavljivati u izvještajima CIA-e, način na koji se agencija njima bavila je bio da ih se prikrije što je duže moguće.

JOŠ NEKI PRIMJERI
Kao medijski naučnici Herman iČomskisu se kritički bavili radom na propagandi. Posebno nas zanimaju perspektive koje su uglavnom zanemarivane, čak i od strane takozvanih „najprogresivnijih medija“.

U posljednjih 10 godina su u nizu studija o zastupljenosti zapadnih medija u brojnim zemaljama primijetili kako se neprijatelji Zapada još uvijek prikazuju vrlo različito od onih njegovih saveznika, poput diktatura iz vremena Hladnog rata u Južnom Vijetnamu i Indoneziji.

Zločini “antizapadnih” režima u mjestima poput Srbije ili SR Jugoslavije, Avganistana, Irana i Sirije redovno su argumenti za pokretanje medijske kampanje za spoljnu intervenciju. Iako se takva moralna ogorčenost može opravdati, SAD i Velika Britanija, zajedno sa saveznicima, čine zločine u puno većem opsegu, ali se oni sistemski prećutkuju i prikrivaju.

MIT O VENECUELI KAO „SOCIJALISTIČKOJ DIKTATURI“
Na primjer, rad pet naučnika, dr Metjua Alforda, prof. Danijela Brodija, dr Džefrija Klaena, dr  Alana Mekleoda i dr Florijana Colmana, pokazuje kako se od predsjedničkih izbora 1998. godine i pobjede Uga Čaveza Venecuela u medijima demonizovala kao “socijalistička diktatura”.

Nakon državnog udara 2002. godine, Njujork tajms, na primjer, podržao je kratkotrajnu američku diktaturu u Venecueli kao „osvježavajuću manifestaciju demokratije“. Mejnstrim štampa je nastavila zagovarati državni udar i protiv Čavezovog nasljednika Nikolasa Madura, izabranog za predsjednika 2013. godine, što mediji opravdavaju njegovim navodnim lošim ekonomskim upravljanjem.

Iako se takav čin nikako drugačije ne može nazvati, kada je 30. aprila 2019. samoproglašeni „predsjednik“ Huan Gvaido pozvao vojsku Venecuele da svrgne Madura, zapadni su mediji to nerado nazvali pokušajem državnog udara.

Istraživanje američke organizacije za nadzor medija Pravednost i tačnost izvještavanja (FAIR) pokazalo je da se doslovno niti jedan elitni američki komentator nije protivio pokušaju puča iz apirla 2019. godine. To su opisali kao  “ustanak”, “protest” ili pozivali vojsku da stane pod zastavu opozicije i „podrži izazov“.

Najnovije sankcije Sjedinjenih Država i Velike Britanije su uglavnom pozdravljene u glavnim medijima, čak i ako pogoršavaju krizu. Sjedinjene Države blokirale su uvoz insulina, uređaja za dijalizu, lijekova protiv raka i HIV-a, uključujući one koje je Venecuela već platila. Sada će se smrti građana Venecuele, a biće ih sigurno i vjerovatno će se povećati zbog američkih sankcija, pripisati „lošoj upravi Madurovog režima“, a američka i evropska javnost, barem njen veći dio, u to će povjerovati.

Zbog sankcija je 40 000 Venecuelanaca umrlo samo u razdoblju od avgusta 2017. do decembra 2018., navodi se u izvještaju koje su sačinili vodeći ekonomisti Centra za ekonomska i politička istraživanja sa sjedištem u Vašingtonu. Izvještaj detaljno utvrđuje kako bi, u nedostatku sankcija, država s tako velikim ogromnim rezervama nafte bez većih problema mogla izbjeći ovakvu ekonomsku krizu.

U sklopu delegacije veterana za mir u Venecueli iz marta ove godine, Den Šea, američki veteran iz Portlanda u Oregonu, pitao je zašto, ako se Amerika protiv režima bori iz humanitarnih razloga, SAD nameće sankcije ljudima, izgladnjuje ih, oduzima im lijekove i ne dopušta im da poboljšaju kvalitet života? Prvo, Ženevska konvencija brani da se u bilo koje područje zaustavi ulazak medicinskih potrepština i hrane. Međutim, SAD to sistematski rade, a onda za sve optužuju Madurovu vladu.

Sankcije su samo formalno osuđene u Ujedinjenim nacijama, a bivši sekretar vijeća za ljudska prava UN-a opisao ih je „sličnima srednjovjekovnoj opsadi i zločinu protiv čovječnosti”. Nijedna od tih informacija nije objavljena u bilo kojoj glavnoj nacionalnoj publikaciji u SAD-u ili Velikoj Britaniji, osim u jednom izvještaju koji je objavio Independent.

RAT IZ „ALTRUIZMA“ PROTIV GADAFIJA
Venecuela je pravilo, a ne izuzetak. Još u februaru 2011. godine, kada je izbio sukob između libijske vlade i opozicionih grupa, zapadni mediji su prikazivali postupke libijske vlade kao „neselektivne zločine, koje su naredile najviši nivoi vlasti“. Međutim, pokazalo se da libijske bezbednosne snage naposljetku nisu ciljano gađale protestante, što je kasnije priznala britanska televizijska kuća.

Samo jedan od dva članka Njujork tajmsa bio kritičan na intervenciju NATO pakta pod vođstvom Francuske u Libiji, ali naknadno, kad je sve bilo gotovo. Međutim, ovaj je rat u navedenom članku nazvan kao “ludost beskrajnih ratova altruizma”. Dakle, bio je greška koja se dogodila u dobroj namjeri. Neki su se takođe protivili ratu iz taktičkih razloga, ignorišući stavove akademika koji su kritikovali intervenciju na mnogo temeljnijim osnovama.

Mediji koji su podsticali intervenciju NATO pakta su, prema studiji časopisa Međunarodna bezbednost, povećali broj poginulih u Libiji najmanje sedam puta.

MUSLIMANSKO BRATSTVO I EGIPAT
U Egiptu, nakon što je vojska svrgnula prvog „demokratski“ izabranog predsjednika zemlje Mohameda Morsija, trećeg jula 2013. su demonstranti okupirali trg Raba al-Adavija u Kairu, pozivajući da se vrati izabrani predsjednik.

Dana 14. avgusta su egipatske bezbednosne snage pod generalom Abdelom Fatahom Al-Sisijem, koji će 2014. postati predsjednik, ubile 817 ljudi dok su rastjerale protest na trgu Raba al-Adavija. Hjuman rajts voč je to nazvao „jednim od najvećih ubistava demonstranata na svijetu u jednom danu u novijoj istoriji“, ali je to dovelo samo do blagih prijekora u zapadnim novinama i među diplomatskom zajednicom.

General Al-Sisi se, uostalom, smatran stabilnijim vođom, nešto poput bivšeg predsjednika Hosnija Mubaraka. Do danas se Njujork tajms suzdržava da Al-Sisija etiketira “diktatorom”, usprkos činjenici da će vladati zemljom do 2034. godine. Tačno je da je predsjednik Sisi uložio sve potrebne napore za suzbijanje islamističkih milicija u Egiptu i za obranu hrišćanske zajednice koja čini gotovo 10 odsto stanovništva u ovoj arapskoj i muslimanskoj zemlji. Zabranio je i Muslimansko bratstvo, koje je kao teroristička organizacija dolaskom demokratije dobila pravo da se kandiduje i pobijedi na izborima.

Međutim, Zapad se u ovom slučaju ne protivi islamskim fundamentalistima, već se boji da bi Kairo mogao pasti pod sferu uticaja Moskve. To je glavni razlog zašto je predsjednik Abdel Fatah Al-Sisi pošteđen kritike američkih medija.

Drugi ključni zapadni saveznik, Saudijska Arabija, tek se sada počinje boriti s naracijom medija o svojim ljudskim pravima. Genocidni saudijski rat protiv Jemena se pretvorio u najgoru humanitarnu krizu u svijetu.

Istovremeno je američka obavještajna služba zaključila da je saudijski diktator Muhamed bin Salman naredio ubistvo Džamala Kašoggija. Grozno ubistvo i komadanje tijela novinara Vašington posta često se osuđivalo u medijima, ali izvještavanje o ratu u Jemenu je tabu tema, posebno u prvim godinama sukoba.

U nevjerojatnoj racionalizaciji, koja je prošla bez komentara, britanski ministar spoljnih poslova Džeremi Hant nedavno je u časopisu Politiko insinuirao da je, s obzirom na to da kao drugi najveći prodavac oružja Saudijskoj Arabiji, Ujedinjeno Kraljevstvo ima jedinstveno mjesto da pomogne skorom zaustavljanju nasilja. Naravno, to se nije dogodilo i Jemen je i dalje poprište sukoba i mjesto gdje se u tišini odvija najgora humanitarna kriza u svijetu. Rat je zaista mir.

ŠLAG NA TORTI: RUSIJA
A onda dolazi „Rašagejt“, glavna pripovijest na koju mnogom novinarima kranu sline na usta, samo ako dobiju zadatak da napišu nekoliko redova o „zločinima Putinovog režima“. Priča je krenula od američke Demokratske stranke, gdje se prvo počelo tvrditi da ruski predsjednik Vladimir Putin potajno kontroliše američkog predsjednika Donalda Trampa, prijeteći da će razotkriti njegove tajne, da miješa u američke izbore i prodire u društvene medije kako bi manipulisao američkom spoljnom politikom i odredi ishod američkih predsjedničkih izbora 2016. godine.

Dugo očekivani izveštaj istražitelja Malera o tim navodnim poslovima znatno je oslabilo teoriju zavjere o sprezi Trampa i Rusije, iako su daleko očitiji uticaji na SAD oni masovnih korporacija i izraelske vlade, dok je ogroman uticaj Sjedinjenih Država na demokratske i autoritarne vlade drugih zemalja sistematičan i javna je tajna već decenijama.

Narativ “Rašagejta” se takođe ruši i kada ispitujemo podatke o političkom oglašavanju. Prema Fejsbuku, ruski su izvori potrošili oko 100 000 dolara na oglase na Fejsbuku tokom ciklusa predsjedničkih izbora u SAD-u 2016. godine.

Ovo je doslovno mizeran iznos. Suprotno tome, izborne kampanje Hilari Klinton i Donalda Trampa zajedno su potrošile 81 miliondolara samo na oglase na Fejsbuku.

Nadalje, za razliku od ruskih agencija, timovi Trampa i Hilari Klinton takođee su radili s divovima na društvenim medijima kako bi se njihov imidž na mreži poboljšao. Fejsbuk je čak poslao osoblje da pomogne Trampovoj kampanji, jer je na platformu potrošio desetine miliona.

Komunikacijski stručnjaci Daniel Krejs i Šenon Mekgregor su rekli: „Uloga Fejsbuka je tokom predsjedničkih izbora 2016. bila pod izvanrednim nadzorom. Ali naše istraživanje pokazuje da je drugi, manje komentarisan aspekt političkog uticaja Fejsbuka bio daleko efikasniji u smislu rezultata izbora.“

Potpuno rutinska upotreba Fejsbuk Trampovom kampanjom i drugima, uz 1,1 milijardu dolara plaćenog digitalnog oglašavanja tokom ciklusa, vjerovatno je imala daleko veći doseg od ruskih botova i lažnih vijesti. Iznos od 1,1 milijarde dolara uključuje potrošnju političara i grupa i izvan kampanja Trampa i Klintonove.

Ipak, posljednji put kada je dozvoljeno posumnjati u „Rašagejt“ na mreži „Em-Es-En-Bi-Si“, bio je u januaru 2017. godine, baš kad je Tramp preuzeo dužnost. „ Rašagejt “ je izazvao novi Hladni rat. Štaviše, medijska opsesija Rusijom je usmjerila medijsku pažnju na Trampovu administraciju, a novinari su zaboravili baviti se pitanjima kao što su klimatske promjene, prava na pobačaj i spašavanje korporacija .

Nisu sve vijesti stvorene u centrima moći. Nije iznenađujuće ili nužno štetno što se oko određenih ideja formira konsenzus. Ali su ti konsenzusni stavovi uvijek u jasnoj korelaciji s interesima elite.

NARATIV IZ PRVOG SVETSKOG RATA
Možda je to najspektakularnije učinjeno s Irakom i lažnim oružjem za masovno uništenje. Glavne studije o izvještavanju o ratu u Iraku o medijima u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji ukazuju da su diskusije u vijestima oslikavale stavove moćnih političkih i vojnih elita. Teško je bilo na medijima čuti da invazija i okupacija Iraka predstavlja agresiju, najveći međunarodni zločin u međunarodnom pravu. To je rečeno tek kada je invazija, čak i po najkonzervativnijim procjenama, uzrokovala pozamašni broj nasilnih smrti.

Mogli bismo se zapitati gdje su bila ta velika zapadna pera i objektivni reporteri u prethodnojdeceniji, kada su sankcije dovele do eksplozije smrti djece o čijim se brojkama i dalje raspravlja, iako svi pokazatelji govore da su oni bili uporedivi s izuzetno velikim brojem žrtvama uzrokovanih invazijom 2003. godine i kasnijom okupacijom.

Slično tome se o ratu u Siriji izvještavalo na izrazito pristran način, neprofesionalno baš kao tokom rata u Iraku. Prema dopisniku Patriku Kokburnu , “zapadne novinske organizacije gotovo su u potpunosti pokrivale pobunjeničke strane sukoba”. Zbog toga, prema Kokburnu, “izmišljene vijesti i jednostrano izvještavanje su zapadne medije vratili u doba Prvoga svjetskog rata”.

LAŽI O SIRIJI
Uzmimo još jedan primjer. Organizacija za zabranu hemijskog oružja (OPCW) dobila je zadatak da sa svojom Misijom za pronalaženje činjenica (FFM) istraži navodne hemijske napade u sirijskom sukobu. Godine 2019. su anonimni uzbunjivači OPCW -a objavili informacije o postupku prikupljanja činjenica FFM -a, kao i o inženjerskoj procjeni OPCW -a.

Ovi propusti radne grupe za Siriju sa sjedištem u Velikoj Britaniji, propaganda i mediji, zajedno s drugim činjenicama, govore da je nekim izvještajima OPCW -a manipulisao i tehnički „usklađivao“ podatke koje mu je dostavio FFM.

Izvještaj upućuje na to da je tehnički sekretarijat izabrao savez državnih tijela pod vođstvom Francuske, Velike Britanije i SAD-a. Nadalje se sugeriše da su neki izvještaji OPCW -a isključili ili zanemarili dokaze da bi neki od navodnih hemijskih napada u Siriji mogli biti inscenirani.

Ova otkrića ukazuju na to da su takozvane sirijske „opozicione snage“ možda počinile zločine samo kako bi podstakle “humanitarnu” vojnu intervenciju Zapada. To je, kao što znamo, bila uobičajena praksa proteklih decenija. U stvari, jedan od navodnih hemijskih napada čije se autorstvo dovodi u pitanje bio je napad iz aprila 2018. u Dumi, zbog kojeg su Francuska, SAD i Velika Britanija bombardovali Siriju.

Ova priča o propustima OPCW -a eksplodirala je u nezavisnim medijima, ali se uglavnom ograničila na kolumnu Petera Hičensa u Dejli mejlu i Roberta Fiska u Independentu. Priču o tome su još objavili Frens24/AFP i Foks njuz.

Ovi nacionalni medijski sistemi su uvijek dobro branjeni. Zanimljivo, ali danas veću zaštitu imaju mediji u liberalnim nego oni u takozvanom autoritarnim demokratijama. Autocenzura je dosegla neviđene razine, a plaćeni novinari će u nekoliko minuta sročiti propagandni film kojeg bi se postidjeli članci koje je Agitprop ’30-ih godina prošlog stoljeća objavljivao u tada Staljinovoj Pravdi.

Propagandni model se mjeri po tome koliko je bio efikasan. Milioni ne umiru, odnosno, to su smrti „koje se u ostvarenju višeg cilja nisu mogle izbjeći“. Ništa od svega toga nije vrijedno da se godinama povlače kao krvave mrlje industrija s američkih obala, posebno vojno-industrijskog kompleksa koji naoružava zapadne i njemu savezničke vojske.

Razuman čovjek se ne usuđuje ni pomisliti kako bi izgledao pakao koji bi se u bilo kojem trenutku mogao otvoriti u sukobu s Iranom, pa čak i Kinom i Rusijom. Čak i ti bi sukobi medijski bili propraćeni kao sve američke agresije od Drugog svjetskog rata do danas.

To je narativ neosporno suprotan činjenicama. Analiza i dobro predstavljene alternativne priče se mogu naći u širokom rasponu, od izvora do korporativnih poslovnica. Zapadni mediji su uvijek bili učesnici. I to se stalno događa. Vijesti za koje novinari koriste najpouzdanije dostupne izvore su nepotrebne, jer zapadnim medijima ionako zadatak nije govoriti istinu, već racionalizovati rat i državni teror, dok milioni umiru. Sve ostalo je nevažno.

 

Autor N. Babić

 

Naslovna fotografija: Riccardo Savi/AP

 

Izvor logicno.com, 06. septembar 2019.

Pratite nas na YouTube-u