V. Knežević: Šta ako Handke odbije Nobelovu nagradu

Dodela Nobelove nagrade Handkeu je situacija u kojoj se zapečaćeni medijski paket poslednjeg rata na Balkanu ponovo otvara

Kako se približava termin za dodelu Nobelove nagrade za književnost, medijski pritisak na Petera Handkea je sve jači. Službene svečanosti u Stokholmu počinju 6. i traju do 10. decembra, pa Handkeovim kritičarima iz medija, koji uglavnom sede u političkim redakcijama, ostaje manje od dve sedmice da eventualno isprovociraju javni skandal i dovedu bilo Švedsku akademiju do toga da anulira odluku, bilo samog autora da se odrekne nagrade. Rat nerava ulazi u završnu fazu.

Protekle sedmice je Peter Handke dao dva intervjua medijima nemačkog govornog područja, prvi literarnom kritičaru Ulrihu Grajneru iz dnevnika Cajt, drugi Volfgang Huber Langu iz austrijske novinske agencije APA. Intervjui su usledili neposredno jedan za drugim, u Handkeovoj kući u Šovilu pored Pariza.

To je bitna informacija iz više razloga: Handke je uspešan, on diktira gde će mu novinar doći; amikalna atmosfera; sedenje u osunčanom vrtu; autorova dobrodušna spremnost da ponovo kaže stvari zbog kojih će ga napadati; ali najviše zbog toga što su oba razgovora paradigmatični primeri novinarske forme poznate pod stručnim nazivom „maliciozne reportaže dobrih namera“.

I Grajner i Huber Lang počinju intervjue kako putuju do Šovila, presedaju voz u Parizu, kako ih pisac prijateljski prima, vodi u baštu gde duboka jesen iz nekog razloga nikako da stigne, i onda počinje nešto kao saslušanje. Grajner je prošao dobro. Huber Lang je nakon sat vremena „amikalne atmosfere“ izbačen iz kuće i bašte.

APA: „Na pitanje o statusu njegovog jugoslovenskog pasoša iz 1999. domaćin je konačno eksplodirao. ‘Pa to je već objašnjeno, taj dokument mi je dat kao usluga, da mi olakša putovanje po zemlji!’ Postaviti mu takva pitanja u njegovoj vlastitoj kući domaćin oseća kao neprilično, što mi je više nego jasno stavljeno do znanja. ‘Sad je dosta. Molim Vas, napustite moju kuću. Pa to je neverovatno!’

Nekoliko minuta kasnije, Handke je za mnom zalupio baštenska vrata dobacujući ‘Ne želim da Vas vidim u Stokholmu!’. Ali tamo ga očekuje međunarodna pres-konferencija, na kojoj će opet morati da odgovara na slična pitanja. Tom konferencijom 6. decembra počinje višednevni ceremonijal dodele Nobelove nagrade. Tačno na Handkeov 77. rođendan.“

DO ISTRAGE NAŠE ILI VAŠE
Grajnerov intervju se pojavio pod naslovom „Da li ste Vi sad Tribunal?“ („Spielen Sie jetzt Tribunal?“). Prenose ga svi, pošto je to praktično prvi, a kako se vidi iz slučaja austrijske agencije APA i jedini intervju koji je Handke bez naglog prekida dao nekom mediju nemačkog govornog područja od kad je objavljena odluka o dodeli Nobelove nagrade.

Naslovi variraju, ali, kao na primer onaj u Frankfurter algemajne cajgtungu (FAZ) pod slobodnim prevodom „Ništa što sam napisao o Jugoslaviji nije za sud“, smisao pravne situacije, denuncijacije i krivice ostaje sačuvan. Handke ustvari već mesec i po dana krivično odgovara pred ad-hok medijskim sudom koji su bez ijedne pravne odluke sazvale političke redakcije velikih evropskih medija. Svaki intervju iz tog smera cilja na Handkeov kolerični karakter, unapred računa na njegov legendarno niski prag na provokacije.

Handke je, reklo bi se na kolokvijalnom srpskom i hrvatskom, „nervčik“. Pritisneš dugme, i on eksplodira; Handke je praznik za onu novinarsku školu koja teške političke teme i moralni diskurs spaja u formi personalnog linča. U intervjuu za Cajt, Handke se žali da je izveštavanje o Srbiji bilo monotono i jednostrano.

Takođe kritikuje i nemačku politiku: „Kako je je Nemačka mogla priznati Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu, kada je na tom prostoru živelo više od jedne trećine orotodoksnih i muslimanskih Srba? Tako je došlo do bratoubilačkog rata, a nema goreg rata od bratoubilačkog“. Handke o Miloševiću: „Nikad nigde nisam rekao da sam o njemu dobro mislio. Nisam nikad potpao pod njegov uticaj, ni javno, ni u sebi“.

Zašto ga je posetio u Hagu, gde je Milošević odgovarao pred UN-ovim tribunalom za ratne zločine, pita Grajner? „Zašto…? Pa hteo sam da čujem šta on ima da kaže“. O svom dolasku na Miloševićevu sahranu, pisac izjavljuje: „Naravno da sam bio tamo. On je bio jedini koji se suprotstavio raspuštanju Jugoslavije. Njegova sahrana je bila sahrana Jugoslavije. Da li je zaboravljeno da je ta država osnovana kao izraz otpora prema Hitlerovom rajhu?“

Originalni citat iz Grajnerovog teksta: „Ja sam po majci Jugosloven. Moj ujak je studirao u Mariboru, deda je na referendumu glasao za ostanak Koruške u Jugoslaviji. Jugoslavija je za mene nešto značila. I kad mi sad tu gurate Srbiju, to je čak i netačno. Ja sam tužan zbog Jugoslavije.“

Svaki put kad je Handke primoran, i to čak i u vlastitoj kući, da odgovara na pitanja o svom odnosu prema Srbiji, jasno je da pisac govori o svom emotivnom odnosu prema Jugoslaviji. Handke ustvari i dan danas korača u pogrebnoj koloni iza kovčega u kome leži mrtva država Jugoslavija.

Sve ostalo što govori u tom kontekstu je, tehnički gledano, samo hronološki isprekidani lament nad činjenicom da su mu „ubili“ državu koju je voleo. Svaki zapadni novinar koji ovih dana razgovara sa Handkeom, ili komentariše njegove izjave, mogao bi da za nekoliko minuta shvati kako razgovara sa osobom u žalosti.

Handkeu je umro član njegove duhovne porodice, Jugoslavija. Jugoslavija je umrla pre skoro trideset godina i Handke je još jedini koji je oplakuje – jedini koji se usuđuje da je javno oplakuje, što verovatno ima veze sa njegovim senzibilitetom umetnika. Svaki zapadni novinar koji ovih dana razgovara sa Handkeom bi mogao da shvati kako Handke govori o Jugoslaviji na nivou emotivnog, simboličkog i identitetskog – ali onda ne bi bilo zanimljivo!

Zato ga, tako tvrdoglavog, stalno vraćaju na nivo političkog, gde njemu nedostaje koherentni pogled na raspad Jugoslavije, znajući da će ih uvek obradovati nekom izjavom koja ga, uz malo interpretativnog napora s njihove strane, raskrinkava kao simpatizera genocida. Intercept: „Stokholmski sindrom – organizacija za dodelu Nobelove nagrade u potpunosti stala na stranu onih koji negiraju genocid“

Intercept i Peter Mas, isti medij koji je „otkrio“ Handkeov jugoslovenski pasoš iz 1999, i isti novinar koji potpisuje tu senzaciju, objavili su pre tri dana članak pod gornjim naslovom. Srpski prevod je nešto ublažio original, na engleskom zvuči još gore, da je Švedska akademija ušla u „genocidalni biznis“, to jest da je „Fully Engaged in the Business of Genocide Denial“.

Peter Mas za Intercept (20.11.): „Do čega je došlo: ne samo da je Švedska akademija izabrala negatora genocida za svoju najvišu literarnu nagradu, već je sad i sama otvoreno stala u odbranu masovnih ubistava bosanskih muslimana.“ Masov članak je sastavljen oko pisma koji je Švedska akademija uputila zajednici izdavača Bosne i Hercegovine 15.11, pisma koje počinje konstatacijom: „Mi procenjujemo literarno delo Petera Handkea na drugačiji način nego vi…“.

Dok dva ranije citirana intervjua, pogotovo Huber Langov, provociraju Handkea i ciljaju da kod njega izazovu konkretnu emotivnu reakciju zbog koje bi se odrekao nagrade, Peter Mas se obraća direktno Nobelovom komitetu. U to ime u naslov dominantno stavlja „stokholmski sindrom“, što u psihologiji označava žrtvu koja se dobrovoljno uključuje u ciljeve svog otmičara.

Postoji još jedan termin za pojam dobrovoljnog sužništva, „kondicionisana moć“ Džon Kenet Galbrajta, ali je prvi atraktivniji jer podrazumeva aktivno obrađivanje žrtve. Panel koji je dodelio Nobelovu nagradu je „žrtva“ aktivno kondicionisana da sprovodi „genocidalni biznis“ kojim na kulturnom planu rukovodi Peter Handke, a na političkom (…)? To je sad dobro pitanje, za koga Handke vodi politički „genocidalni biznis“.

Za Miloševića? On je mrtav i kod samih Srba uglavnom neomiljen. Za huškačku granu srpskog novinarstva 89-99? Bilo, ne ponovilo se. Za Karadžića i Mladića? Njih je Srbija isporučila Haškom tribunalu, gde su suđeni, osuđeni i sede u zatvoru iz koga verovatno nikad neće izaći.

Za srpske lidere posle 2000, koji su uvek priznavali da je srpska strana činila zločine u ratu? Staviti Đinđića, Tadića, Vučića ili Brnabićevu u kontekst „genocidalnog biznisa“ koji navodno zagovara literata Handke uz pomoć „kondicionisane“ Švedske akademije samo je divlja insinuacija huškačke grane zapadnog novinarstva.

„SUVERENITET U TUMAČENjU“
Najkasnije sada, desetak dana pre akademskih i dvorskih ceremonija u Stokholmu, tema Handkeove Nobelove nagrade se raspada na dva dela. Literarno-umetnički treba ostaviti po strani, jer to niko od Handkeovih kritičara ne dovodi u pitanje. Ta dva dela su „rat onda“ i „rat sada“. Prihvatiti nijanse iz Handkeovih izjava znači posumnjati u jednostrane definicije rata u kome je Jugoslavija etapno nestajala.

Taj rat, onako kako ga je 1991. Si-En-En postavio na medijsku šinu, a NATO 1999. fiksirao bombardovanjem Srbije, u ovom veku se medijski i politički tradira kao zatvoreni sistem. Postoji dobra nemačka reč, „Deutungshoheit“ (Dojtungshohajt), koju je na srpski nemoguće prevesti u jednom komadu. Ona znači „suverenitet u tumačenju“. Zapadni mediji, čak i više nego zapadna politika, nastupaju u ulozi čuvara istine o ratu, čiji je katarzični momenat „dobronamerno“ bombardovanje 1999.

Ono što Handke radi je da to „suvereno tumačenje“ centralnog medijskog diskursa stalno dovodi u pitanje. Mogli bi da ga puste na miru, jedan pisac i njegova ljubav prema zemlji koje nema, koje možda nikad nije ni bilo tako kako je on video. Mogli bi da s njim popiju čašu vina u Šovilu, da se hvale kako su s Nobelovcem jeli jabuke u bašti.

Mogli bi, ali bi to onda dovelo u pitanje čitav medijski poduprt sistem o Balkanu poslednje tri decenije. Dodela Nobelove nagrade Handkeu je situacija u kojoj se zapečaćeni medijski paket poslednjeg rata na Balkanu ponovo otvara. To je momenat za istoriju, zato svi novinari koji se spominju u ovom tekstu imaju ime i prezime, nose ličnu odgovornost za ono što rade.

MARTIN KUŠEJ: KLAJST I HANDKE, DVA VELIKANA NEMAČKOG JEZIKA
Gledano taktički, medijska linija koju razvija Intercept je sračunata na nervozu Švedske akademije. Bukvalno se ide na moralno ucenjivanje i zastrašivanje njenih članova do eventualnog povlačenja odluke o dodeli nagrade.

U drugoj grupi su spomenuti intervjui, kao na primer onaj od Huber Langa, koji računaju s tim da Handke, emotivac kakav jeste, neće izdržati tu vrstu orkestriranog pritiska, te da će se sam odreći nagrade. Jezikom poraza rečeno, da će sam baciti koplje u trnje. Presedana ima. Godine 2006. je Handke odbio nagradu Hajnrih Hajne u Dizeldorfu zato što nije izdržao medijski pritisak, opet zbog iste stvari, „genocidalnog biznisa“.

Ukratko prepričano: Litararni panel je Handkea proglasio dobitnikom, ali se onda formirao politički otpor u gradskoj skupštini Dizeldorfa, pri čemu su sve tri frakcije – Crveni, Zeleni i Liberali – tražili povlačenje odluke.

Uz to se javio i jedan od bivših dobitnika Hajneove nagrade (Ginter Kunert), da ako je Handke dobije, on svoju odmah vraća. Godine 1999. Handke je iz protesta zbog bombardovanja Srbije vratio „Bihnera“, najveću literarnu nagradu nemačkog govornog područja.

Stvar je nešto komplikovanija, nije bio kriv Georg Bihner, nije ni panel koji mu je dodeljivao Bihnerovu nagradu daleke 1973. Handke je bio strahovito ljut na Papu koji je odbijao da direktno osudi NATO, nego je citirao opšta humanistička mesta. Bio je to akt apsolutne nemoći s Handkeove strane –politiku je nekako progutao, politiku na kraju svi nekako progutaju, ali ga je izdaja božjeg katoličkog namesnika na zemlji dotukla.

Pre nego što je Huber Langa isterao iz kuće, Handke mu je poručio da svetu prenese sledeću poruku: „Ako mi još neko dođe sa temom o Jugoslaviji ili Srbiji, proveravaću reč po reč da li je pročitao sve moje tekstove, eseje, putne izveštaje, refleksije i priče o tome. Inače ništa od razgovora.“

Prošlog petka, na pres-konferenciji u bečkom Burgu, Martin Kušej, novi inntendant tog pozorišta, je pokušao da temu Handke vrati na literarni teren. Skup u Burgu nije sazvan zbog Handkea, već zbog Klajsta. Sledeće sedmice je premijera Klajstove „Hermanove bitke“ iz 1808, što je prva samostalna Kušejeva režija za Burg.

Taj Klajstov tekst je ideološki, politički, moralno, kako god se okrene, vrlo nezgodan komad koji prati sudar rimskog „globalizma“ i germanskog „nacionalizma“, sve to na događaju od pre dve hiljade godina. Svako nemačko ili austrijsko pozorište se oseća obavezno da objasni zašto igra Klajstovog „Hermana“, tolika je istorijski nakupljena sugestivna moć te drame.

Sam Kušej je uveo Handkea u priču, time što ga je uporedio sa Klajstom: Klajst i Handke, dva velikana nemačke reči, rame uz rame, provokantni i bezvremenski.

Hoćete li igrati Handkea, glasilo je jedno od pitanja.

Hoćemo, rekao je Kušej.

„Kad?“, pitalo ih je više.

„Uskoro“, odgovorio je Kušej.

A onda se opet prešlo na masakar iz Tojtoburške šume, u kom su ujedinjena germanska plemena pobedila rimskog vojskovođu Publija Kvintilija Vara, 9. godine od rođenja Hrista.

 

Autor Vesna Knežević 

 

Naslovna fotografija: EPA/Georg Hochmuth

 

Izvor RTS, 24. novembar 2019.

Pratite nas na YouTube-u