Iz razloga tih i tih – što je nekome putovanje za vikend, meni je događaj godine. Što je drugome putovanje u drugu zemlju – meni je odiseja. Što je nekome Amerika, Azija, Afrika ili pak Australija sa Okeanijom – za mene je odlazak na Mars.
Stoga me prvih nekoliko godina nije mogla da razumije (jer, ko bi?) Andrijana Živanović, direktorka Doma kulture iz Zubinog Potoka, ali kada me pozvala po treći put da dođem ne bih li se kao srpski pisac iz Boke Kotorske predstavio ljudima na sjeveru Kosmeta, više nisam imao kud. Nečasno bi bilo odbiti triput. Na vijađ sam se sa nulte nadmorske otisnuo kolima u ponedeljak, 18. novembra, po lijepom vremenu, na čemu sam bio zahvalan Bogu. Iznad Budve ušao sam u Crnu Goru, a na putu prema Kolašinu – u geografiju koju nikad nisam vidio okom. Sjever samostalne, suverene, međunarodno priznate države pune silnih epiteta koja je Srbiji zabila nož u leđa priznajući Kosovo* – ja nikad u životu nisam vidio.
Na petočasovnom putu od Podgorice do Zubinog Potoka moje su se oči nagledale surovih klanaca, tjesnaca i sutjesci – za života. Kanjon rijeke Morače je čudo prirode. Vrat da ušineš tokom vožnje, željan sunca ili neba. Crnogorsku granicu sa Srbijom prešao sam sa istom emocijom sa kojom me dočekala i granica s Kosovom*. Granice između nas s nama ne bi trebalo da postoje, a postoje samo zato da bi se na tim hajdučkim ček-pointovima dodatno drao narod. I da bi od toga živjele geografije koje sebe zovu državama.
Metohija zauzima skoro istu površ kao Kosovo. Albance ili Kosovare na Kosovu i Metohiji svi Srbi zovu Šiptarima. Ovi pak izbjegavaju da koriste termin Metohija, jer ih potkazuje. Metoh je, naime, manastirski posjed. Metohija je zemlja pod upravom manastira. Srpski kraljevi i carevi darivali su zemlju, čitava sela i oblasti, da bi rad vjerujućih ljudi održao teško i prepotrebno breme monaštva. Od vremena Svetog Save manastiri su, a Kosovo ih je puno, energetski stubovi koji, naročito tokom liturgije, sprečavaju da nam nebo padne na glavu, koliko smo samo moralno jadni, duhovno bijedni, i etički nikakvi.
„Vama pripada more!“ – rekao sam u dupke punom Domu kulture u Zubinom Potoku, i tu rečenicu kao naslov večeri ponovio i u dupke punom Privatnom kulturnom centru „Akvarijus“ u Kosovskoj Mitrovici 19. novembra. Privatni kulturni centar? Da ga ne vodi književni kritičar Aleksandar Dunđerin sa suprugom, taj kulturni centar ne bi mogao da opstane u iznajmljenom prostoru. A opstaje čudom, jer je narod žedan kulture.
Ljubazni domaćini vodili su me na mjesta za koja nisam ni znao da postoje. U manastiru Sokolica upoznao sam mati Makariju, doktora hemijskih nauka, vrsnog teologa i freskoslikara, kojoj sam na poklon donio rijetku primorsku voćku fejou (Feioa sellowiana), koja presječena napola odaje ukusnu unutrašnjost u formi krsta. Mati Makarija je uzvratila fizalisom, neobičnom voćkom koja stanuje unutar tanke opne u kojoj je narandžasti kliker a u kome pak sve vrišti od vitamina i ukusa! Iznad manastira nadnosi se stijenje nalik grčkim Meteorima. Mala crkva posvećena Pokrovu Presvete Bogorodice iz 14. v. pokrivena je olovom. Svi razgovori koje sam vodio doticali su se teme budućnosti Kosova i Metohije, opstanka našeg naroda, i sudbine manastira. Ljudi žele da vjeruju da im na čelu nije izdajnik. Čudo ne isključuju kao obrt u finalnom trenutku. Kao kad bih ja, koji sam vidio Kosovo i Metohiju kao jesenji list, opazio da opet zeleni, i jače se vezuje za granu kojoj pripada.
Kosovo* je jedna šporka zemlja. Smeće ometa da se uživa u krajoliku. Lokalni putevi su bolji kako su bliži Prištini, i sa više zakrpa i rupa što su dalji od budućeg regionalnog saobraćajnog čvorišta. Malo-malo pa oko ugleda auto-otpad. Nerijetko se u neposrednom susjedstvu iznenađujućeg broja malih hotela može opaziti stovarište guma ili tako nečeg što ruži hotelsko susjedstvo. Narod pored puta prodaje kupus i krompir. Dok sam iz Kosovske Mitrovice, po dogovoru, pratio putnički kombi koji me 20. novembra navigavao do Gračanice – vidio sam s lijeve strane puta njivu, s desne strane puta njivu, i dva čovjeka koji usred ničega pored puta prodaju „semenke i zanimacije“.
Hitao sam da se u Domu kulture Gračanica poljubim triput sa Živojinom Rakočevićem, plemenitih duhom, i s drugim vrijednim posvećenicima tog neobičnog, ostrvskog kolektiva. Živojin je govorio u Zubinom Potoku o potrebi tamošnjih Srba za gradom. Zamolio sam ga da mi u Gračanici pojasni to što je kazivao u Zubinom Potoku. „Mi smo izgnani iz Prištine“, rekao je. „Kosovska Mitrovica je podijeljena, a moramo da imamo grad. Što ne bi nastao ovdje, oko Gračanice?“ Sa ulicama, i trgovima, pitao sam? „Da, sa ulicama i trgovima.“
Zaista, Srbima je na Kosovu i Metohiji potreban grad. Za sada, kao u doba Turaka, žive mahom po selima. Enklava Gračanica je u kulturnom smislu fenomen, jer je svetionik koji stalno emituje crveno-plavo-bijeli sadržaj. Vidio sam zagrijanu salu od 380 mjesta s udobnim tapaciranim sjedištima. „Ovo su sjedišta iz beogradskog Doma sindikata“, rekao mi je Živojin. Sreća pa ljudi u kojima stanuje moć odmahuju rukom na kulturu. Inače Živojin Rakočević ne bi bio živ. Njegov um, uz saradnike, oaza je u pustinji. U Domu kulture sve vri od aktivnosti, svakog dana, svake sedmice, svakog mjeseca, godinama. To je puls čije je srce zapravo u manastiru Gračanica, na nekoliko minuta hoda.
„Mora da vidiš Gračanicu“, rekao je Živojin. Gledao sam u njegove iskrene oči i shvatio da postoji razlog zašto bih Gračanicu trebalo vidjeti opet i opet. Sjetio sam se Živojinovih riječi iz 2014. kada sam pred Manastirom primao nagradu „Pero despota Stefana Lazarevića“ za roman Jedro nade: „Možda je uloga ovog naroda da čuva i štiti nekoliko hiljada kvadratnih metara manastirskih fresaka natopljenih tamjanom i molitvama.“ Promovišući u Domu kulture foto-monografiju Rista Kovijanića Vita Kotoranin, neimar Dečana, pitao sam 2016. godine Živojina koliko to zapravo ima hiljada metara kvadratnih fresaka? „Četiri hiljade“, kazao je tada, nakon kraćeg razmišljanja.
U Gračanici sam se sreo, po dogovoru, s prijateljem, ocem Stefanom, igumanom manastira Zočište. Njega poznajem ne manje od 10 godina, jer se kao ljubitelj knjige pojavio jednog ljeta u hercegnovskoj Knjižari So, i nastavio da se projavljuje. U ruku sam ga lakše poljubio negoli u lice, jer iguman Stefan ima toliku dugu i gustu bradu da u njoj poljubac cmokne u prazno. Pratio sam ga kolima duže od sata, na putu od Gračanice do manastira Zočišta. Hitrije od serafima, a to je jedna od nekoliko krilatih anđeoskih vrsta, otac je Stefan letio po auto-putu. Ograničenje od 120 na sat je poštovao, ali ja nikad ne vozim toliko, pa sam sve vrijeme kaskao, bez obzira što vozim kola koja mogu da potegnu i do 280.
Po drugi put u Zočištu, prvi sam put konačio. Bila je srijeda, pa su monasi i iskušenik postili na vodi, a ja sam se založio sa tri posne sarmice i sa dva omanja komada pržene ribe. Uslijedilo je dugo bdenije, uoči Aranđelovdana. Iz Orahovca je došao mladi pojac sa sinom od 7 godina, pa je mala crkva Sv. Kozme i Damjana odjekivala divnim glasom. Mi ćemo kao narod još postradati, pomislio sam, jer nas samo nevolja ujedinjuje i snaži. Nisu rijetki oni Srbi sa Kosova i Metohije koji kazuju kako su nas Albanci pretekli u svemu: sve ih je više visokoobrazovanih, sve je više umjetnika, sve je više školovanih poslovnih ljudi. S druge strane, Srbija plaća besplatnu struju i vodu Srbima sa Sjevera, i time ih kupuje. Srbi sa Sjevera i u enklavama i sami vide da su jesenji list na stablu, i nerado žele da vide neminovno doma u kome neće biti džabe ni u babe.
Satima sam razgovarao sa igumanom Stefanom, i ispovijedio se. Otac Stefan vidio je po ko zna koji put zašto teško putujem. Učinio mi je naročitu čast, i otključao kivot sa moštima Sv. Kozme i Damjana, na cjelivanje, i očitao mi molitvu za zdravlje. Sv. Kozma i Damjan bili su ljekari koji liječiše besplatno. Pošto su od Boga dobili, po toliko su i prodavali. U potpunom albanskom okruženju, na nekoliko stotina metara od manastirskih zidina, probudio me prije ponoći jedan pijetao. Onda i u 3.00. Poznao sam ga po kukurikanju. Potom nisam uspio da zaspim, sve iz straha da ne zakasnim na put, jer je svanjivao Aranđelovdan, kada je iguman Stefan, u 6.15, hitar kao serafim, hrlio auto-putem za Prizren, na tamošnju slavu manastira Sv. Arhangela.
I ja kolima za njim. Do jednog od najvećih srpskih srednjovjekovnih manastira. Tu je prvobitno sahranjen car Dušan, čiji posmrtni ostaci danas leže u Crkvi Sv. Marka u Beogradu. Velelepna crkva je srušena, i od njenih monumentalnih blokova sazidana je prizrenska džamija. U pogromu iz 2004. godine prognano je oko 4.000 Srba, porušeno je i zapaljeno 420 srpskih kuća i 40 pravoslavnih crkava i manastira, uključujući nekoliko svetinja poput prizrenske Bogorodice Ljeviške iz 14. vijeka. Tamo je neprijatelj gume palio da bi ogaravio drevne freske. Liturgiji su u obnovljenom konaku prisustvovali i đaci prizrenske Bogoslovije. Divno su se i dostojanstveno ti momci ponašali sve vrijeme, mnogi pjevajući i glasom sasluživajući.
Pričestio sam se, a onda me prof. Velimir prepoznao, kazavši da me se sjeća sa predavanja iz 2016. godine u Bogosloviji, kada sam kazivao sve što se može znati o Viti Kotoraninu, neimaru Dečana. O, radosti. Pa smo sjeli zajedno, i pričali o budućnosti zagledani u svu tu našu djecu. Iguman Stefan me nakon slavskog ručka pozvao da ga opet slijedim, i slijedio sam ga do uključenja u auto-put koji me vodio ka Albaniji, kuda je meni kao Bokelju bliže. Otac Stefan poletio je pak da se vrati u Zočište. Zbogom! Zbogom! Za četiri dana mislim da sam prevalio ne manje od 800 kilometara. Nije mi prvi put kako konstatujem da su kosovsko-metohijski napori uvijek od duple širine, i da se stostruko isplate. Čovjek se ozrači Kosovom i Metohijom, pa se odatle vrati bolji. Pričao mi je Aleksandar Dunđerin da će u njihovom svijetu svako poskočiti ako kome pozli na ulici, i da bolnica ne vraća kući ljude u terminalnom stadijumu raka.
Više ne znam kuda moj um udara od sve siline spoznaje i utisaka. Kaže Živojin Rakočević da je nemoguće uništiti Gračanicu i Dečane. Ti su entiteti toliko jaki da bi se dizali, ma ne daj Bože, iz pepela onoliko puta koliko treba. Kao manastir Zočište, koji je bio sravnjen do temelja u pogromu 2004. godine.
Na Kosovu i Metohiji vrijeme traje duže. Biće zato što se osveštava svakog dana. Užurbani Beograd koji oficijelno hrli ka Evropi manirom festina lente, ne sluti da bi udarcem šakom o sto i deklarativnim odustajanjem od evropskog puta bio primljen u Evropu za dva mjeseca. Vrijedi biti i postojati na Kosovu i Metohiji za naših života. U neku ruku, to nam je i obaveza.
KONTINENTALNIM SRBIMA SVE UDALjENIJA MISAO O MORU
Izlazak na more je trajna i stečena tekovina. Sveti Sava je 1219. u Boki Kotorskoj osnovao Zetsku episkopiju, preteču današnje Mitropolije crnogorsko-primorske. To sam kazivao kao Primorac kome srpski Pravopis dopušta veliko slovo. Naš narod down under obdržavaju dvije sile: Srpska pravoslavna crkva i srpska kultura. Na zemlji gdje svi Srbi slave slavu, gdje monasi počesto dolaze u kuće svečara kao prijatelji, na zemlji gdje Živojin Rakočević, direktor Doma kulture iz enklave Gračanica, zna svakog kosmetskog Srbina u glavu, zaradio sam pričama o moru i globalnom stanju stvari brojne aplauze.
GRAČANICA ME DOČEKALA KAO ROD
Ljubazni Aleksandar iz Doma kulture pokazao mi je tajnu odaju koju nikad ranije nisam vidio, a služila je, po priči, da se kroz jedan od stubova popne kraljica Simonida, nekoliko decenija mlađa žena kralja Milutina, ktitora, da bi odozgo, s prozora unutar crkve prisustvovala liturgiji. A onda se pojavio Trojan, koji je upalio novu rasvjetu, pa sam prvu put jasno a ne kao uvijek u polumraku mogao da vidim fresku
Strašni sud na zapadnom zidu. Tu su primorski meštri u 14. vijeku naslikali mnoge morske nemani koje gutaju ljude, pa i vrlo realistično – sipe! Pod reflektorima sam na sjevernom zidu opazio čovjeka koga anđeo vaga na balanceti. Na lijevom tasu ima jedno dobro djelo koje preteže, a na desnom tri loša djela. Pri tome, freskom stižu demoni koji hoće da pristave još grehova na vagu, a ima i onih koji kukom vuku vagu na svoju stranu. No ipak freska kazuje – ono jedno dobro djelo preteže, pa je duša spasena, za razliku od nevoljnika koji naslikani stoje ispod, gdje je vječiti mrak i škrgut zuba.
Autor Nikola Malović
Naslovna fotografija: Katarina Steljić/Centar za međunarodnu javnu politiku
Izvor Pečat, 29. novembar 2019.
