Kompromis po belgijskom modelu

Dogovor je postignut iznenada, kad su već svi digli ruke, a sadržaj nije objavljen. Je li to početak primene belgijskog modela u BiH?

Ko je pobjedio, a ko izgubio na kraju trinaestomjesečne političke bitke u BiH?  Dodik, na jednoj strani, ili Džaferović i Komšić na drugoj? Ako je Srpska dobila „premijera“ BiH iz SNSD-a, ne znači li to da je Srbin popustio oko NATO-a?

Ako, pak, srpski potpis nije ulaznica u NATO, nisu li onda Bošnjak i Hrvat za džaba popustili oko Savjeta ministara? Da li je on izdao Srpsku, Srbiju i Rusiju, ili su oni izdali svoje nacionalne kantone, NATO i Ameriku?

ZNAČAJNA NOVINA
Dok je „Program reformi“ u sefu, svi mogu da nagađaju. Aplaudiraju onome što bi im najviše odgovaralo i zvižde onome od čega se pribojavaju. I svađaju se kao da se ništa nije dogodilo.

Umjesto da tenzija padne pošto je dogovor postignut i da sva tri naroda odahnu što će svi nivoi vlasti najzad da profunkcionišu, svi su razočarani što je uzbudljivi meč završen remijem.

A šta ako je „Programom reformi“ postignut zdrav kompromis, sa ravnomjernom podjelom poena? Ne dolazi u obzir: gubici moraju da budu bez ostatka na jednoj, a dobici samo na drugoj.

Dok se u starim demokratijama politika vodila strpljivom gradnjom kompromisa, danas ne samo na Balkanu važi druga definicija: „kompromis je sporazum u kome se obje strane kompromituju“. Kod nas beskompromisan političar znači čvrst, odlučan, karakteran, a kod njih – tvrdoglav, zadribalda, svadljiv.

Četvrtvjekovna tradicija da se u Sarajevu između dva entiteta i tri naroda ama baš ništa ne može dogovoriti djeluje nezaustavljivom inercijom. Izuzetak su samo neka administrativno–tehnička pitanja, koja političku javnost ne zanimaju, ali se i takva najčešće politizuju, nacionalizuju, entitetizuju. A tek kada se radi o „pitanjima od vitalnog nacionalnog interesa“…

Ovoga puta je ipak nešto drugačije. Trojka u Predsjedništvu BiH se godinu dana „ćerala“ pred ostrašćenom publikom, ali dogovor je postignut iznenada, ispotiha i kad su već svi bili digli ruke, a onda je njegov sadržaj kovertiran.

Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik na 7. redovnoj sednici Predsjedništva BiH, Sarajevo, 06. novembar 2019. (Foto: Predsjedništvo BiH)
Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik na 7. redovnoj sednici Predsjedništva BiH, Sarajevo, 06. novembar 2019. (Foto: Predsjedništvo BiH)

To nije beznačajna novina u metodu rada. Vodeći teoretičar demokratske konsocijacije A. Lajphart kaže da ovaj sistem, nalik „bosanskom“, u Belgiji dobro funkcioniše i zato što se pregovori flamanskih i valonskih predstavnika u zajedničkim organima vode bez prisustva javnosti.

Nema medijske navale, nema transparentnosti, nema navijanja publike, niti negodovanja opozicije. Jer, smatra se da vrše pritisak na učesnike i ometaju ih da se na miru strpljivo usaglašavaju do konsenzusa.

Publikuje se samo rezultat (rješenje ili odlaganje), dok proces pregovaranja ostaje iza zatvorenih vrata i učesnici ne daju informacije za medije.

Ali nisu „Bosanci“ što i „Belgijanci“, odnosno nisu Srbi, Bošnjaci i Hrvati, što i Flamanci i Valonci. Ako upućeni o dogovoru ćute, a neupućeni pristrasno nagađaju, onda ovi drugi isprovociraju one prve da reaguju i daju materijal za nastavak građanskog rata medijskim sredstvima, u koji se onda uključuju i kafana, i pijaca, i ulica …

OKRUGLO, PA NA ĆOŠE
Šta su po ovome što je procurilo nedvosmisleni dobici Srpske? Sporazumom će biti formiran novi Savjet ministara BiH i prekinut tehnički mandat ministara iz RS koji su više oponirali Banjaluci nego Sarajevu. Oni su, uz podršku SDA, nastavili da drže funkcije u Sarajevu koje su izborima 2018. izgubili. Šarović, Mektić i Crnadak su priželjkivali da tako potraje do kraja 2022. Zato uzvikuju: „Program reformi“ je Dodikova izdaja“.

Srpska je sporazumom dobila predsjednika Savjeta ministara, što je u zajedničkim organima BiH po značaju druga funkcija poslije člana Predsjedništva BiH. Sa Dodikom i Tegeltijom srpski predstavnici u Sarajevu djelovaće u koordinaciji sa Banjalukom. Tzv. „drugi nivo vlasti RS“ bio je u prošlom mandatu kamen spoticanja jedinstvene nacionalne politike.

Srpska je sporazumom otklonila pitanje uključivanja u NATO. Do toga je inače više stalo Bošnjacima, nego Amerikancima. Bošnjaci imaju noćnu moru „ponovne“ agresije iz susjedstva i opsesivno traže spoljnu zaštitu. Međutim, NATO već ima štab u Sarajevu i natofilnu FBiH. No, što reče Tramp, Amerikanci ne bi ginuli za u NATO već učlanjene Crnogorce, pa što bi za Bošnjake i Hrvate.

U već pomenutom belgijskom sistemu, Flamanci i Valonci svojim izabranim predstavnicima poklanjaju puno povjerenje da pregovaraju u njihovo ime, bez dnevnih provjera rodoljublja i domoljublja. Taj test polažu samo jednom u četiri godine, a Dodik ga je položio više puta nego Šefik i Željko zajedno.

Zluradoj opoziciji i zavisnim medijima nije dovoljno ni što je Vučić čestitao Dodiku i ruski ambasador Ivancov pozdravio sporazum. Čak ni to što je Incko istakao da ni njegova vojno neutralna Austrija nije članica, ali sarađuje sa NATO-om, kao i Srbija i Rusija.

Zoran Tegeltija (Foto: Snimak ekrana/Jutjub)
Zoran Tegeltija (Foto: Snimak ekrana/Jutjub)

 

Kladim se da u „Programu reformi“ piše nešto „okruglo pa na ćoše“, što jednima daje uporište da tvrde da se BiH primakla, a drugima da se odmakla od NATO-a.

Baš kao što je bilo i prije sporazuma.

Elem, biće ćeranja još.

 

Naslovna fotografija: Predsjedništvo BiH

 

Izvor sveosrpskoj.com

Politika
Pratite nas na YouTube-u