A. Apostolovski: Tri poljupca sa EU

Osiromašene, lagane, posvađane i stavljene na čekanje kojem se ne vidi kraj, zemlje zapadnog Balkana okreću se same sebi

Božidar Đelić je bodro poskočio iz stolice i izljubio Jorgovanku Tabaković, kada je emisija „Da, možda ne” na RTS-u nakratko prekinuta kako bi voditeljka Olivera Kovačević objavila da je upravo stigla vest kako je Srbija dobila status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji.

Obrazi Jorgovanke Tabaković odavno su se osušili posle tri poljupca Bože Đelića. Bio je početak marta 2012. godine, izborna kampanja je upravo započela, a Božina euforična čestitka funkcionerki tada novorođene Srpske napredne stranke u političkoj čaršiji tumačio se i kao „latentno koalicioni”.

Kao što je iznenada, posle petog oktobra, Đelić iznenada uskočio u Srbiju, na kauč svoje tetke i ekipu Zorana Đinđića, najpre kao ekonomski ekspert, a potom i demokrata, tako je volšebno i nestao posle izbora pre sedam godina. Pripadao je garnituri koja je euforično, posle pada Miloševića, verovala da će Srbija, na talasu promena, za nekoliko dana ući u EU, baš kao i onih šest milijardi dolara koje su čekali na granici.

Verovali su u to i Vojislav Koštunica, Zoran Đinđić i Zoran Živković, potom se ta vera prenela na Borisa Tadića, a zatim i na Aleksandra Vučića, ali je vremenom entuzijazam svakoga od njih splašnjavao. Nije im dugo trebalo da shvate da je Srbija atipični kandidat, za razliku od svih ostalih. Da je, makar, iluzija o prijemu Srbije u EU bajka, vladajuće garniture bi i dalje sanjale taj san, jer na kraju, po žanrovskoj matrici, svi žive srećno, da kraja života.

Ispostavilo se da su se svi oni osećali kao statisti u Beketovim dramama apsurda, između nade i ništavila ili vanvremenskom ciničnom stripu Alan Ford. Uostalom, nije li Johanes Han na pitanje o datumu mogućeg prijema Srbije u EU izrekao grunfovsku mudrost: „Ko gleda unazad, ne može ići napred.”

Kao prvi od uslova svih uslova bilo je izručenje Miloševića Hagu, a kada je to učinjeno izručeni su i svi ostali, po spisku. Umesto nagrade za kooperativnost koju je najviše pokazao Vojislav Koštunica, smišljajući dobrovoljnu predaju kao način da se što pre približi članstvu, kao specijalnu nagradu dobio je odlazak Crne Gore iz državne zajednice.

Milo je odlepršao, kao gazda samostalne Crne Gore, a Kosovo je proglasilo nezavisnost u vreme vlasti čoveka koji je pobedio Miloševića. Bila je to pokazna vežba koju su ovih dana osetili Severnomakedonci i Albanci, kada ih je Brisel otkačio čak i za formalni datum početka pregovora.

Boris Tadić je takođe verovao da će, hapšenjem Radovana Karadžića i Ratka Mladića, dobiti zlatnu karticu za briselsko carstvo, ali, pošto je to i učinio, nije stigao ni da baci „petaka” Mikiju Rakiću, a iz Berlina mu je najpre stigla depeša, a potom i Angela Merkel lično, na kanabe u Beograd, s novim uslovom koji se nije ticao klimatskih promena – otopljavanje odnosa Beograda i Prištine.

Poglavlje 35 tako je pretvoreno u superpolitičko pitanje, koje u sebi sadrži logičku grešku. Ako pet zemalja EU ne priznaje Kosovo, kako će to učiniti Srbija, čak i da hoće? To još nisu učinile, niti nameravaju Rusija, Kina, Indija, Brazil, Indonezija i još dve izuzetno važne zemlje u globalnim okvirima – Izrael i Vatikan.

Aleksandar Vučić je, preuzimajući sve poluge vlasti, shvatio da je pokretanje dijaloga s prištinskim vlastima kupovina najvrednijeg resursa, kako za Srbiju, tako i za njega lično. A to je vreme.

Taj manevar je bio rizičan, jer je na unutrašnjem planu sumnjičen da će potpisati pravno obavezujući sporazum s Prištinom, ma šta to značilo, ali je, upravo protokom vremena, Velika Britanija već na izlaznim vratima EU, Angela Merkel treba da preda vlast svojoj naslednici, dok je tokom previranja u Nemačkoj vodeću ulogu preuzeo Emanuel Makron, što Berlin, ma kako se zabavljao samim sobom, neće posmatrati žmureći.

Francuski predsednik ne krije da je protiv daljeg proširenja, a kamoli otvaranja zapadnobalkanskog dosijea. Daleko ga više zanimaju lokalni izbori u Francuskoj, u martu, poslednjem odmeravanju snaga u Petoj republici pred predsedničke izbore 2022. godine.

Za to vreme nije izvršena primopredaja dužnosti u novoj Evropskoj komisiji, naročito posle osporavanja pojedinih mađarskih komesara, što je poruka nestašnoj višegradskoj grupi koja je stvorila frakciju suverenista ili populista, kako vam drago. Tako je moćni Žan-Klod Junker i dalje na čelu briselskog birokratskog aparata, sa starom komesarskom postavom i vratiće se na posao, iako je nedavno operisan. Nova EK na čelu s Nemicom Ursulom fon der Lajen trebala bi da preuzme dužnost 1. decembra.

Na taj dan stvorena je Kraljevina Jugoslavija i kada se govori o „mini-šengenu”, Vučićevoj inicijativi o ekonomskoj uniji Srbije, Severne Makedonije i Albanije, čuju li se pažljivo i njegove poruke da će oni koji se ne pridruže, a misli na Sarajevo i Podgoricu, posle trčati za tim vozom? Sarajevske i podgoričke glasove rado bi čuo i predsednik Severne Makedonije Stevo Pendarovski.

Izranavljene, osiromašene, lagane, posvađane i stavljene na čekanje kojem se ne vidi kraj, zemlje zapadnog Balkana ili deo nekadašnje Juge, plus Albanija, okreću se same sebi. Ako vas ovaj savez podseća na četvrtu Jugoslaviju, tek ste delimično na dobrom tragu. Lekovitije je nazvati je „tugoslavijom”, ekipom odbačenih koji su sve učinili da postanu deo EU.

Možda će se konture novog saveza, bez euforije i izliva lažne ljubavi, ali sa svešću o zajedničkim interesima, zaista oblikovati u političku tvorevinu s više sreće i pameti? Odsustvo kozaračkog kola se podrazumeva!

 

Autor Aleksandar Apostolovski 

 

Naslovna fotografija: Tanjug/Jaroslav Pap

 

Izvor Politika, 27. novembar 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u