Tiha kapitulacija nekadašnjih evropskih veličina

Pala je, eto, i Evropa. Tri zapadna kapitalca, Berlin, Pariz i London, nakon dužeg opiranja kleknula su na koljena pred zahtjevom Amerike

Minulih dana svjetski mediji provukli su nekako stidljivo vijest koja običnog promatrača planetarnih zbivanja doista nagoni barem malo na čuđenje, pa ako hoćete i stid. Tog stida naravno nema u onih na koje se vijest odnosi. Vjerovatno je malo neprijatno samo onima koji s ovim nemaju nikakve veze ali u sebi nose, prirodno ili stečeno u nekim drugim vremenima, potrebu za elementarnom principijelnošću.

Vijest kaže: Prvo, Njemačka, Francuska i Velika Britanija u zajedničkoj izjavi iskazali su uvjerenje da „nema drugog objašnjenja“ za nedavni napad na saudijska naftna postrojenja osim da je za sve kriv Iran… Dalje, u egzaltiranoj reakciji Majk Pompeo, američki državni sekretar, ovim povodom preko Tvitera se oduševljeno zahvalio „bliskim prijateljima Amerike” jer su zajednički stali na stranu Vašingtona u prozivanju Irana kao krivca za pomenuti napad. Uz to je i on ustvrdio, „napad na Saudijsku Arabiju je ratni čin!“

U svemu je vidljivo nekoliko bitnih, odvojenih, a suštinski povezanih elemenata. Prvi je da se čak i u ovako sročenoj vijesti i odgovoru na nju ne pominju nikakvi konkretni, precizni, provjerljivi dokazi. Vrhunac „optužnice“ je u jednostranoj konstataciji o siledžijstvu koje je podržano na bezmalo „literarni način“ od tri partnera i to tako da sveukupne posljedice mogu biti katastrofalne. Dakle, u pitanju su formulacije koje stvar čine najblaže kazano dubioznom: „Nema drugog objašnjenja“ i „jedini odgovor“ faktografski su nedokazana strasna uvjerenja, a niti su objašnjenje niti dokumentirano podastrti dokaz u cijeloj priči. Sve zajedno, storija je u kategoriji onih starih, deja vu krvavih i namontiranih laži iz Tonkinškog zaljeva 1964. i Iraka 2003.

KLjUČNE REČI
Drugo, ovim povodom ishisterisano ekstremno krilo Vašingtona na čelu s isturenim Pompeom, kobajagi samozatajnim, a agresivcem Pensom i Boltonom, radikalnim histerikom nedavno formalno pomjerenim s prve linije planetarnog siledžijstva, dobilo je kapitalnu podršku koja im je bila više nego neophodna za naredni korak: U pripremama za pritisak na dugme za svjetski zemljotres prišle su im tri kapitalno važne, a evo i kapitalno poražene evropske države, davno i (samo)proglašavane uzorima zapadne civilizacije, humanizma, demokracije, ljudskih prava, kulture… To nije uopšte naivna činjenica u slagalici koja mora biti zadovoljena kako bi se legitimisao najavljeni histerični potez davanja bespogovorne lekcije svima o tome ko je ko na planeti, koja prava ko ima i kakvog smisla ima sva ona priča unutar koje je, recimo, tužno-jadni namješteni „slučaj“ djevojčice iz Švedske postao mnogo važniji od istinskog jada lidera tri države što su pristali na vazalstvo i ucjenu kakvu će im istorija pamtiti.

Treće, i najopasnije: u onoj hipersreći Pompea, čak i ne toliko jer im je evo potvrđeno „blisko prijateljstvo” onih koji koliko jučer baš i nisu bili baš to što su odjednom sada postali (sem donekle Velike Britanije), važniji mu je kapitalni „poklon“ sadržan u izgovorene četiri ključne riječi: „…to je ratni čin…“. Ovim se, zapravo, cijela priča do kraja legitimizuje. Bar što se njih tiče. Zadovoljstvo ovim veće je samo u strateških prijatelja koji se mnogo više vole i od Njemačke, i Francuske, pa i od Velike Britanije, a to su Saudijska Arabija i Izrael.

Predsednik Egipta Abdel Fatah el Sisi, saudijski kralj Salman ibn Abdulaziz el Saud i predsednik SAD Donald Tramp tokom Rijadskog samita, 21. maj 2017.

Pomenute riječi ključne su u ovom slučaju jer je, eto, konačno „pronađen dokaz“ što se uporno tražio kao alibi za najavljeno „pravo osvete“ ukoliko se utvrdi da postoji. I evo, obećanje da će se „Iranu odgovoriti svom snagom“ više puta dato uz uporne najave da bi to mogli biti baš oni, sada je legitimizovano. I to ne tvrdnjom iz Saudijske Arabije (ko ozbiljan do njih drži u političkom smislu), ne tvrdnjom iz Izraela (tamo Netanjahu trenutno ima važnija posla), već od nekadašnjih kapitalaca sa Starog kontinenta.

Otud je ono četvrto, dugoročno bitnije i od poraza Irana i zadovoljenih vazala, i najvažnije za promociju „America First – forever”: Pala je, eto, i Evropa. Jer kada prisiliš tri zapadna kapitalca, Berlin, Pariz i London da ti kleknu na koljena pred zahtjevom i vjerovatno ko zna kakvim ucjenama, što je san Vašingtona poodavno, pa sa Trampom i radikalima iz njegovog dvorišta to postane java, sve drugo ostaje tek kao usput.

Da se ovo desilo u nekim drugim okolnostima, s nekim drugim, potpuno novim političkim garniturama u ovom evropskom trouglu, a ne sa koliko jučer drugačijom Merkelovom, entuzijastičnim Makronom što se navodno u borbi za „pomoć Iranu“, s Londonom koji nije pod mukama Bregzita – moglo bi se kazati „u redu, drugi ljudi, nove okolnosti, nova politika“. Ovako, i Berlin i Pariz i London prije četiri godine, nakon de facto dvije decenije minucioznih pregovaranja s Iranom na način na koji se stvara persijski ćilim – hiljade čvorova jedan po jedan – potpisali su i proslavili „nuklearni sporazum“ po kojem, ukratko, Iran ne može i neće imati nuklearnu bombu. Među potpisnicima je bila tada i zadovoljna Amerika. Dvije godine poslije, predizborne najave Donalda Trampa da će izaći iz ovog sporazuma isti ti Evropljani (bili su tu još i Rusija i Kina) komentarisali su bezmalo uz blagi podsmijeh.

PRODAJA DUŠE
Ostalo je poznato. Onaj mukotrpni posao Tramp je omalovažio jednim potpisom. I započeo histerisanja na račun Irana, prijetnje, sankcije, opstrukcije protiv svakoga ko i pomisli da „teroristima“ pomogne. Baš onako kako se u istorijskom smislu skorojevićka sirova sila bez ikakvog osjećanja za druge i drugačije, uvijek zaskakuje na one koji su u stanju da ih promatraju i cijene onoliko koliko su zaslužili. Partnerski ili uz podsmijeh.

Evropski potpisnici sporazuma trudili su se u početku da pokažu solidarnost sa samima sobom i obavezama koje su potpisali. Izmišljani su mehanizmi kako bi se pomoglo Iranu koji je u nebrojenim kontrolama dokazao svjetskim inspekcijama da se pridržava Sporazuma. Potom su došle ideje o formiranju mehanizama kojima bi se zaobišle finansijske blokade u poslovima sa svijetom. Podržao ih je u tome i Brisel, na papiru. Evropski biznis uplašio se Vašingtona. Ta beskrajna sebičnost nikada nije marila ni za koga sem za sebe. Onda je Makron naumio da se Iranu odobri kredit od 15 milijardi dolara kako bi im se koliko-toliko olakšala situacija. Po dozvolu i odobrenje za ovo otišao je u Vašington, ispostavilo se, na „roditeljski sastanak“. I nije dobio odobrenje od Trampa. Sila nebeska preuzimala je nekada dostojanstveni dio Evrope pod svoje. A kada dobije „trojku“, dobio je sve.

Nakon svega ovoga, mali, sujetni a važni u rušenju nečega što je bio međunarodni poredak, uz tri nekada dostojanstvena kapitalca iz Evrope, vjeruju da su zatvorili krug oko Irana koji im je postao personifikacija „nedopustivo drugačijeg”, koji uz to ne pristaje na „novi poredak“. Ali, Iran za današnju Ameriku, njihov unutrašnji poredak, koncept i temelj na kojem počivaju u ovom slučaju nisu uopće centralna tema. Uostalom, nisu oni ti koji kreću na druge. Kreće se na njih, samo zato što ne savijaju kičmu i ne uklapaju se u „geostrategiju“ prostora i resursa, prije svega energije. Istovremeno, postaju možda i mimo svojih doktrina, pa i volje, dio „bloka“ koji se polako ali sigurno formira na drugoj strani planete. Ishod Pompeovog ushićenja, uz potpisano sluganstvo Berlina, Pariza i Londona, zato je na tankim nogama.

Vrhovni vođa Islamske Republike Iran se obraća javnosti i novinarima, Teheran, 29. maj 2019.

Ovdje je već napisano minule subote: „mali rat“ protiv Irana teško bi prošao bez opasnog bumeranga. To ne bi bilo ni „malo“, ni samo protiv Irana. Veliki rat u današnjim uslovima niko ne može da dobije. Pobjednika tu više nema, ima samo gubitnika. Na svoj način gubitak u istorijskom smislu već je evo postala evropska trojka, spram svega onoga što je bila i čime se legitimisala kroz istoriju. Pa savila kičmu dodvornički. Ne ni zbog Irana, pa ni zbog Vašingtona, već samo i isključivo sebe radi.

Doista je tužan osjećaj izgubiti poštovanje prema nekome ko ti je svojom istorijom obilježio život. A mnogima od nas je barem jedna od ove tri nekada dostojanstvene prijestolnice bila neraskidivi dio intimno-civilizacijskog koda. Nekima i sve tri. Izdaja tog koda prodajom duše i odricanjem od sebe samog radi nekakvog biznisa, ovakvog ili onakvog, velikima će se teže oprostiti nego kada valja zaboravljati grijehe malima. Možda to danas zvuči naivno, možda i smiješno, ali tako je kako je. Uostalom, odavno su nekadašnje realnosti postale – nerealne.

 

Izvor novilist.hr