Vukova uloga u razjedinjenju srpskog bića

Danas kao rezultat Vukove „nesmotrenosti“ imamo u svijetu nezapamćen slučaj stvaranja jezika na osnovu vjerske opredjeljenosti

„I sada imate Vukovo i Dositejevo vezivanje za jezik. Naravno da i Dositej i Vuk znaju šta je Kosovski zavet, jer Vuk pred lice Evrope stavlja kosovsku epiku. Nije lako govoriti o onome što je Vuk uradio i lošim stvarima koje je uradio za Srbe, za srpsku ideju. To vezivanje za jezik, po mom mišljenju, to je taj autoput koji jeste vodio ka jugoslovenskoj ideji. Nespremnost da se Srbi odreknu svoje katoličke braće, kao što kaže M. Ekmečić, nije u pitanju sukob Srba i Hrvata, već katoličkih, pravoslavnih i muslimanskih Srba. To je problem 16, 17. i 18. veka. Pokušava se sa ovom idejom jezika, a to je ideja prosvetiteljstva, to je ideja romantizma – to je nemačka ideja preko koje su Nemci pokušavali da prevaziđu tu podelu između protestanata i katolika. S druge strane, Vuk zapisuje sve ono što Srbi poznaju već vekovima – prevodi, pre svega na nemački, a onda i na ostale evropske jezike.
Miloš Ković

 

Koje god problematike da se dohvatimo u Bosni i Hercegovini, a i šire, na prostoru nekadašnje Jugoslavije, uvijek nanovo, kao ključno, iskrsne pitanje identiteta. Zašto? Zato što je identitet potvrda naše vrijednosti kao ljudskih bića, ili sa aspekta onih koji vjeruju, kao bića Božijih. I koliko god hoćemo da živimo u miru sa drugima, kao i sa Bogom, taj mir na ovim prostorima postaje gotovo nemoguća misija. Razlozi su mnogobrojni, ali, ipak, svi izviru iz nacionalne problematike. Sve nekako počinje i sve se završava u tom začaranom krugu: vjera, nacija, jezik. Pitanje jezika uvijek nas vraća na Vuka, odnosno s njim u vezi, na pitanje šta je to on uradio kako treba, a čime je trajno iskomplikovao međuetnički život na ovim prostorima.

Do Vuka, pisci katolici, ali štokavci, većinom se nisu osjećali Hrvatima već Srbima. U vrijeme kada Vuk stupa na istorijsku pozornicu katolici se nalaze pod vlašću pet država. Na području današnje Hrvatske u srednjem vijeku dominira čakavki govor, a od 17. vijeka, hrvatsko ime se širi na kajkavštinu. Štokavica i ilirski pokret napraviće integraciju između Srba katolika i Hrvata katolika. Zašto su Hrvati odbacili kajkavsko i čajkavsko  narečje, a izabrali štokavsko?  Da li, između ostalog, da bi preuzeli Dubrovnik iz srpskog nasljeđa i napravili uvezivanje, pod okriljem katoličke crkve, hrvatske nacije? Ostaje otvoreno i pitanje šta je Vuk htio sa svim tim izlascima Hrvatima u susret. To je bilo drugačije vrijeme, vrijeme sada neaktuelnih tema: panslavizma, romantizma, snova o ujedinjenju…

SKUPI JEZIČKI SAVEZ
Kao činjenica ostaje rezultat da je Vuk srpski narod uveo u jedinstvo sa narodom sa kojim je njegov rod, od podjele Crkve na Istočnu i Zapadnu, imao potpuno različita stremljenja i snove. Danas kao rezultat Vukove „nesmotrenosti“ imamo u svijetu nezapamćen slučaj stvaranja jezika na osnovu vjerske opredjeljenosti: bošnjački (ili sa teritorijalnom pretenzijom naslovljeni bosanski), crnogorski, hrvatski. Naša sklonost ka trpljenju i popuštanju zarad neke sveopšte ideje kao da se i dalje nastavlja, pa tako još uvijek učimo djecu da je Bečki dogovor između Vuka, Daničića i iliraca bio zajednička pobjeda – umjesto da ih učimo da je to bio ulazak u jezički savez koji će Srbe skupo koštati, kao uostalom i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca…

Vuk Stefanović Karadžić
Vuk Stefanović Karadžić (1846), portret Uroša Kneževića

Vuk je sve Srbe dijelio na Srbe tri zakona, tri vjere: Srbe turskog zakona (muslimane), Srbe grčkog zakona (pravoslavne), Srbe rimskog zakona (katolike). Govorio je da su svi štokavci Srbi. Jezik, koga je cijela Evropa zvala srpskim u Vukovo vrijeme, sada je razdijeljen. Svojim neistomišljenicima Vuk je govorio da će nam se cijela Evropa smijati ako jezik budu po vjeri dijelili. Istorija im je dala za pravo. Svi naši sukobi su vjerski.

Dakle, Vuk je jezičkim ustupkom doprinio da identitet postane nešto što svako može da potraži sa pozicije sa koje mu u datom momentu odgovara – jezičke, nacionalne ili vjerske. Istorijskim ustupcima Srbi su sebe doveli u nezavidan položaj. U Srbiji, kao i u BiH, Srbi u administraciji koriste oba pisma – ćirilicu i latinicu. Kada god hoće da vrate ćirilicu u šire okvire upotrebe, nailaze na prepreke. Takođe, Srbi iznova nailaze na sukobe oko identiteta pisaca poput Andrića, Šantića ili Selimovića. Svuda u svijetu pripadnost jednog pisca pojedinim nacionalnim književnostima definisana je na osnovu jezika na kome taj pisac piše, a kod nas je, usljed daljeg parčanja srpskog jezika, i zbrke oko izvora istinskog identiteta, pripadnost pojedinih pisaca povod stalnih rasprava.

Ipak, nepravedno bi bilo reći da je samo Vuk istorijski odredio ovu zbrku u kojoj se sada nalazimo, ovaj kovitlac sastavljen od bola, nerazumijevanja, mržnje i osvete. Današnja naša situacija proizvod je, između ostalog, i dalekovidosti turske politike. Halil Inaldžik u knjizi Osmansko carstvo na jednom mjestu kaže: „U jednom turskom izvoru s početka sedamnaestog veka ovako se objašnjava izuzimanje Turaka muslimana iz devširme (danka u krvi): ‘Kad bi oni postali sultanovi robovi, zloupotrebljavali bi ovo preimućstvo. Njihovi srodnici po provincijama tlačili bi raju i odbijali da plaćaju dažbine. Sukobljavali bi se sa sandžačkim begovima i odmetali u buntovnike. Nasuprot tome, hrišćanska djeca, kada pređu u islam, bivaju revnosna u veri i postaju neprijatelji svojih srodnika’“.

ZABORAV OGRNUT PREZIROM
A da ne zaboravimo uticaj austrougarske politike. Afirmaciji takozvane bosanske/bošnjačke nacije i bogumilskog porijekla muslimana u BiH doprineo je i Benjamin Kalaj, bečki povjerenik u okupiranoj Bosni i Hercegovini. On je zaista zabranio sopstvenu „Istoriju Srba“ (kada je došao u BiH) u kojoj navodi da je Bosna srpska zemlja. On je temeljno radio na propagiranju teze o velikosrpskoj hegemoniji i, između ostalog,  potiskivao sve nastavne sadržaje koji su mogli poslužiti izgrađivanju misli o političkom i kulturnom jedinstvu srpskog naroda. Zabranjuju se pojedine knjige, posebno udžbenici iz istorije… Može li se danas uopšte iznijeti činjenica da je Tvrtko bio „kralj Srba i Bosne“ (kako glasi njegova titula), a da se ta izjava ne shvati kao provokacija?

Proces razjedinjenja srpskog bića je složen i bolan. Isuviše krvi, isuviše patnje, isuviše laži, isuviše jakih psihoistorijskih udara (brižljivo razrađenih i u državi za koju ne postoje saveznici, već samo interesi). A tako je malo ljudi kao što je bio Meša Selimović. Ljudi njegove snage, sposobnih i smjelih da istraju u intelektualnom i književnom nepotkupljeništvu. Da jasno, duboko i iskreno iznesu sav antagonizam bosanskog čovjeka ’umrežnjenog i izgubljenog dugogodišnjim tuđim navikama, neobičnom istorijom, spletenošću osjećanja pripadnosti i odbačenosti’. Da ukažu na dvostrukost svog identiteta – srpskog i muslimanskog.

Sa nevjericom i divljenjem često čitam stavove gospodina Saliha Selimovića, istoričara i etnologa, srodnika Meše Selimovića (dvostrukog: i po krvi i po duhu). On je iznio podatke koji ukazuju da je duh trpeljivosti muslimana i hrišćana istog srpskog porijekla dugo postojao, između ostalog, i zbog zajedničkog kulta Svetog Save. Iznio je i interesantan podatak da su se Turci odlučili na spaljivanje moštiju Svetog Save ne bi li taj čin donio zaborav, jer je „prema patrijarhovom kazivanju surovog Sinan-pašu obavijestio neki feudalac da se Turci, ustvari domaći muslimani, krste i vjeruju u Svetog Savu”. Ipak, ukazuje Selimović, ni poslije tog čina (postoje mnogobrojna svjedočanstva) Srbi muslimani nisu zaboravljali svoje porijeklo.

Salih Selimović (Foto: Iskra)

Kada se pak to bratsko osjećanje, jasna svijest o svom porijeklu počela zanemarivati, pa oblačiti u zaborav ogrnut prezirom, i, na kraju pretvarati u mržnju – teško je ustanoviti.

 

Milana Babić je profesor srpskog jezika i izvršni urednik za izdavačku djelatnost Zadužbine knez Miroslav Humski“.

Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Naslovna fotografija: Zoran Cvetković/Wikimedia Commons

 

Izvor Novi Standard