Evropa je mrtva!

Poricanje njene smrti je psihološki razumljiva reakcija ucveljenih, koji ne žele, ili još ne mogu da priznaju očiglednost smrti

Evropa ima svoj datum rođenja. Prema mišljenju Mišela Onfrea, datum rođenja Evrope seže milenijum i po u prošlost. U stvari, ona se rodila tačno 21. oktobra 312. godine, na dan kad se Konstantin Veliki preobratio u hrišćanstvo. Prema legendi, pred sukob sa Maksencijevim vojskama, car je na nebu ugledao krst koji mu je najavio: „Pod ovim znakom ćeš pobediti!“ Milenijum, milenijum i po, to je, otprilike, životni vek jedne civilizacije (nijedna nije trajala duže, a mnoge su trajale kraće. Konstantin Leontjev njihov naduži mogući životni vek ograničava na svega 1.200 godina). Sve do tog, odlučnog trenutka, međutim, hrišćanstvo je bilo samo „društvo među društvima“, „sekta među sektama“; neka vrsta podzemnog, skrivenog toka u mnoštvu različitih verovanja i religijskih ideja, koje su, sve dok su se ograničavale na druženje sa sebi sličnim, „sa pobožnim vernicima koji se okupljaju na neslužben način“, proizvodile veoma malo učinaka. Od tog trenutka, kao duhovnost koju podupire državna sila, hrišćanstvo postaje ideologija kojom se gradi carstvo.

Jednom rođena, civilizacija živi svojim posebnim ritmom, ravnajući se po sopstvenom „sunčanom satu“. Evropa je, tokom celokupne svoje istorije, bila hrišćanska, uključujući i sve ono što poriče hrišćanstvo (renesansa, prosvetiteljstvo, materijalistička filozofska učenja, radikalni ateizam XIX i XX veka…), budući da i ono što ga negira „dijalektički pripada hrišćanstvu“, krećući se uvek unutar njime zadatih koordinata. „Hrišćanstvo je, bio neko za ili protiv, oblikovalo Evropu do najmanjih pojedinosti.“ Ono je stvorilo njeno živo tkivo i ispunilo sve njene pore; činjenica da je Onfre ateista daje njegovim uvidima u hrišćansku suštinu evropske civilizacije posebnu težinu: „U civilizaciji se ne izmiče dominantnoj ideologiji: bilo da se uz nju pristaje, bilo da se protiv nje bori, u oba slučaja duhovni sunčev sat ostaje zabijen u zemlju, označujući da se stvari odvijaju ovde, na ovome mestu, u ovoj tački“ (M. Onfre: Život i smrt Evrope). I tako će ostati sve do njenog kraja.

TAJNI SASTOJAK
Jasno je šta je to hrišćanstvo dalo Evropi, udahnjujući joj život iznova. S tim u vezi, Onfre navodi jednu anegdotu. Car Marko Aurelije se godine 177. čudio lakoći s kojom osuđeni hrišćani prihvataju smrt. Hrišćani su umirali s radošću, u veselju, pribavljajući „civilizacijama količinu krvi neophodnu za cement kojim se one oblikuju“.

Odlučnost da se umre za neku ideju, da se za nju proliva, svoja ili tuđa, ali pre svega svoja krv – a to je jedna od uznemirujućih i zastrašujućih zakonitosti istorije – daje toj ideji život. U korene neke ideje i u njen budući život ugrađena je žrtva, i to krvna; bez nje, ideja ostaje mrtva, mrtvo slovo na papiru. Taj život naravno nije večan. Ali to je „cement“ koji njeno zdanje čini trajnim, koji mu omogućava da, barem za neko vreme, odoleva menama koje pokazuje sunčani sat. Krv je onaj tajni sastojak na kojem se podižu civilizacije i carstva.

Progonjeni se zatim pretvara u progonitelja. To je još jedna čudna istorijska neminovnost. Onfre precizno beleži ključne momente u rađanju jedne civilizacije. Za početak, Konstantinov trijumfalni ulazak u Rim, kada je raspuštena pretorijanska garda. „Godine 380. hrišćanstvo postaje državna religija milošću Teodosijevom, a 392: zabrana paganskog kulta; rušenje hramova; proganjanje filozofa; pustošenje biblioteka; zabrana nastave filozofije…“

PAD POČINjE OD KRUNISANjA
Sveti Avgustin se preobraća u hrišćanstvo 386; Božju državu piše između 411. i 426. godine. To je ključno delo za (zapadno)hrišćanski pogled na pitanja života jedne civilizacije, ono definiše temeljne postavke i uspostavlja njen politički ideal: Državu Božju, Civitas Dei. Iz progonjenog, hrišćanstvo se pretvara u gospodara, i to „gospodara sigurnog u sebe“: „hrišćanstvo napada, razara, pljačka, siluje, ubija, progoni, baca u tamnice, stavlja na muke, zastrašuje, vlada nad dušama i telima: šest krstaških ratova za jedan i po vek između 1095. i 1225…“

Trinaesto stoleće označava apogej Evrope, njen stvarni vrhunac: u tom stoleću dolazi do uništavanja jeretika, podižu se lomače na kojima gore katari i albigenezi. Za Jevreje je propisana posebna odeća; uskoro će biti saterani u geto. Godine 1232. osnovana je Sveta inkvizicija; godine 1252. Katolička crkva odobrava mučenje kako bi se od jeretika iznudilo priznanje. „Trenutak, značajan u smrtonosnom nagonu“, primećuje Onfre, i tu mu moramo dati za pravo, „praćen je isto tako vrhuncem u životnom nagonu“. Važi i obrnuto. To je i stoleće u kojem se osnivaju univerziteti, na kojima se „razmišlja u ime Boga“ i stoleće u kome buja „moć smrtonosnog nagona razularenog na dnu podzemnih tamnica u kojima se bližnji stavljaju na muke u ime Božje“; stoleće u kojem „iz zemlje kao pečurke niču katedrale“, i u kome se u sholastiku uvodi Aristotel; stoleće u kome, takođe, cveta čudesna umetnost fresaka i gotske arhitekture.

Požar u katedrali Notr Dam, jednom od najvećih simbola gotske arhitekture, Pariz, 15. april 2019.

Lomače, inkvizicija, krstaški pohodi, univerziteti, sholastika, verski progoni, ratovi sa „šizmaticima“… Zenit Evrope je najzad dosegnut, i to u svakoj oblasti, „i nikad zdravlje nije bilo jače, čak i u svojoj gnusobi“. Konačno, Suma teologije (1266-1273) Tome Akvinskog. Na polju misli, Suma je gotska katedrala. Upravo ta godina 1266. – vredi je upamtiti – predstavlja tačku u kojoj, prema Onfreu, započinje pad, jer „solisticij u isto vreme označava neku stvar i njenu suprotnost“. Najduži dan i najkraća noć; od solisticija nezadrživo jačaju sile tame. Svetlost je u tom času najjača, i od tog trenutka počinje siloviti sunovrat u pomrčinu. To je podne, na koje ukazuje sunčani sat. Pad carstva, podvlači Onfre, započinje s danom krunisanja. Nemoguće je protivurečiti njegovoj tvrdnji.

PODELA MOĆNE BUJICE
Na ovom mestu trebalo bi otvoriti jednu zagradu. Očigledno je da Onfre, kad govori o Evropi, ima na umu isključivo onu „pravu“, dakle zapadnu, a ne istočnu Evropu, još manje Rusiju, koja sve to vreme, možda zahvaljujući mongolskom igu, a možda i svom „vizantijskom duhu“, živi sasvim nezavisnim životom. Prema francuskom katoličkom istoričaru Alanu Bezansonu, granice te „prave“ (katoličko-protestantske) Evrope, podudaraju se s krajnjim granicama do kojih je doprla gotička umetnost; nasuprot njoj stoji „režim drugačije prirode“, svet koji odbija da prihvati njenu fanatičnu veru i „vizantijska umetnost“ kao njegovo, ne samo spoljašnje obeležje, već kao njen najdublji izraz.

Sveti Avgustin, što je veoma značajno, od pravoslavne crkve tokom srednjeg veka nije priznat za svetitelja. „Promovisanje Avgustinovih učenja na hrišćanskom istoku vezano je za uniju i pristalice unijaćenja“. Sporno je i da li je Avgustin već tada prihvatao „filiokve“; ali bilo da je reč o naknadnom umetanju, krivotvorini, ili stvarnom ubeđenju teologa, beleži se uticaj koji je ovaj stav imao na budućnost zapadne crkve i zapadne civilizacije. Uticajni grčki teolog Hristo Janaras zato s pravom napominje da Avgustinova doktrina predstavlja „izvor svake izopačenosti i otuđenja u crkvenoj istini Zapada“. Moćna bujica hrišćanske vere, ona koju je pokrenuo Konstantin Veliki, deli se na dvoje; na dve različite i sve više nepomirljive struje. Do danas ne prestaju rasprave koja od njih je izvorna i kojoj u stvari pripada primat.

Uzlazno kretanje katoličke Evrope zaustavlja se u godini 1266. S tim datumom započinje duboka kriza vere i – duboka kriza same evropske civilizacije. Godine 1456. pojavljuje se Biblija odštampana na Gutenbergovoj mašini. Započinje mučno doba preispitivanja i sumnji, u kome se, malo-pomalo a potom sve brže, ruši sholastika i dogmatsko (zapadno) hrišćanstvo. Protestantizam zahteva vernika koji se ne pokorava, već sam stupa u neposredan i ličan odnos s Bogom, putem sopstvenog ispitivanja i tumačenja Svetog pisma. U katolicizmu, odnos se uspostavlja posredovanjem sveštenika koji verniku nameće tumačenje crkve, odnosno putem onog što Onfre naziva njenim „ideološkim izobličavanjem“.

Mislioci renesanse rehabilituju nasleđe antike, mada ga, ali to je njihovo pravo, tumače u sopstvenom ključu, a ne obnavljaju u njegovom izvornom obliku, kao što se često misli. Crkva na to odgovara zloglasnim Indeksom, zabranom svih „mislilaca koji u to vreme nešto znače“ i protivreformacijom. I ponovo spaljuje jeretike: spaljuje Đordana Bruna i Vaninija, Galileu preti lomačom. Ali ove mere koje je preduzela crkva će se pokazati kao nedovoljne, i tokom narednih stoleća „Montenjov duh“ – jednom pušten iz boce u koju se ne može vratiti – nastavlja svoj tihi rad na „potkopavanju hrišćanskih (katoličkih) temelja Evrope“.

REVOLUCIJA „CRVENIH POPOVA“
Primetimo da pravoslavni svet mimoilaze sve nabrojane faze; jednako kao što mu nedostaje i trinaestovekovni apogej, nedostaje mu i dugotrajni razvoj koji mu je prethodio, sve od Svetog Avgustina, očigledno zato što se ovaj svet razvija na drugačiji način. To nipošto nije nedostatak. Pravoslavlje predstavlja drugačiju Evropu, ili ju ne predstavlja uopšte. „Evropu“ koja neprekidno izmiče evropskim misliocima, teistima i ateistima, i bogoslovima i bogoborcima, i revolucionarima i reakcionarima, pa i Onfreu.

Mišel Onfre, francuski filozof i autor knjige „Život i smrt Evrope”

Uprkos sličnostima, ili uprkos prividnoj sličnosti, Rusija ostaje svet za sebe. Čak i kada se ugleda na Evropu, i kada preuzima njene tekovine, ona to može da čini jer je od nje drugačija i različita. Uticaji su, uostalom, obostrani. Prosvetiteljstvo i kasnije marksizam prelivaju se i u Rusiju i tamo dobijaju nove forme kako bi se, izmenjeni, vratili nazad; zauzvrat, Oktobarska revolucija duboko potresa same temelje Evrope. Pre toga, u vreme posle Francuske revolucije, Rusija je bila inspiracija evropskom konzervativizmu (Žozef de Mestr). A sličnu ulogu igra i danas, suprotstavljajući se, za sada još možda nedovoljno odlučno, glavnom (liberalnom) toku, koji je u međuvremenu ovladao Evropom i čitavim Zapadom. Taj, liberalni tok, više nije hrišćanski. On je potpuna i sušta negacija hrišćanstva.

Francuska revolucija imala je nesumnjivo antihrišćanski i antikatolički karakter. Paralelno s njom, odvijala se još jedna revolucija u Francuskoj: „revolucija dehristijanizatora“, „revolucija crvenih popova“, koji skrnave svete slike, razbijaju i gaze raspela, razaraju hramove, zlostavljaju sveštenike, otimaju crkvenu imovinu, menjaju kalendar i lična imena, rugaju se svecima i praznoverju, i donose zakone koji se protive moralnom duhu i kodeksu katoličke crkve. Još važnije od toga je ono što se dogodilo 21. januara 1793. – pogubljenje Luja Kapota (XVI), čija se odsečena glava na trgu Konkord otkotrljala u korpu napunjenu piljevinom. Kraljeubistvo „u ime naroda“ je ubistvo „utelovljenja Božjeg u carstvu zemaljskom“; ubistvo samog Boga ili njegovog ovlašćenog predstavnika na zemlji. Nešto što ima analogiju u ruskoj istoriji, gde je, pored progona sveštenika i rušenja crkava, na neopisivo surov način usmrćena čitava carska porodica. Time je, simbolički i stvarno, ubijena i imperija.

GVOZDENO DOBA
S Francuskom revolucijom počinje „gvozdeno doba Evrope“. Ali Evropa, hrišćanska Evropa, smatra Onfre, jednostavno ne može da se „popravi“: „XIX stoleće je bilo laboratorija oblika te nove (posthrišćanske) Evrope: socijalizam, komunizam, anarhizam…“. Posvuda po Evropi „radnici i trudbenice izražavali su želju za drugačijim svetom koji, dehristijanizovan, ne bi bio večna patnja, dolina suza, zadaća za kaznu koja se opravdava ispaštanjem zbog praroditeljskog greha“. Hrišćanstvo je u krizi, ili je već umrlo, a crkva više ne drži svoje stado u pokornosti. Duhovni „sunčani sat“ počinje da pokazuje neko drugo vreme.

Sve u svemu, XIX vek bio je, prema Onfreu, „stoleće nihilizma“. Prati ga nestajanje transcendentnosti, nesposobnost za duhovno uzdizanje, nedostatak duha… U ovom veku nastaje „religija imanentnosti, koja je od Novca stvorila svoje Zlatno tele“. Liberalizam „organizuje njegovo obožavanje“, a crkva staje na njegovu stranu: na stranu obožavalaca Zlatnog teleta. Rastuća kriza je u suštini pobuna protiv te religije Zlatnog teleta koja je, zahvaljujući zapadnoj crkvi, „postala religija na osnovu (hrišćanske) religije“. Mogućnost stvaranja jedne „posthrišćanske Evrope“, bazirane na vrednostima prosvetiteljstva, svetovnosti i univerzalnog ljudskog dostojanstva, koja bi se prema hrišćanskoj Evropi odnosila kao što se hrišćansko carstvo odnosilo prema Rimskom carstvu, neslavno je propala. Iz Evrope nije rođena nikakva „alternativna“ i nikakva nova i drugačija civilizacija.

ČELIČNO HRIŠĆANSTVO
Kada je reč o Oktobru, Mišel Onfre nije prava adresa za pitanje o smislu i značaju velike ruske revolucije, već i zato što evropsku civilizaciju posmatra iz jednog jedinog, njemu dostupnog rakursa: kao istoriju katoličke i zapadne Evrope, izostavljajući iz svojih opservacija Istok, ruski i pravoslavni svet uopšte. Oktobarska revolucija je, međutim, duboko ruski fenomen koji se reflektovao i na Evropu i koga je nemoguće pojmiti van odgovarajućeg konteksta, a to je pre svega kontekst ruske istorije.

Ako je reč o pokušaju stvaranja nove, „posthrišćanske“ civilizacije, nove ere i Novog čoveka, koji će uspostaviti istinski raj ovde na zemlji, onda taj pokušaj, evidentno, nije uspeo. Rusija posle tog silovitog potresa još nastoji da se vrati sebi, a Evropa je ostala tamo gde je i bila; bespomoćno zaglavljena unutar kontradikcija civilizacije koja se, nešto duže od hiljadu godina, razvijala zahvaljujući poletu koji joj je dala hrišćanska vera.

Deo tavanice Sikstinske kapele u Rimu

Drugi mogući pravac je ono što Onfre naziva „čeličnim hrišćanstvom“: fašistička alternativa, kontraboljševizam, kontrarevolucionarna akcija u znaku „borbenog saveza sa Vatikanom“. Paradoksalno, tvrdi Onfre, jevanđelski ideali sada su na strani revolucionara, koji pozivaju na pravednu raspodelu, bratstvo među ljudima, milosrđe i ljubav prema bližnjem, dok se „za to vreme službena crkva nalazi na strani obožavalaca Zlatnog teleta“, da bi potom još jednom potvrdila „svoje dokazano šurovanje s evropskim fašizmima XX stoleća, uključujući, naravno, i nacionalsocijalizam“.

Međutim, danas su i mogućnosti tog „čeličnog hrišćanstva“ manje-više iscrpljene. Ova „vera“ više nije stvarna; počiva na spoljašnoj imitaciji istinske vere i na prinudi. Sve nam danas govori da je hrišćanstvo u Zapadnoj Evropi na izdisaju. Katolicizam, uprkos naporima, više ne može da oživi. Tu ne pomažu veštačko disanje i aparati. A „smrt hrišćanske Evrope“, podvlači francuski filozof, „ide u korak sa smrću civilizacijskog pokušaja posthrišćanske Evrope“.

NAD ODROM EVROPE
Da li je iz ovih razmatranja moguće izvući neki zaključak? Evropa je već klinički mrtva, i tu nema nikakve pomoći, iako većina ljudi, „slepi kao Edip, misle da je pred njom budućnost!“ Poricanje njene smrti je psihološki razumljiva reakcija ucveljenih, koji ne žele, ili još ne mogu da priznaju očiglednost smrti. Još neko vreme, preostaje materijalno blagostanje, a i njega je sve manje, ili postoji samo za odabrane. Vaskrsavaju (možda) bogovi, ne i narodi i civilizacije, društva koja su dospela do svog, istorijski i logički neumitnog kraja.

Uzaludna su, dakle, „vračarska zazivanja njenih kadioničara“, „mlataranja rukama stručnjaka i birokrata koji se, u Strazburu i Briselu, upinju da tu telesinu na umoru, ako ne i mrtvu, pretvore u živ organizam“. „Biti Evropljanin“ danas je postalo prazna mantra, parola bez sadržaja i značenja. „Poslednji Evropljani“ nestali su negde u mračnim i opasnim lavirintima istorije tragičnog i zaludnog XX veka. Uzalud je obraćati se mrtvacu očekujući da on ustane ili barem progovori. Uzaludno je tresti ga za ramena ili vikati na preminulog. „Stara iscrpljena drtina neće progovoriti ni jednu jedinu reč da ospori dijagnozu“.

Osećamo li likovanje nad odrom u glasu filozofa? Ton je hladan i pomalo distanciran – onakav kakav dolikuje ozbiljnosti situacije. Smrt je činjenica – treba je konstatovati i preneti poruku onima koji su pokojniku bili bliski. Nije li to najvažniji zadatak mislioca, da stvari razume i predstavi onakve kakve doista jesu, bez ulepšavanja i davanja lažne nade? Ponekad, potrebno je povisiti ton ili ponešto izreći grubljim glasom kako bi prisutni izgovoreno primili na znanje.

Rimljani u eri dekadencije (1847), Tomas Kotur, ulje na platnu

U tom glasu, u stvari, osećamo pritajeni žal što se stvari ipak nisu razvijale na drugačiji način, što nije bilo moguće pronaći neku alternativu i što se horizont (života i smisla) nad Evropom, ovog puta neopozivo, zatvara. Stvari su došle do svog kraja. To je naprosto bilo neizbežno. Drugi će zauzeti njeno mesto jer „priroda ne podnosi vakuum“. Zdanje civilizacije je konačno dotrajalo; onaj „cement koji je jednom stvorio Evropu postaje prah, pre nego što se rasprši na prvom nepovoljnom vetru istorije“.

 

Boris Nad je pisac, publicista i saradnik nedeljnika Pečat. Autor je više knjiga i zbornika, od kojih je poslednja „Američka ideologija“ (Beograd, Pešić i sinovi, 2018). Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Izvor Novi Standard

Istorija, Kolumna, Svet
Pratite nas na YouTube-u