Šta nam kažu iskustva iz prošlosti o stvaranju „malog Šengena“?

Ideja o saradnji Balkanaca uobličena u „mali Šengen“ nije novijeg datuma, već se kroz istoriju više puta neuspešno ponavljala

Vest da su predsednik Srbije Aleksandar Vučić i premijeri Albanije i Severne Makedonije, Edi Rama i Zoran Zaev, nakon trilateralnog sastanka, potpisali deklaraciju, u kojoj navode da su svesni odgovornosti oblikovanja sudbina svojih zemalja, i posvećeni jačanju mira, jednakosti, vladavine prava i prosperiteta za sadašnje i naredne generacije u jugoistočnoj Evropi, nikog nije ostavila ravnodušnim.

Naročito one koji su godinama unazad pokušavali da vaskrsnu gotovo zaboravljenu ideju, staru dva vascela veka: Balkan balkanskim narodima! Nije li možda upravo sada trenutak, kada je otvoren proces stvaranja regionalne ekonomske zone zapadnobalkanske šestorke, koji podrazumeva slobodu kretanja robe, usluga, ljudi i kapitala, da podsetimo na iskustva i pouke iz prošlosti.

I prva ideja o saradnji Balkanaca, kao i ova sad, potekla je iz Beograda. Još je knez Mihailo Obrenović shvatio koliko je za ovaj region presudan, a češće poguban, uticaj velikih sila i da im se nijedan narod ponaosob ne može odupreti. Geslo „Balkan balkanskim narodima“ bio je moto njegove politike. Sklopio je tajne ugovore sa Rumunima, Grcima i Crnom Gorom o združenoj akciji protiv Turaka. Srbija tog vremena je postala utočište svih onih koji su sanjali revolucionarne procese u Osmanskom carstvu. I sa Bugarima je sklopio dogovor o zajedničkoj borbi protiv Turaka, ali i o formiranju jedinstvene države. Pružao je zaštitu bugarskim emigrantima.

Zaključio je 5. oktobra 1866. godine ugovor između Srbije i Crne Gore i udario čvrst temelj ne samo za zajednički rad ove dve zemlje na oslobođenju srpskog naroda, već i za jedinstvo buduće srpske države. Knez Nikola beše se ovim ugovorom obavezao, da u korist srpskoga ideala abdicira i omogući stvaranje jedne evropske države. Kao kompenzaciju za odricanje od suvereniteta, imao je da i ubuduće nosi titulu srpskog princa, i da kao takav prima od Srbije godišnju apanažu od 20.000 dukata.

Mihaila je stigla tragična sudbina na Košutnjaku jer njegove ideje nisu godile ušima velikih sila. Njegovim gubitkom Srbi i svi žitelji sa jugoistoka Evrope izgubili su čoveka sa vizijom o Balkanu balkanskih naroda. Nije dovoljno poživeo da bude realizator velikih planova koje će 50 godina kasnije sprovoditi u delo balkanski saveznici u Prvom balkanskom ratu.

Tada na političku i diplomatsku scenu stupa prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević koji otvara proces bugarsko-srpskog zbližavanja, koje će rezultirati stvaranjem balkanskog saveza 1912. godine i Prvim balkanskim ratom koji je definitivno oterao osmansku imperiju sa ovog poluostrva. Vrlo je važno napomenuti da se ova njegova aktivnost odvijala mimo uticaja velikih sila. Nažalost, naša istoriografija je tu njegovu ulogu vrlo često gurala u drugi plan.

I posle formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, sredinom dvadesetih godina prošlog veka, Aleksandar nastupa sa geslom: „Balkan balkanskim narodima“. Bio je ubeđen da Balkan nije „bure baruta“ koje ugrožava svetski mir zbog nemogućnosti da se urede međusobni odnosi njegovih država, već da su inspiratori svih problema velike sile koje, svojim mešanjem, izazivaju ratove sa katastrofalnim posledicama. Prisustvo velikih sila na balkanskom prostoru bila je realnost zbog njihovih strateških interesa. Da bi se pristupilo realizaciji devize jugoslovenskog suverena, bilo je potrebno da prođe neko vreme kako bi kod samih Balkanaca sazrela ideja da je njihova uzajamna saradnja najbolja zaštita mira.

Krajem 1928. godine kralj Aleksandar je u razgovoru sa jednim britanskim novinarom, Ašmidom Barletom, rekao: „Ako se samim balkanskim državama dopusti, uveren sam da one same mogu da rešavaju svoje teškoće. Međutim, intervencije velikih sila na Balkanu oživljavaju lažne nade i ambicije, vraćaju narode u stanje stalnih nemira. One su pokretač svih bivših nesuglasica i mržnji…“

Kralj Aleksandar 3. oktobra kreće u svojevrsnu misiju mira „balkansku kampanju“, zamišljenu kao širu turneju ratnim brodom „Dubrovnik“ po Jadranskom, Crnom i Egejskom moru. U Istanbulu se sreće sa Kemalom Ataturkom, u Atini sa predsednikom Aleksandrosom Zimisom i u Varni sa carem Borisom. Rezultat ove mirovne misije kralja mogao je da se vidi već početkom sledeće godine. Formiranje Balkanskog saveza svečano je overeno 9. februara 1934. godine u Atini. Čin potpisivanja propraćen je salvom iz 101 artiljerijskog oruđa, zvonjavom crkvenih zvona i zvucima fanfara.

Ovaj svečani trenutak nije blagonaklono propraćen u Parizu ni u Londonu, ponajmanje u Rimu. Popreko se na to gledalo i u Moskvi. Naslućivali su da se dešava proces posle koga neće biti lako naturiti volju nesložnom Balkanu i nestabilnoj Jugoslaviji. Sedam meseci kasnije, u Marselju je Aleksandra stigla kazna velikih sila za samostalnu spoljnu politiku. Doživeće istu sudbinu kao i knez Mihailo Obrenović. Revolverski hici koje je ispalio Vlado Černozemski zaustavili su ostvarenje devize Balkan balkanskim narodima. Istovremeno, bili su to prvi hici predstojećeg Drugog svetskog rata.

Tačno deset godina posle marseljskog atentata, u oktobru 1944. godine, ponovo vaskrsava ideja o balkanskoj federaciji. Ponovo su u igri Jugoslavija i Bugarska. U nekim kombinacijama je i Albanija. Georgi Dimitrov u svom dnevniku beleži: „… dogovorili smo se o pripremi za sklapanje saveza između Bugarske i Jugoslavije, imajući u vidu perspektivu stvaranja zajedničke federacije.“

Ali, do dogovora je teško dolazilo. Bugari su predlagali da u toj federaciji oni budu jedna jedinica, a cela Jugoslavija druga. Josip Broz Tito je bio izričito protiv saveza u kojem bi Bugarska bila „ravna“ čitavoj Jugoslaviji. Ovlastio je Josipa Smodlaku da sačini jugoslovensku verziju nacrta ugovora o ujedinjenju dveju država, po kojem bi nova federacija pretpostavljala pluralističku formu šest jugoslovenskih republika, sa Bugarskom kao sedmom jedinicom. Vreme će pokazati da je Moskvi bila mnogo bliža bugarska ideja.

Istovremeno, zapadne sile ne gledaju sa simpatijama na tu buduću balkansku zajednicu. Strahuju da bi takva moćna država mogla da proguta Grčku, odnosno Egejsku Makedoniju, koja je u njihovoj interesnoj zoni. Britanija i SAD tih godina Jugoslaviju doživljavaju kao veliku pretnju svojoj politici, jer je imala teritorijalne pretenzije prema Trstu i delovima Julijske krajine, a i pitanje Istre nije bilo do kraja razrešeno. U taktiziranju između Beograda, Sofije i Moskve vreme je curilo i tako se stiglo do razlaza između Tita i Staljina. Sama ideja o ovoj federaciji je otišla u „ropotarnicu historije“.

Mnogo vode će proteći Dunavom i uliti se u Crno more kada sledeći put bude spomenuta neka balkanska asocijacija. U avgustu 1992. Slobodan Milošević je na Londonskoj konferenciji predložio formiranje Balkanske konfederacije, u čiji sastav bi ušle Srbija, Crna Gora, Makedonija, Grčka i Rumunija. Naravno, ova inicijativa je bila odbačena u samom začetku sa ciničnim obrazloženjem da Milošević predlaže regionalnu saradnju da bi zadržao Makedoniju u okviru jugoslovenske federacije. Kao dokaz za ovu tvrdnju navođeno je to što bivši predsednik Srbije nije spomenuo Bugarsku kao potencijalnu članicu te balkanske konfederacije. Milošević će neku godinu kasnije ponovo spomenuti udruživanje balkanskih država. U izjavi za grčku televizijsku mrežu „Antena“, založio se za jugoslovensko-grčku konfederaciju: „Uveren sam da bi jedna jugoslovensko-grčka konfederacija bila faktor stabilnosti u regionu i u interesu grčkog i srpskog naroda.“

Parola „Balkan balkanskim narodima“ čula se i na sastanku balkanskih šefova država ili vlada, na Kritu 1997. godine. Izgovorio je upravo Slobodan Milošević. I od tad prestaje da za svetske moćnike biva garant mira u bivšoj Jugoslaviji, kako su ga oni nazivali posle Dejtonskog sporazuma. Tada se otvara pitanje Kosova do kraja i završiće se agresijom NATO snaga na SR Jugoslaviju, a njen predsednik doživeće vrlo sličnu sudbinu kao i knez Mihailo i kralj Aleksandar.

Po prvim reagovanjima svetskih moćnika, Ohridski dogovor o unapređenju regionalne saradnje, u cilju većeg privrednog rasta, privlačenja investicija i podizanja kvaliteta života građana ima podršku. Da li će ovoga puta saradnja na Balkanu zavisti samo od Balkanaca? Teško je tako nešto očekivati.

KONTAKT POSLE POLA VEKA
Na skupu balkanskih šefova država ili vlada delegacije iz Atine i Beograda su predlagale da saradnja dobije viši stepen organizovanja i da se formiraju stalna tela i regionalni organi, po ugledu na Evropsku uniju. Grci su predlagali da se u prvoj fazi formira stalni Balkanski sekretarijat, sa sedištem u Atini, a da se docnije konstituišu druga regionalna tela, koja bi bila raspoređena u ostalim prestonicama. Ovaj sastanak ostaće zapamćen i po tome što su se tu sreli predsednici SR Jugoslavije i premijer Albanije, Slobodan Milošević i Fatos Nano. To je bio, posle pola veka, prvi jugoslovensko-albanski kontakt na vrhu, posle susreta Josipa Broza i Envera Hodže 1947. godine.

 

Autor Ivan Miladinović

 

Naslovna fotografija: Predsedništvo/Tanjug/Dimitrije Goll

 

Izvor Večernje novosti, 17. novembar 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u