N. Jovanović: Bitka za bana

Temelj čije državnosti leži u prvom hrišćanskom pisanom spomeniku – Povelji Kulina bana?

Na činjenici da nacija ne može opstati bez kulturnih posebnosti, najpre jezika i pisma, agresivno insistiraju upravo oni koji su konceptom globalne imperije stvoreni da posluže za razbijanje istorijske nacije – Srba. Tako je obeležavanje 830 godina od nastanka najstarijeg hrišćanskog spomenika pismenosti, koji je bosanski ban Kulin napisao dubrovačkom knezu Krvašu 1189. godine, poslužilo istoričarima iz BiH da ustvrde da je reč o „najstarijem pronađenom bosanskom državnom dokumentu“, koji predstavlja potvrdu postojanje bosanske države.

Organizacija obeležavanja ovog za Bosnu važnog jubileja „830 godina Povelje Kulina bana“ poverena je Forumu građana Zenice koji je najavio niz kulturno-istorijskih događaja, naučni skup o temi „Šta je nama Kulin ban?“, te promociju knjige „Kulin, Veliki ban Bosne“ rahmetli prof. dr Saliha Jalimama. U to ime svoj doprinos je dao i biciklista Kenan Klobodanović, koji je 28. avgusta krenuo ispred Gradske uprave Zenica u Dubrovnik da bi na odredište stigao sledećeg dana i obišao Državni arhiv u kojem se čuva Povelja.

OBELISK MALI, A POVELjA DUGAČKA
Svi ovi događaji, ozbiljni i oni manje ozbiljni, umesto istorijski neumitnih činjenica ponudiće njihovo novo iščitavanje. Rečima Zeničana Vladimira Franjića, Povelja Kulina bana jedan je od tri najbitnija dokumenta u povesti BiH i dokazuje da je u to doba Bosna bila samostalna, nezavisna i priznata. To što Povelja počinje rečima „U ime Oca, Sina i Svetog duha“, kao i druge povelje iz tog perioda koje time potvrđuju hrišćansku pripadnost izdavača, Zeničanima ne smeta. Uostalom, te i druge činjenice mogu se jednostavno prećutati. Nije li se tako načelnik Tuzle dosetio da sa obeliska koji je pored spomenika kralju Tvrtku podignut u centralnom parku 2012. iz teksta Povelje izostavi uvodni deo, koji glasi „U ime Oca, Sina i Svetoga duha…“, i kraj „Neka mi Bog pomogne i Sveto jevanđelje“. Kasnije je to pravdao time da je obelisk bio suviše mali, a tekst Povelje predugačak…

U duhu u kojem Zeničani i njihovi gosti istoričari ovih dana tumače značaj Povelje Kulina bana za bošnjačku državnost, svojevremeno je „objašnjen“ i Stefan Tvrtko Kotromanić. Negirajući činjenice da je bosanski kralj kraljevsko dostojanstvo dobio po obredu krunisanja srpskih vladara iz dinastije Nemanjića, te da mu je krunu na glavu stavio je mileševski mitropolit, arhijerej Srpske crkve, sarajevski telali su potrebu za spomenikom u centru čaršije objasnili time da je kralj Tvrtko stvorio kosmopolitsko bosansko društvo, i dao temelj današnjoj Bosni.

KARAKTER SREDNjOVEKOVNE BOSNE
Mogu li bosanskohercegovački muslimani u srednjovekovnoj bosanskoj istoriji pronaći uporište za dokazivanje istorije nacije koja je nastala nakon ratova devedesetih? Mogu li se osporiti neumitne činjenice koje su do sada važile kao naučne?

Na stranama Večernjih novosti prof. dr Slobodan Remetić ističe da je ova povelja, kao i sve istorodne tadašnje srpske ćiriličke povelje, overena njihovim početkom, koji uglavnom glasi „U ime Oca i Sina i Svetago duha“, čime se pečatira hrišćanska pripadnost njihovih izdavača.

„Bogata riznica falsifikata današnjih bošnjačkih institucija „obogaćena“ je izdavanjem Povelje bez navedenog hrišćanskog obeležja. Povelja Kulina bana se svrstava u srpske ćiriličke spomenike. Reč je u stvari o prvoj ćiriličkoj povelji, pisanoj uglavnom tadašnjim narodnim štokavskim govorom. Njena struktura, pa ni stil, ne razlikuju se od istorodnih dokumenata pisanih, primera radi, u Raškoj i slatih susedima, mahom Dubrovčanima – najviše povelja njima poslatih sačuvano je, srećom, u Dubrovačkom arhivu.

Predsednik Odbora za standardizaciju srpskog jezika dr Sreto Tanasić objašnjava zašto se ovaj dokument smatra spomenikom srpske pismenost. „To je toliko nesporna činjenica da je nemoguće bilo kakvo falsifikovanje. Uostalom, godinu dana pre nastanka Povelje Kulina bana, rimski papa u pismu dubrovačkom nadbiskupu kaže da je Bosna srpsko kraljevstvo. I nije to jedini papski dokument od ovog vremena do polovine 13. veka u kome se Bosna tako krsti. I nisu to jedine istorijske potvrde o karakteru srednjovekovne Bosne, ima ih mnoštvo. Kao što je Miroslavljevo jevanđelje najstariji i najznačajniji pisani celovit spomenik srpske redakcije staroslovenskog crkvenoslovenskog jezika, tako je i Povelja najstariji pisani spomenik na srpskom narodnom jeziku.“

IMPERIJA PROTIV NEPOSLUŠNIH
Ali priča o krađi identiteta ne završava se na bošnjačkim iščitavanjima naučnih činjenica. Svoje pravo na Povelju pokušavaju da dokažu i Hrvati.

I dok hrvatski istoričari osporavaju Bošnjacima pravo na svojatanje Povelje, pozivajući se na Bilinopoljsku abjuraciju, događaj na kojem se Kulin odrekao bogumilstva, njihove kolege iz BiH postavljaju pitanje kako se Povelja može dovesti u vezu s hrvatskom baštinom kada je pisana ćirilicom – u njihovoj interpretaciji bosančicom.

Kada kaže: „Povelja Kulina bana mora se tretirati kao hrvatski pismovni spomenik prvoga reda“, hrvatski povesničar misli na hrvatsku ćirilicu što dalje usložnjava pitanje krađe srpskog kulturnog identiteta.
Činjenica je dovoljno i sve su na srpskoj strani. To što nepostojeći istorijski etniciteti ili nacionalne skupine kidišu na društvenu i kulturnu baštinu Srba, baštinu koja se prostire od Trsta i Dubrovnika do Soluna, Svete Gore, Mletaka i Sent Andreje, može se objasniti ne samo alavošću malih već i strategijom velikih – globalna imperija protiv neposlušnog naroda duge istorije.

 

Autor Nataša Jovanović

 

Naslovna fotografija: Wikimedia Commons

 

Izvor Pečat, 13. septembar 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u