M. Ković: Agresije Zapada na Srbe samo su priprema pohoda na Rusiju

Sve ono što je Srbima već uradio, u proteklih 30 godina, Zapad sada pokušava da primeni na Rusiji: pogledajte tu antirusku histeriju

Kosovo i Metohija predstavljaju sastavni dio suverene teritorije Republike Srbije kako je navedeno u Ustavu Republike Srbije i prema Rezoluciji 1244 OUN. Pritom niz političara u svojim izjavama govore i o razgraničenju kao o mogućem rješenju? Kako se Vama čini moguće rješenje kosovskog pitanja i kakav značaj za biće Srba uopšte ima pitanje Kosova i Metohije?
Kosovo je glavna tema srpske istorije. Pogibiju srpskog kneza Lazara i njegovih vitezova u bici sa Turcima na Kosovu polju 1389. godine, Srbi su, već u tom dobu, protumačili kao svesnu žrtvu „za veru i otečestvo“, za „Carstvo Nebesko“. Taj slobodni izbor i spremnost da se živi i umire za večite, neprolazne ideale, za Nebesku Pravdu, Otadžbinu, da se ide Hristovim, stradalničkim i vaskrsnim putem, postala je idealni obrazac, koji Srbi ponavljaju sve do današnjeg dana. U istorijskoj ravni, bitka je izgubljena; na dubljem nivou, ona je dobijena, jer žrtve koje u njoj padnu postaju svete, inspirišu i ohrabruju potonje generacije, daju smisao kolektivnoj, ali i svakoj pojedinačnoj egzistenciji. Čak i u vremenu ateizma i komunizma, taj arhetipski obrazac je sačuvan. Rusi tu temu veoma dobro poznaju; na današnjem Zapadu, obuzetom materijalizmom, hedonizmom i relativizmom, ona je zaboravljena. Na Kosovu i Metohiji nalazi se Kosovo polje, ali te zemlje su i posejane srpskim srednjovekovnim manastirima, draguljima duhovnosti i umetnosti, u kojima se čuvaju mošti srpskih svetitelja. Među njima su i srpske svetinje koje su zbog svog umetničkog značaja pod zaštitom UNESKA: Visoki Dečani, Pećka patrijaršija, Gračanica, Bogorodica Ljeviška. Zbog svega toga, Srbi Kosovo i Metohiju smatraju svojom Svetom Zemljom. Bez njih, ukoliko bismo se sami „razgraničili“ sa Kosovom i Metohijom, naša istorija izgubila bi smisao.

Za nas, međutim, Kosovo i Metohija predstavljaju pitanje osnovnog morala i ljudske solidarnosti. Tu i danas, posle višedecenijskih etničkih čišćenja Srba i razaranja naših crkava i svetinja, čiji se vrhunac odigrao 1999. i 2004. godine, živi preko 120.000 naših sunarodnika. Većina živi u getima, opkoljena neprijateljstvom i pretnjama. Niko od nas nema pravo da ih prepusti Velikoj Albaniji, koju zemlje NATO pokušavaju da stvore na teritoriji Republike Srbije. U to šta ih čeka uveriće se svako ko poseti Albaniju – tamo je ukinuto svako postojanje Srba i drugih nacionalnih manjina. Njihovi spomenici su ili srušeni ili preimenovani u albanske. Ako izdamo svoje sunarodnike i sugrađane, ako se odreknemo svojih svetinja, odakle nam pravo na bilo kakvu budućnost?

Tu je, zatim, i ekonomski aspekt kosovskog problema. Kosovo je prebogato rudama. Tamo je „Trepča“, naš privredni, rudarsko-metalurški gigant. Nije reč samo o uglju, nego pre svega, o plemenitim, retkim metalima. Ima onih koji tvrde da je to glavni uzrok napada NATO na Srbiju 1999. Zaista, ratni zločinci iz 1999, Vesli Klark i Medlin Olbrajt, već su ušli u poslovne aranžmane sa paradržavom „Kosovo“, koju pokušavaju da stvore na našoj teritoriji.

Konačno, u ovom trenutku su možda najvažniji realpolitički argumenti. Ukoliko NATO paktu i albanskim šovinistima predamo Kosovo i Metohiju, ko nam garantuje da je to kraj njihovih zahteva? Svako ko je pratio istoriju razaranja Jugoslavije, ili istoriju razaranja SSSR, zna da zemlje NATO nisu održale ni jedno obećanje dato Rusima i Srbima. SAD i danas pokušavaju da nas tretiraju kao što su činili sa američkim starosedeocima. Srbi nisu shvatili da se u Krajini brane Kosovo i Metohija. Nadali su se da će napuštanjem Krajine kupiti mir za Srbiju. Mnogi Rusi nisu očekivali da će posle razbijanja SSSR-a, NATO pokušati da razori i Rusiju. Ako se odreknemo Kosova i Metohije, šta će biti sledeće? Sandžak, Niš, Vojvodina ili Republika Srpska? Pitanje je samo vremena i redosleda. To je pravilo u međunarodnim odnosima. Tako prolazi svaka država koja se, milom ili silom, odrekne dela svoje teritorije. Setite se samo razaranja Čehoslovačke, posle Minhenske konferencije i odricanja od Sudeta 1938. godine.

U poslednje vreme se razmatraju različite koncepcije teritorijalnih razgraničenja na Balkanu, uključujući i rešavanje kosovskog pitanja putem vraćanja severa Kosova naseljenog Srbima Beogradu u zamenu za područja na jugu Srbije sa pretežno albanskim stanovništvom.
Ideja „razgraničenja“ znači razgraničenje Srbije sa sopstvenom teritorijom, sa Kosovom i Metohijom. Nisam upućen u detalje pregovora, ali u srpskim medijima se otvoreno govori o demarkaciji „granice“ između Srbije i NATO paradržave „Kosova“, o razmeni teritorija između njih, pri čemu bi Srbija dobila delove severa „Kosova“, dok bi ona „Kosovu“ dala delove opštine Preševo, koja se nalazi na „granici“ Srbije i „Kosova“. Na taj način preko 90 odsto Kosova i Metohije pripalo bi „Kosovu“, koje ne krije nameru da se, pre ili kasnije, pripoji Albaniji. To bi bilo razgraničenje sa smislom naše istorije, sa našim precima, razgraničenje sa moralom i zdravim razumom. To bi bilo i protivustavno. Bilo bi to opasno za ceo region. Taj prvi korak ka stvaranju Velike Albanije, direktno bi ugrozio susedne države koje takođe imaju značajne albanske manjine – Severnu Makedoniju, Crnu Goru i Grčku. Vratili bismo se na pogubnu politiku etnički čistih država, koja bi nas sutra odvela u nove ratne obračune.

Vi ste u pravu – Kosovo i Metohija su, po srpskom, ali i međunarodnom pravu, delovi Srbije. O tome ne sme da bude pregovora. Tamo se mora obnoviti zajednički, ili bar paralelni život Srba i Albanaca. To je dug i naporan put, ali on nema alternativu. Ključna je vladavina prava, koja se mora odnositi na sve, bez obzira na etničko poreklo. Pravna, fizička sigurnost i nepovredivost svojine moraju da važe za sve. Da bi se to dogodilo, moć SAD i zemalja NATO, koje uporno rade na stvaranju Velike Albanije, mora da oslabi. Svetski odnos snaga već se menja. Za nas je ključno dalje jačanje Rusije i Kine.

Prošlo je 20 godina od trenutka varvarske agresije NATO-a na Saveznu Republiku Jugoslaviju. Ipak, SAD ne prestaju sa svojom ekspanzijom na Balkan, produžujući pritom svoje izmišljotine o negativnom uticaju Rusije na region. Kakva je, po Vama, istorijska uloga Rusije na Balkanu? Mogu li Srbi uopšte da zaborave bol koju im je naneo NATO?
Rusi i Srbi tek sada, suočeni sa nepomirljivim neprijateljstvom Zapada, mogu da razumeju svoju istoriju. Nije reč o bolu i osećanjima, nego o hladnom suočavanju sa činjenicama, o trezvenoj proceni stvarnosti. U dva svetska rata, zemlje Zapada bile su ipak podeljene; sada su jedinstvene u neprijateljskom stavu prema nama. U poslednje vreme primetne su unutrašnje razlike, ali da bismo videli kuda to vodi, moraćemo da sačekamo.  Sve ono što je Srbima već uradio, u proteklih 30 godina, Zapad sada pokušava da primeni na Rusiji: pogledajte tu medijsku, antisrpsku i antirusku histeriju, ruganje našoj istoriji i našim svetim žrtvama, regrutovanje i finansiranje pete kolone u našim zemljama, sva ta cinična, lažna obećanja, gomilanje trupa na našim istorijskim teritorijama ili na našim granicama, sve te ekonomske sankcije. Reč je o duboko ukorenjenim kulturnim predrasudama, koja potiču iz najmračnijih podruma evropske istorije.

Ključno je to, za Zapad karakteristično, uverenje u sopstvenu bogoizabranost i nepogrešivost. Na Zapadu i danas iskreno, detinjasto veruju da su Bog i istorija na njihovoj strani i da su njihove vrednosti univerzalne, obavezujuće za sve narode, kulture i civilizacije na našoj planeti. Počelo je sa krstaškim ratovima; ključna je 1204. godina, kada se pokazalo da je njima sasvim svejedno da li istrebljuju muslimane ili pravoslavne „jeretike“. To uverenje u sopstvenu izabranost ostaje konstantno, dok se ideološka opravdanja menjaju, iz epohe u epohu. Ono je u korenu genocida nad američkim starosedeocima, nad Jevrejima, Rusima i Srbima u Drugom svetskom ratu. Sasvim je svejedno da li marširaju na nas zato što smo pravoslavni, kako su to činili tevtonski vitezovi, Poljaci, Šveđani, Austrijanci ili Hrvati, zato što smo „konzervativni i zaostali“, kako su to tvrdili Napoleonovi Francuzi, zato što smo „rasno inferiorni“, kako su govorili nemački nacisti i hrvatske ustaše, zato što smo komunisti i nedovoljno liberalni, kako to danas tvrde SAD i zemlje NATO. Sve su to samo izgovori.

Iza svega se kriju neutaživa „volja za moć“ i krstaška, misionarska vera u sopstvenu bogoizabranost. Suština dva svetska rata i onoga što se sada događa su, ustvari, pohodi „pravovernog“ Zapada na „jeretički“ Istok. Pogledajte samo to pravedničko samopouzdanje, sa kojim zemlje EU, predvođene Nemačkom, koje su 1941. jurišale na SSSR, optužuju Rusiju da je kriva za izbijanje Drugog svetskog rata. Danas Hrvati, Bošnjaci i Albanci, koji su Hitleru dali cele SS divizije, i koji su 1941-1945 nad Srbima počinili genocid, uz svesrdnu podršku Nemačke, baš Srbima udaraju žig genocidnosti.

Jedan od glavnih uzroka neprijateljstva Zapada prema Srbima je to što su nas, počevši od 19. veka, videli kao „male Ruse“. Rusija je, zaista, dala ključnu podršku u borbi Srba za oslobođenje od osmanske vlasti i oni su Rusiji oduvek uzvraćali opštom naklonošću, koja je, slobodno se može reći, neodvojivi deo srpskog nacionalnog identiteta. Povremena uzajamna razočaranja (Sanstefanski ugovor 1878, neprijateljstvo SSSR prema Kraljevini Jugoslaviji 1918-1941), to nisu mogla da pokvare. Srbi nikada neće zaboraviti pomoć Nikolaja II i Rusije u sudbonosnoj 1914. godini. Zadržavanjem zapadnih krstaša i svojim masovnim stradanjem, kao 1941. ili 1999, Srbi su Rusiji ukazivali na opasnost, davali joj vremena da se sabere i pripremi na odbranu. Mislim da je važno da se razume: agresije Zapada na Srbe samo su priprema pohoda na Rusiju.

 

Autor Aleksandr Borisov

 

Za Novi Standard priredila Milana Babić

 

Naslovna fotografija: Medija centar Beograd

 

Izvor rg.ru, 17. novembar 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u