Kako je Rusija postala „sveprisutna“ na Bliskom istoku

Od severne Afrike do Persijskog zaliva, Rusija je ponovo postala sveprisutna. Taj trend se ne može prikriti likvidacijom Bagdadija

Rusiji je krenulo na Bliskom istoku. Rusko vazduhoplovstvo spasilo je Asada sigurnog poraza. Turska i Izrael sada moraju prihvatiti prisustvo ruskih trupa na njihovim granicama. U Saudijskoj Arabiji ruski predsednik Vladimir Putin dočekan je crvenim tepihom, dok je predsednik SAD Donald Tramp zahvalio Putinu na tome što je olakšao sprovođenje  vojne operacije u kojoj je ubijen Abu Bakr el Bagdadi, vođa Islamske države (ISIS). Širom Bliskog istoka, od severne Afrike do Persijskog zaliva, Rusija je sveprisutna, kroz posete visokih državnih zvaničnika, kroz naoružanje, plaćeničke vojne formacije i kroz poslovne planove za izgradnju nuklearnih elektrana. Kako su se SAD povlačile iz ovog regiona, tako je Rusija postajala sve prisutnija. To je trend koji se ne može prikriti čak ni likvidacijom Bagdadija.

Ponovno pojavljivanje Rusije kao krupnog političkog igrača u raspodeli moći na Bliskom istoku upečatljivo je ne samo u kontekstu labavosti američke pozicije u regionu, već i zato što je celih četvrt veka nakon Hladnog rata Rusija bila van ovog prostora. Ali zapravo je odsustvo Rusije, a ne njeno prisustvo, predstavljalo izuzetak.

Vekovima se Rusija nadmetala sa Turskom, Britanijom i Francuskom za izlaz na Mediteran kako bi zaštitila hrišćansku braću pod otomanskom vlašću i obezbedila uporište u Svetoj zemlji. Tokom dužeg vremenskog perioda nakon Drugog svetskog rata, Sovjetski Savez bio je dominantna sila na Bliskom istoku. Moskva je pružala podršku palestinskoj Oslobodilačkoj organizaciji u njenoj borbi protiv „cionističkog entiteta“. Egipat i Sirija ratovali su protiv Izraela ruskim naoružanjem, uz pomoć sovjetskih vojnih savetnika, ponekad čak i sovjetskih pilota. Asuanska brana u Egiptu izgrađena je uz pomoć ruskih inženjera i ruskog kapitala. A onda, krajem osamdesetih godina prošlog veka, nastupila su teška vremena za SSSR i on se ubrzo povukao iz regiona. Tokom naredne dve decenije, rusko prisustvo na ovim prostorima jedva da je i postojalo. SAD su se navikle na ulogu regionalnog hegemona – vodeći ratove, sprovodeći svoju političku viziju i kažnjavajući vlade koje su se drznule da prkose američkoj volji.

ŠTA RUSIJA ŽELI?
To je bila „nova normalnost“ sve do 2015. U jesen te godine, Rusija šalje svoju vojsku u Siriju. Tada se uveliko očekivalo da će koalicija opozicionih grupacija podržanih od strane SAD izvojevati pobedu u građanskom ratu i zbaciti režim Bašara el Asada. Ali Putinov smeli potez i neočekivana vojna veština brzo su promenili tok događaja, pokazujući da je Bliski istok bez Rusije zapravo izuzetak, a ne pravilo. Pravilo je stanje kakvo je bilo nekada, sa Rusijom kao glavnim igračem u raspodeli moći. Pobedom u Siriji Rusija nastoji da stvari vrati u to pređašnje stanje.

Iz ugla Moskve, snažan povratak na političku scenu Bliskog istoka bio je pametan, pa čak i neophodan potez 2015. godine. Asadov režim je bio poslednji klijent Rusije u regionu, saradnja Moskve i Damaska bila je duga pola veka. Sada se Asad odjednom bio našao na kolenima, gotovo u potpunosti potučen od opozicionih grupacija koje podržavaju SAD. Za Rusiju je bilo neophodno da sačuva sirijski režim kako bi zadržala uporište na Bliskom istoku, ali i kako bi iskoristila priliku da zada udarac Americi. Ima li boljeg načina da Rusija povrati staru veličinu?

Vojnici sirijske armije mašu ruskom zastavom u regionu Rake, 16. oktobar 2019.
Vojnici sirijske armije mašu ruskom zastavom u regionu Rake, 16. oktobar 2019.

Pored toga, Rusija je imala brige oko sopstvene bezbednosti, usled prelivanja krize sa sirijskog ratišta. Izveštaji pokazuju da su neke od najradikalnijih grupa sirijskog građanskog rata imale stotine, pa i hiljade boraca poreklom iz Rusije u svojim redovima. S obzirom na neposrednu geografsku blizinu Bliskog istoka i loše čuvane granice, borba protiv terorista u Siriji itekako je imala smisla. Kako je Putin rekao, bolje to nego „čekati da oni dođu u našu kuću“.

Povlačenje Rusije sa svetske pozornice devedesetih godina bilo je u toj meri sveobuhvatno da je sama činjenica njenog vojnog prisustva u Siriji zasenila relativno skroman obim samog poduhvata. Do jeseni, 2015, kada je Putin poslao svoju ratnu avijaciju i kopnene trupe u Siriju, Sjedinjene Države jasno su stavile do znanja da se neće direktno mešati u sirijski građanski rat. Stoga je rizik od direktnog vojnog konflikta sa SAD bio minimalan. Ostala je mogućnost da slučajno nalete jedni na druge, ali to je razrešeno kroz dekonflikaciju, koja je sama po sebi predstavljala trijumf ruske vojske: Sjedinjene Države, prethodno potpuno slobodne da dejstvuju u Siriji, sada su morale da koordinišu svoje aktivnosti sa Rusijom.

Kampanja koju su SAD povele protiv Islamske države pružila je Moskvi prigodan paravan da rasporedi Trupe u Siriji i odbaci svaki prigovor iz Vašingtona. Ruska vojska je to u potpunosti iskoristila, bombardujući civilne mete pod izgovorom borbe protiv terorista i ekstremista. Civilno stanovništvo platilo je strašnu cenu ruskog načina vođenja rata. Ali šta se moglo očekivati od vojske koja je tokom rata u Čečeniji devedesetih sravnila sa zemljom grad Grozni?

Iz ruskog ugla, operacija u Siriji je uspela. Nije se pretvorila u živo blato, kako su neki predviđali i Rusija nije platila veliku materijalnu i ljudsku cenu. Umesto toga, intervencija je Rusiji vratila status važnog aktera na Bliskom istoku. Ona je demonstrirala obnovljenu vojnu sposobnost ruske vojske i sebi omogućila testiranje novog naoružanja i strategija ratovanja – sjajnih za reklamiranje vojnih proizvoda u regionu koji je spreman da potroši novac na tešku vojnu tehniku. Takođe, sada će svi u regionu znati da Rusija stoji uz svoje štićenike – za razliku do SAD koja ih napušta čim zagusti, kao što su uradile 2011. sa bivšim egipatskim predsednikom Hosnijem Mubarakom.

NOVI DELILAC POLITIČKE MOĆI
Iran, Izrael i Saudijska Arabija vode žestoki posrednički rat u Siriji, a Kremlj se pozicionirao kao novi politički posrednik u regionu, sa kojim sve zaraćene strane moraju razgovarati. Ključno je to što Rusija može pričati sa svima, odnosno što je sa svima u dobrim odnosima. Ali u regionu rascepkanom religioznim, ideološkim i geopolitičkim razdorima, gde su rivalstva dugovečna i žestoka, posrednik mora biti u stanju da učini više od prostog razgovora sa svim akterima. Novostečeni ruski prijatelji žele nešto zauzvrat u zamenu za to prijateljstvo. Izrael želi od Rusije da obuzda Iran i Hezbolah u Siriji, dok ovi pak ostaju dosledni u nameri da vode kampanju protiv jevrejske države. Saudijci žele da Rusija stane na njihovu stranu u sukobu sa Iranom, ali Rusija je već previše uložila u svoj odnos sa Iranom i neće ga žrtvovati zarad boljih odnosa sa Izraelom ili Saudijskom Arabijom. Nikolaj Patrušev, sekretar Saveta bezbednosti Rusije, jasno je prošlog juna u Jerusalimu odbacio izraelske i američke optužbe da je Iran najveća pretnja po bezbednost Bliskog istoka, nazvavši izraelske napade „nepoželjnim“.

Rusija ima svoje želje, takođe. Ona je izvojevala pobedu u sirijskom ratu. Sada mora biti pobednik i u miru. Političko razrešenje situacije u Siriji predstavljalo bi krunu ruskih ratnih dostignuća. Rusija bi definitivno isplivala na površinu kao glavni posrednik u raspodelama političke moći, jednak, ako ne i važniji od SAD, jer bi uspela tamo gde Amerika nije. Poruka o vojnoj moći Rusije i njenoj diplomatskoj veštini prenela bi se daleko izvan Bliskog istoka i značajno doprinela tvrdnji Rusije da predstavlja veliku globalnu silu. Obezbedivši mir u Siriji, Rusija bi se mogla osloniti na Evropu i bogate arapske države u cilju finansiranja obnove države. Uporedo s tim, došli bi i unosni ugovori za firme blisko povezane sa Kremljom.

Saudijski vojnik salutira Vladimiru Putinu i kralju Salmanu tokom posete ruskog predsednika Rijadu, 14. oktobar 2019.
Saudijski vojnik salutira Vladimiru Putinu i kralju Salmanu tokom posete ruskog predsednika Rijadu, 14. oktobar 2019.

Ali pokazalo se da izvojevati pobedu u miru nije ništa lakše nego pobediti u ratu. Da bi ispregovarala trajni mir, Rusija će morati da obuzda Iran i Hezbolah i da ponovo uveri Izrael i Tursku da je njihova sigurnost obezbeđena. Trenutno ni Evropa niti bilo ko drugi ne hrle da plate ogroman račun za obnovu Sirije. Rusija ne može kompletirati ovu slagalicu a da ne uznemiri nekog od svojih prijatelja. Ona se vratila u ovaj prostrani i nestabilni region u trenutku kada on počinje da se suočava sa nestabilnostima koje donosi nova era: postamerički Bliski istok. Međutim, retke su vlade, ukoliko ih uopšte ima, koje očekuju da će Rusija popuniti prazninu koja će ostajati kako se SAD budu povlačile i usmeravale svoju pažnju i resurse negde drugde.

Vojna dostignuća Rusije u Siriji, kao i srdačan prijem Putina u Saudijskoj Arabiji, ne mogu pak sakriti činjenicu da je ruska ekonomija u problemima i da su joj preko potrebne investicije. Za Kremlj, bogate države arapskog zaliva predstavljaju priliku za prikupljanje neophodnih sredstava. Nije takođe tajna da je ruski vojni budžet i dalje prilično skroman, te da je prodaja oružja stranim partnerima glavni izvor prihoda ruske odbrambene industrije. Isto važi i za rusku nuklearnu industriju: državni monopolista nuklearne energije Rosatom, koji se godinama prikazuje kao vodeća snaga ruske industrije, tek treba da izgradi neko postrojenje izuzev Bušera u Iranu, za čiju su izgradnju bile potrebne decenije. Rosatom je 2010. potpisao ugovor o izgradnji nuklearne elektrane u Turskoj, ali je izgradnja počela tek 2018, dok u Egiptu tek treba da počne. Jordan je 2018. raskinuo ugovor sa Rosatomom.

Primarne odnose na Bliskom istoku Rusija ostvaruje sa tri nearapske države – Iranom, Turskom i Izraelom – koje su stabilne u poređenju sa njihovim arapskim susedima. Rusija ima malo toga da ponudi arapskim društvima u regionu, kojima treba sigurnost, stabilnost i prilike za ekonomsku i političku modernizaciju. Ovi ciljevi neće biti dostignuti posetama visokih zvaničnika i prodajom naoružanja.

Uprkos svemu tome, povratak Rusije na Bliski istok nije beznačajan, niti se može svesti isključivo na pretnju američkim interesima. Preispitujući sopstvene interese i obaveze u regionu, Sjedinjene Države bi mogle pronaći područja u kojima se interesi Amerike i Rusije poklapaju, ili čak u potpunosti podudaraju. Na primer, SAD i Rusija uspele su da pronađu zajednički jezik po pitanju sporazuma oko iranskog nuklearnog programa 2015. godine.

Donald Tramp i Vladimir Putin se rukuju tokom zajedničke konferencije za medije na samitu u Helsinkiju, 16. jul 2018.
Donald Tramp i Vladimir Putin se rukuju tokom zajedničke konferencije za medije na samitu u Helsinkiju, 16. jul 2018.

Rusija se vratila na Bliski istok i nema nameru da ode. Veliki deo onoga što je ona postigla u ovom regionu je posledica repozicioniranja i redefinisanja interesa od strane SAD-a. Ovakav razvoj događaja otvara mogućnost za novu američku politiku prema Bliskom istoku, koja bi težila skromnijim, ali u konačnici realnijim i produktivnijim ciljevima.

 

Evgenije Rumer je viši saradnik i direktor Programa za Rusiju i Evroaziju pri Karnegijevoj zadužbini za međunarodni mir

 

Preveo Luka Ugrica

 

Izvor Foreign Affairs

Svet
Pratite nas na YouTube-u