F. Rodić: Skandalozne pretnje, i one druge

Zašto su vrlo slične reči Miše Vacića i Jova Bakića različito doživljene u široj javnosti i pojedinim medijima?

Desničar u pokušaju Miša Vacić napregao je sve svoje intelektualne kapacitete i na osnivanju odbora udruženja građana pod nazivom „Srpska desnica“ u Šapcu tamošnjem gradonačelniku Nebojši Zelenoviću poručio da će proći kao Austrougari na Ceru 1914. „Srušili smo Austrougarsko carstvo. Ovde u Šapcu su se skoncentrisale snage da im zadamo završni udarac, da ih gurnemo niz Cer u srpsku Drinu i podavimo. E tako ćemo i sa Zelenovićem i njegovim kriminalcima“, rekao je on pokušavajući da vikom i udaranjem šaka o sto ispadne harizmatičan i očara između 13 i 18 pristalica okupljenih u nekakvoj sali.

Da nije „objektivnih“ i nadasve „nezavisnih“ medija, ovaj maestralni scenski nastup i izgovorene metafore ostali bi samo stvar prepričavanja Vacićevih sledbenika dok u svojim momačkim sobama maštaju o tome kako da postanu novi Principi ili makar kako da spreče levičare da „šaraju po drveću“ poput one dvojice što su kontramitingovali prošle nedelje u Novom Sadu. Na našu sreću, međutim, tu su uvek budne oči televizije N1 i lista Danas da ugroženom građanstvu skrenu pažnju na opasnost koja se nadvila nad Srbijom. Tako je Vacić „objektivno“ postao lice s naslovnih strana lista Danas i serijska udarna vest dnevnika N1, važniji i od davljenja četvorice migranata u Dunavu, a kamoli od još jednog povlačenja priznanja nezavisnosti Kosova, obeležavanja godišnjice kraja Prvog svetskog rata ili posete predsednika Parizu.

Interesantno je, međutim, kako to da ni ovi mediji, a ni politički pokreti i stranke koji danas osuđuju Vacićeve „metafore“, traže njegovo procesuiranje, kažnjavanje i zabranu rada to isto nisu radili kada je vrlo slične „metafore“ izgovarao ne jedan, kako već rekosmo, politički i društveni marginalac nego ugledni profesor Beogradskog univerziteta Jovo Bakić. „Pobeda bi bila kada bih video kako plivaju po Savi i Dunavu. I neće biti pobede bez njihovog plivanja“, rekao je on na jednoj tribini mnogo posećenijoj od osnivanja Vacićevog šabačkog odbora u prisustvu i uz odobravanje brojnih drugih vedeta autokolonijalne Srbije poput večitog studenta Srđana Markovića, nedavitelja Beograda Dobrice Veselinovića, od Vacića harizmatičnijeg lidera Demokratske stranke Zorana Lutovca, opozicionog prvaka Dragana Đilasa i nesuđenog predsednika Advokatske komore Beograda Vladimira Gajića.

Ove reči nisu izazvale ni njihovo zgražavanje, a još manje pozive srpskom pravosuđu da se ovim pretnjama pozabavi. Naprotiv, ranije, kada je zbog nekih sličnih izjava Bakić pozivan na informativni razgovor u policiji, to je bio povod za žalopojke o tome u kakvoj diktaturi živimo. Nije ovo, nažalost, jedini Bakićev ispad tog tipa. Najavljivao je kako će i po smeni ove vlasti, kao i 5. oktobra 2000, neki „probrani“ dobiti „grdne batine“, a u slučaju da on dođe na vlast, radiće čak i „hirurški nož“.

Nije Bakić ni jedini iz tog kruga koji najavljuje „ozbiljne tuče u kojim se i životi gube“, „jurnjave po ulicama“ i upotrebu „dugih cevi“. Baš ovih dana jedan drugi prosvetiteljski radnik, docent Aleksej Kišjuhas, redovni kolumnista novina kojima smetaju Vacićeve pretnje, prekoreva sve one koji se „gadljivo mršte nad antifašističkim nasiljem“ i pominjući nekakve atomske bombe objašnjava da „ni fašisti ni neofašisti neće nestati sami od sebe“. Zato poslednja rečenica teksta osobe koja mašta o tome kako ispija vino iz lobanja svojih političkih protivnika glasi: „Moramo se tući.“ Nije li to pretnja, poziv na nasilje i linč? A šta reći za reditelja Kokana Mladenovića koji se „nada“ da će u Srbiji pasti krv? I tako dalje, i tako dalje… Javna sfera je prepuna „antifašista“ po meri Trockog koji „jedva čekaju prvu priliku da pucaju“, da u vazduh dižu verske hramove i spomenike, koji su za „revanšizam bez milosti“ i uzbuđuju se pri pomisli o „prolivanju reke njihove krvi“.

Vrlo je zanimljiva i teorija o Vacićevoj svrsi koju propagiraju pomenuti mediji i društveno-politički delatnici. Tvrdi se, naime, da je ovog „vašarskog klovna“, kako ga je ispravno za Danas opisao već pomenuti advokat Gajić, angažovala Vučićeva vlast kako bi pokazala da i od nje postoji „gore rešenje“ i na taj način obeshrabrila svakoga ko bi joj se usprotivio. To da Vacić radi direktno za vlast je aksiom za koji nisu potrebni dokazi jer je, kako piše zlatno pero lista Danas Snežana Čongradin, „previše banalno ispostavljati ih“. Sasvim je moguće, pa čak i verovatno da Vacić ima nekakve veze s aktuelnom vlašću u Srbiji, posebno ako se uzme u obzir da je sve do trenutka kada nije bio „razumen“ na N1 radio u Kancelariji za Kosovo i Metohiju. To je na nivou „osnova sumnje“, što bi se reklo na pravno-policijskom jeziku, ali je činjenično jasno da njegova nepočinstva i lupetanja po diviziji (ne onoj austrougarskoj na Ceru) mnogo više propagiraju „nezavisno-objektivni“ mediji, nego oni što šire „režimsku propagandu“.

Tako, na primer, u „lažljivim“ tabloidima u poslednjih dvadesetak dana nismo našli nijedan naslov koji se odnosi na Vacićevo srbovanje. U Novostima i na RTS-u Vacić je bio tema samo utoliko što je tužilaštvo najavilo istragu, a u Politici nema ni toga. S druge strane, kao što smo naveli, ovaj „vašarski klovn“ praktično ne silazi s vesti i naslovnih strana N1 i lista Danas. A ni s njihovih portala. N1 je od 24. oktobra do 12. novembra objavio 26 izveštaja o toj ličnosti, a Danas 12. Kome, onda, Miša Vacić služi za zastrašivanje?

 

Autor Filip Rodić

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub

 

Izvor Pečat, 15. novembar 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u