Apostolovski: Da li je Stanišić radio za CIA-u ili je sve američki spin?

Kome je, dakle, bio veran Jovica Stanišić? Slobodanu Miloševiću, Amerikancima, Srbima ili sebi?

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih, beše li to prošli vek i zar vreme tako brzo teče, mnogi su otišli kod Tvorca na pričešće. Umesto vina, srknuli su vinjak, mada se služila i loza, a potom se ekipa upisala u svete knjige Službe, pod kodnim imenima grčkih filozofa ili domaćih životinja. U tom paranormalnom slobističkom udbaškom svetu, sačinjenom od Hegela, Platona, Sokrata, krava i bikova, podeljenom na ravne časti – red vlasti, red opozicije – vremenom su, na darvinističkom kursu za preživljavanje, opstali samo najjači. To je zrno tajne koje u svojim fajlovima krije Jovica Stanišić: on zna da li u Srbiji pobeđuju filozofi ili životinjske vrste.

Ako se po srpskom običajnom pravu šef Službe smatra jednim od gospodara ovdašnjeg univerzuma, onda je bivši šef Službe tek nešto ukletija pozicija od čoveka priključenog na aparate za disanje, koga povremeno obilazi stara bolničarka. Važi li ova kletva za Jovicu Stanišića, koji je, tokom života, unapređen u mit? Britanski diplomata ser Ajvor Roberts potrudio se da održi famu o Jovici, izjavivši nedavno pred međunarodnim sudom u Hagu da je nekadašnji šef DB-a bio tajni agent Cije. Roberts je svedočio kao svedok Stanišićeve odbrane, ali je svoju tvrdnju o povezanosti Jovice i momaka iz Lenglija mistifikovao, vadeći se obavezom britanske vlade koja ga je upozorila da ne iznosi detalje zakona o službenoj tajni.

Roberts je službovao u Beogradu kao ambasador Imperije od 1994. do 1997. godine, prateći uspon Jovice Stanišića, ali kao u filmu Martina Skorsezea „Dvostruka igra”, nonšalantno je rekao tužiocu Daglasu Stringeru da o pouzdanosti te informacije prosudi sam.

Pre četiri godine, CIA je zaista napravila presedan, nezabeležen u istoriji američke tajne službe: Haškom tribunalu poslala je poverljivi dokument garantujući za Jovicu, kako bi mu pomogla da dobije privremeno otpust iz pritvora u Sheveningenu. Zašto je to učinila centrala u Lengliju, ne trudeći se da sakrije kako Jovici vraća dug? Ili je upravo želela da se stvori takav utisak? U patetičnom članku Los Anđeles tajmsa još 2009. godine, napisanom na osnovu brojnih intervjua agenata Cije, navodi se da svemoćni šef Miloševićeve tajne službe nije uzeo ni dolar od Amerikanaca, nije učestvovao u tajnim operacijama, već je svoje kontakte s američkim obaveštajcima objašnjavao željom da se smire sukobi u krvavom građanskom ratu.

Kome je, dakle, bio veran Jovica Stanišić? Slobodanu Miloševiću, Amerikancima, Srbima ili sebi? Njegova glava nije naročito velika, ali mora da je konstruisana kao računar, a ne kao magacin, jer sadrži dovoljno fajlova s tajnama koji ga još čine stečajnim upravnikom mnogih srpskih sudbina. Znaju li to i Amerikanci ili je Jovica, skladišteći mnoge lažno napisane biografije, puteve cigara i prve milione, to štivo sačuvao kao materijal za memoare koje, naravno, nikada neće napisati.

U špijunskim igrama senki moguće je da su Amerikanci vešto pustili spin, proglasivši Jovicu njihovim, dok neki drugi, istinski njihovi, nose oreol svetaca. U zemlji u kojoj je stvorena fama da postoji takav društveni ambijent u kom Služba učestvuje na izborima kao grupa građana iz dosijea, koja po pravilu dobija ili gubi izbore, po potrebi, iako se zvanično nigde ne pojavljuje na glasačkim listićima, Jovica je imao značajnu ulogu. Zato je bitan kao metafora smutnog i opasnog doba, kada postaje jedan od mozgova velike operacije dovođenja Slobe na vlast, kao bankara u usponu koji se iznenada vraća iz Njujorka i počinje da besedi o bitkama koje predstoje.

Revolucija počinje da teče: od Osme sednice, do antibirokratske revolucije u Vojvodini, potom i one bratske, u Crnoj Gori, gde Jovica mnogo nežnije gleda u visokog Mila nego u Momirove brkove. Postaje svemoćni šef Službe, tajni izvor Miloševićeve moći i čovek broj dva, ali dovoljno oprezan da u svakom trenutku zna gde se nalaze bar nekoliko osoba – Sloba, Mira i Marko Milošević. Po odelima koje je nosio ne bi se moglo reći da je modni kreator, ali mnogi se klade da je Jovica dizajnirao opoziciju koja je Miloševiću pristajala kao salivena.

Stvarajući „crvene beretke”, preko svojeg drugog ja, Franka Simatovića Frenkija, on istovremeno, sklapanjem mira u Dejtonu, izlazi iz pomračine, kao javni pratilac novog arhitekte mira na Balkanu. Ali Jovica tada pokazuje da je skloniji slušanju zakona, nego Slobe, koji se pokazao sklonijim da osluškuje šta mu šapuće Mira Marković. Kada Stanišić predlaže Miloševiću, posle pokradenih lokalnih izbora 1996. da ih prizna, umesto da čeka Gonzalesa, uz sugestiju da policijski kordoni na uličnim protestima tadašnje opozicije ne pokazuju veliki entuzijazam dok mlataraju pendrecima, postaje previše sumnjiv Miri. Naime, on je u svakom trenutku znao šta ona misli, ona je pretpostavljala šta Jovica misli, tako da nije morao da naslućuje svoj odlazak.

Sklapanjem koalicije socijalista, julovaca i radikala crveni su smatrali da im mesto šefa Službe pripada zbog Slobe, radikali nisu želeli da ih osluškuje čovek za koga se tračari da ih je stvorio, dok je Mira, kao ideolog dvora i bračne postelje, želela svog čoveka na čelu Firme u kojoj su skriveni svi srpski rebusi.

Svojim odlaskom, uoči eskalacije krize na Kosovu, on zapravo nabacuje neku vrstu disidentske patine, pa postaje zbunjujući faktor za stranke, službe i čaršiju, vukući konce iz iz svoje vikendice na Savi, gde s Frenkijem počinje da, umesto stranaka i beretki, proizvodi jahte. Izabrao je pravi posao. Čovek koji je vladao tajnom Srbijom zna kako da ne potone kada poraste vodostaj na rekama. Upravo je to želeo ser Roberts: da uzburka velike, mutne vode. Srbi će se pitati da li je Jovica bio mudrac koji je video kuda plovi naš brod ili je pomogao da se nasuče.

 

Autor Aleksandar Apostolovski

 

Naslovna fotografija: Profimedia

 

Izvor Politika, 21. oktobar 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u