Sjevernoatlantski savez odobrio je novu formulu za doprinose opštem budžetu. Prema glavnom sekretaru NATO pakta Jensu Stoltenbergu, promjenu u sistemu finansiranja odobrile su sve članice organizacije, uključujući Njemačku, koje će morati izdvojiti više novca od ostalih. Sada Njemačka puni budžet saveza s 14 odsto od ukupnog iznosa, a Sjedinjene Države s 22 odsto. No, uskoro će se udio Berlina povećati na 16 odsto, a Vašington će ostati na istom nivou, dok će preostali iznos biti raspodijeljen među ostalim zemljama članicama. Dakle, može se reći da SAD teret finansiranja NATO pakta prebacuju na Nijemce.
Očito je pokretač reforme bila želja administracije Donalda Trampa da uštedi na sistemu takozvane „kolektivne bezbednosti“. Posljednje tri godine je stanar Bijele kuće oštro kritikovao Evropljane da nisu izdvajali dovoljno sredstava za vojne potrebe. Čak je stiglo i obaviještenje Regionalnog odbora Vašingtona da se budžet za odbranu poveća na 2 odsto bruto domaćeg proizvoda zemalja članica, a dugoročno na 4 odsto. Zemlje EU to provode s različitim stupnjem entuzijazma. Primjera radi, baltičke republike su sa svojim skromnim budžetima brzo dostigle deklarisane parametre i sanjaju da su plan ispunile i više nego je potrebno.
Ali je u zapadnoj Evropi Trampova inicijativa sabotirana. Za Njemačku je odbrambeni budžet prilično bolna tema. Čini se da se sve više sredstava izdvaja za potrebe Bundesvera, koji će sljedeće godine taj iznos povećati s 47,32 na 49,67 milijardi evra. Ali to je i dalje puno manje nego što to zahtijeva Vašington. Berlin je obećao da će 2 odsto BDP-a njemačko ministarstvo odbrane dobiti tek 2031. godine.
Međutim, gasovod Sjeverni tok 2 počinje s radom sredinom sljedeće godine, zbog čega je američki predsjednik razbjesnio vladu Angele Merkel naredbom strože od ostalih “novčanih kazni”. „Nakon izgradnje novog gasovoda će više od 70 odsto isporuke prirodnog gasa u Njemačku dolaziti iz Rusije. Moramo vas štititi, a vi Rusiji dajete milijarde dolara”, ogorčeno je rekao Tramp.
Preokret prema Sjedinjenim Državama bi bio projekt izgradnje prvog LNG terminala u Njemačkoj. Vjerovatno će manje količine američkog ukapljenog prirodnog gasa biti isporučene Njemačkoj ovom sofisticiranom metodom, tako će Nijemci morati platiti „porez na prijateljstvo“ svom prekomorskom savezniku. Promjena sistema finansiranja NATO pakta se takođe može smatrati svojevrsnom revizijom američke carinske politike.
Za sada govorimo o prilično skromnim, čak beznačajnim iznosima. Budžet Sjevernoatlantskog saveza nije zbir odbrambenih budžeta svih zemalja članica, već “mali zajednički fond” koji se koristi za rad aparata organizacije, na primjer, za održavanje sjedišta u Briselu. Za Njemačku će nova pravila rezultirati godišnjim uplatama koje se penju na 33 miliona evra, što i nije previše novca za najveću evropsku privredu. Sa svoje strane, SAD će prihodima finansirati niz „bezbednosnih programa“ u Ukrajini i Gruziji.
Iako u fazi latentnog sukoba s Vašingtonom, Berlin je nedavno pokazao svoju odanost NATO paktu. Kad je francuski predsjednik Emanuel Makron objavio “moždanu smrt” saveza, Angela Merkel ga je javno kritikovala i stala uz Jensa Stoltenberga. Nešto kasnije njemački ministar spoljnih poslova Hajko Mas postavio svoju dijagnozu: “NATO je živ i zdrav od glave do pete”.
U pozadini vijesti o izmijenjenim pravilima za formiranje budžeta organizacije, njemačka kancelarka se odlučila recitirati hvalospjeve Amerikancima. Prema njenim riječima, Nijemci bi trebali biti zahvalni svojim prekomorskim prijateljima, bez kojih se Evropa ne bi mogla zaštititi. No, poenta ovdje nije samo u prirodnoj fleksibilnosti savezne vlade Angele Merkel i njenoj želji da izgladi sve oštrije odnose s Vašingtonom. Ovdje, za adekvatnu procjenu situacije, ne smijemo zaboraviti na protivrječja unutar same Evrope.
Prema Njujork tajmsu, „crna mačka je pretrčala između Angele Merkel i Emanuela Makrona“. Na večeri u čast 30. godišnjice pada Berlinskog zida kancelarka Merkel je francuskog predsjednika upozorila zbog “njegove potrage za destruktivnom politikom”. Očito je da Evropa ne svjedoči urušavanju uobičajenog evroatlantskog načina života, već i reviziji uloge Francuske na kontinentu. Ali za Njemačku daljnje povećanje vojne potrošnje uključuje i ideju o održavanju vodeće uloge na evropskom kontinentu i sticanje stvarnog suvereniteta.
Povećanje vojnog budžeta izazvalo je živu raspravu među njemačkim političarima. Naime, stranke kao SPD, Zeleni i ljevica tradicionalno zauzimaju uslovno „pacifističke pozicije“ i kritički doživljavaju rast vojne potrošnje. S njihove strane su često predmet brojnih prigovora neefikasno trošenje budžetskih sredstava od strane vojnog vrha u Bundesveru. Protiv bivše ministarke odbrane Ursule fon der Lajen je zbog toga podneseno mnogo pritužbi. Istovremeno, njemačko vođstvo razumije da je bez dodatnih finansijskih injekcija nemoguće riješiti nagomilane probleme u Bundesveru.
Prema izvještajima njemačke štampe, povećanje troškova za održavanje struktura NATO pakta rezultiraće godišnjim izdvajanjima od 33 miliona evra samo iz Njemačke. Iznos izgleda malen, ali hoće li ideja prebacivanja tereta finansiranja saveza na Nijemce, a ne Francuze, na primjer, izazvati nezadovoljstvo u Njemačkoj? Ovdje se više radi o principu, nego o količini potrošenog novca.
Podsjetimo da se od osnivanja nove njemačke države 1949. godine Savezna Republika Njemačka nastojala pozicionirati kao glavni evropski saveznik Sjedinjenih Država. U tome se uveliko razlikovala od Francuske, koja je imala vrlo značajne turbulencije u odnosima s prekomorskim partnerom još od vremena Degola. Njemačka je unutar evroatlantskog jedinstva uvijek izbjegavala otvarati pitanje nezavisnosti. Slijedom ove logike, dodatne finansijske obaveze o tako važnom aspektu kao što je odbrana mogu se u određenom smislu smatrati čak i privilegijom.
Međutim, nepovjerenje u Trampovu administraciju među njemačkim establišmentom je više nego očito, iako ono dosad nije uticalo na same temelje američko-njemačkih odnosa. Reputacijski rizici u ovom su aspektu relativno mali. Nedavno je njemačka kancelarka Angela Merkel rekla da bi Njemačka trebala preuzeti više odgovornosti za jedinstvo NATO pakta u Evropi i zahvalila Sjedinjenim Državama na postojanju saveza. Ali ako se složi s novim sistemom finansiranja, obzirom na irelevantan iznos, jača li Njemačka doista svoj položaj u Evropi?
Posljednjih godina je njemačko vođstvo aktivno promovisalo ideju o aktivnijoj ulozi Njemačke i EU u svijetu. Ekonomska moć Njemačke još uvijek nije u skladu s mogućnostima Berlina u spoljnoj politici. U tom smislu, na primjer, povećanje rashoda za odbranu može poslužiti i kao argument za slanje trupa Bundesvera u nove međunarodne misije. Tako dolazimo do situacije u kojoj Makron oštro kritikuje NATO, dok Angela Merkel podržava savez. Logično je zapitati se može li se sve to posmatrati kao dio sukoba Berlina i Pariza za vođstvom u Evropi? Danas njemačko-francuski tandem pokušava djelovati kao organizacijsko jezgro Evropske unije koja je sposobna pretvoriti Evropu u nezavisnog aktera na međunarodnom planu. No, umirujuće izjave njemačkih i francuskih političara ne mogu ukloniti brojna protivrječja unutar ovog tandema, što se vidjelo i nakon potpisivanja Ahenskog sporazuma.
Podsjetimo da su Berlin i Pariz u januaru ove godine potpisali Ahenski ugovor, što bi bio nastavak Jelisejskog ugovora iz 1963. Novom sporazumu je cilj osvježiti dobrosusjedske odnose između dviju zemalja. Međutim, politički život Pariza i Berlina je daleko od sinhronizovanog. Istovremeno, obje zemlje razumiju kako su bez sinergije političkog i ekonomskog potencijala Francuske i Njemačke izgledi za uspjeh evropskog projekta prilično neizvjesni. U tom smislu bi razgovor o „sučeljavanju“ dviju najvećih evropskih država bilo pretjerivanje.
Što će od svega ovog dobiti i kako će situaciju iskoristiti Donald Tramp i SAD? To je teško reći, ali se čini da Njemačka namjerno izbjegava oštre tonove, navodno pristaje na zahtjeve Vašingtona, dok na drugoj strani vodi svoju politiku u EU i izvan njenih granica, ali isključivo u susjedstvu, odnosno u odnosima s Rusijom i zemljama Balkana, ali puno manje u Ukrajini, Gruziji, dok na Azerbejdžan i Jermeniju, kao tursku i rusku sferu uticaja, uopšte ne obraća pažnju više nego je nužno.
Ponovimo još jednom da se Njemačka načelno složila da će izdvajati 2 odsto bruto domaćeg proizvoda za odbranu, dugoročno 4 odsto, što zbog pada industrijske proizvodnje trenutno izgleda nezamislivo, ali je pristala povećati svoj udio u finansiranju struktura saveza. Berlin svakako mora riješiti i ogromne probleme u Bundesveru, čime će ojačati i svoju političku ulogu u EU. Trenutno izgleda da se kancelarka Merkel vrlo uspješno kreće kroz „zamke“ koje joj s jedne strane postavlja Donald Tramp, a s druge Emanuel Makron. Zbog toga će predstojeći NATO samit u Londonu biti još interesantniji. Ako tome dodamo situaciju s „gotovo nemogućom Turskom“, postoje svi potrebni preduslovi za održavanje možda ne sudbonosnog, ali jednog od najvažniji sastanaka na vrhu NATO pakta u proteklih nekoliko decenija.
Autor Nebojša Babić
Naslovna fotografija: Alexandros Michailidis via Shutterstock
Izvor logicno.com, 02. decembar 2019.