N. Babić: Grčka se s novom vladom pretvara u Poljsku jugoistoka EU

Grčka će narednih godina biti „južna Poljska“, čak i ako to znači „bratsku ljubav“ s omrznutim Albancima i Sjevernim Makedoncima

Juče smo pisali o novoj grčkoj vladi desnog centra Kirijakosa Micotakisa i mjerama za suzbijanje ilegalne imigracije, što je unutrašnja stvar Grčke, iako se u velikoj mjeri tiče i zemalja regije, koje bi u scenariju da nešto krene po zlu bile izložene velikom migrantkom talasu s kojim se ne bi mogle nositi. Međutim, Atina s novom vladom usvaja i novi, oštriji kurs prema Rusiji, za koju kaže da joj treba onemogućiti da se „slobodno kao do sada kreće po Balkanu“.

Grčki premijer Micotakis je rekao da se Rusija proizvoljno upliće u unutrašnje stvari Balkana i da je treba otjerati, i to na prilično originalan način. Zašto su nekada prijateljski odnosi Moskve i Atine dosegli ovu razinu i tko je isprovocirao Grke da otvore antiruski front?

Grčki premijer Kirijakos Micotakis “je zabrinut, i nastaviće se brinuti zbog ruskih uplitanja u poslove zapadnog Balkana”. “Šta je njemu?”, po inerciji bi se mogli pitati Rusi, koji Grčku smatraju prijateljskom zemljom, možda čak i najbližom u EU, s izuzetkom Kipra, gdje opet žive Grci. Odgovor je jednostavan. Neki u Rusiji samo prate cijene letova do Grčke, kolijevke evropske kulture, dok drugi uopšte ne prate situaciju u toj zemlji. U međuvremenu su u julu u ovoj zemlji održani izbori, na kojima je lijeva koalicija Aleksisa Ciprasa, koja je pogazila sva obećanja koja je dala grčkom narodu, prirodno izgubila vlast.

Cipras je osvojio vlast kao radikal i evroskeptik, davao je smjela i velikodušna obećanja, ali stvarnost se pokazala okrutnom. Atina je bila svima dužna, ali toliko novca da su evropske vođe, poput Angele Merkel i birokratija iz Brisela, brzo slomili „smjelog revolucionara“. Cipras je popustio, predao se, potom se obratio Grcima i rekao „kako nema druge nego izlaz tražiti kroz pomoć EU“. Je i to bila istina? Naravno da nije. Iako Grčka sada i bilježi nekakav privredni rast, on još uvijek ne uspijeva pokrivati ni kamate na dugove, a grčki dug se sa 175 odsto BDP-a u 2015. sada popeo na nešto više od 181 odsto bruto domaćeg proizvoda.

Cipras je bio zvijezda lijevog političkog Olimpa, ali zvijezda lažnog sjaja. U januaru 2018. godine, umislivši da je veliki državnik, uspio se čak posvađati s Rusijom, i to uz vrlo sumnjiva obrazloženja. Ukratko, istorija ovog sukoba je sljedeća. Atina je početkom 2018. dva djelatnika ruske ambasade proglasila „personama non grata“, a još dvojici je zabranjen ulazak u Grčku. Rusi su optuženi za “miješanje u unutrašnje stvari Grčke”, “podmićivanje vladinih službenika”, “prikupljanje informacija” i druga djela nespojiva sa statusom akreditovanih diplomata. Postoje samo dvije verzije onoga što se dogodilo.

Prema prvoj, Rusi su navodno učestvovali u organizaciji mitinga protiv grčko-makedonskog sporazuma  o preimenovanju Makedonije u nešto apstraktno, samo kako bi naši bivši „zemljaci“ što brže ušli u NATO, ali i zbog grčkih fantazija iz vremena antike, zbog kojih niko ne može prisvajati imena njihovih pokrajina. U Grčkoj su održana dva skupa, oba u organizaciji Nove demokratije, najstarije konzervativne stranka u zemlji, koja još uvijek živi u sjeni klana Papandreu.

Ova stranka ima svoj stav o Makedoniji daleko radikalniji od Sirize Aleksisa Ciprasa, a provociranje Nove demokratije, temeljeno na nacionalnom romantizmu, navodno je imalo stratege u Moskvi. Atena smatra da je Moskva iz nekog razloga namjeravala “stvoriti negativnu sliku o Grčkoj na Balkanu”. Ali šta to treba Rusiji, kada su Grci za stvaranje ovakvog imidža o sebi dovoljni sami sebi?

Prema drugoj verziji „skandala“, Grci nisu bili zadovoljni aktivnošću ruske diplomatije u duhovnoj sferi. Navodno je prodor Kuskog carskog palestinskog društva (RIPO) u zemlji potkopavao temelje Grčke, gdje crkva nije odvojena od države, što je jedini takav primjer u Evropi. Dobro, u Skandinaviji su sveštenici državni službenici i primaju plate iz budžeta, ali je njihova hijerarhija odvojena od sekularnog sistema vlasti.

S gledišta Atine, utjecaj društva RIPO i Ruske pravoslavne crkve u Grčkoj, posebno na gori Atos, mora se administrativno suzbiti, jer “unosi razdor među istočnim crkvama” i „uspostavlja paralelne veze sa sveštenicima“. Prema nepotvrđenim podacima, ovaj skandal možda je povezan s pokušajima Kijeva da od grčkih hijerarha dobije priznanje o autokefalnosti ukrajinske crkve, što je Moskovska patrijaršija pokušala spriječiti.

Koja god od ove dvije verzije bila tačna, Atena je dvoje ruskih diplomata protjerala, dvojici je zabranila ulazak u zemlju, a Moskva je odgovorila istom mjerom. I tako su se tradicionalno topli odnosi dviju zemalja naglo ohladili, a Grčka je nestala iz ruskih medija, iako za to nije bilo valjanog razloga.

Kad su glasači otjerali izdajnika Ciprasa, kakvim ga smatra velika većina Grka, posebno oni na ljevici koji se osjećaju izdani, grčku vladu ponovo preuzima vođa desničarske konzervativne stranke Nova demokratija, Kirijakos Micotakis. Ovu stranku je utemeljio patrijarh grčke politike Konstantinos Karamanlis. Tokom 91 godine svog života je četiri puta vodio kabinet i dva puta je biran za predsjednika. No, što je najvažnije, bio je osoba koja je zemlju izvela iz polufašističke diktature „crnih pukovnika“, stvorio je vladu nacionalnog jedinstva i vladao grčkom državom još 11 godina, prvo kao premijer, a zatim kao predsjednik.

Takva politička vitalnost u zemlji punoj kontradikcija nastala je i zbog činjenice da je Karamanlis bio predstavnik izuzetno uticajnog političkog klana. Isto se može reći i za Micotakisa, iako je njegov klan manji. Njego je otac bio premijer, a sestra mu je vodila ministarstvo spoljnih poslova.

Ali glavno što treba znati o ovom diplomantu fakulteta s Harvarda i Stenforda jest da je on krv i meso globalističkih elita, proizvod svojevrsnog inkubatora koji proizvodi političare za južnu, srednju i istočnu Evropu. On nije kao Cipras, „nasilnik“ i „buntovnik“, što je bivši grčki premijer bio samo na pozornici. Micotakis se neće upuštati u svađe, već će pažljivo slušati ono što se govori u Briselu i Vašingtonu. A tamo, kao što znate, kažu da se Rusija miješa u izbore i druge unutrašnje stvari zemalja NATO pakta i zbog toga joj treba „zavrnuti ruku“.

Ali što je tačno mislio Kirijakos Micotakis pod “miješanjem”? Moglo bi se pretpostaviti da na ovaj ili onaj način govorimo o procesima oko zloglasnog ukrajinskog „tomosa“ i priznanja nekanonske Ukrajinske pravslavne crkve. Nakon ekumenskog patrijarha Vartolomeja, Grčka je takođe priznala raskolničku UPC, kao i Aleksandrijska pravoslavna crkva iz Egipta, koju takođe vodi Grčka, ali i Heladska crkva, na koju Grci gledaju kao heretičku i raskolničku.

Kako Heldaska crkva sada prijeti odvajanjem, odnosno vlastitim raskolom, Grci to percipiraju vrlo bolno. I što su zaključili? Sve su to mahinacije Ruske pravoslavne crkve, koju po definiciji ne podnose. Štaviše, u zemlji s državnom religijom ne mogu razumjeti da su crkva i država razdvojene, kao na primjer u Rusiji, zbog čega Grci smatraju da su Ruska pravoslavna crkva i Kremlj jedno te isto.

Takav narativ danas možete čuti u Grčkoj, odnosno ondaj dio koji se odnosi na Rusiju. Drugi narativ je da su Moskva i Ankara sklopile savez protiv Grčke, a poznato je da Grci i danas Turke vide kao najveće neprijatelje. Međutim, Micotakis u svom napadu na Rusiju nije spomenuo ni crkvu, čak ni Tursku, ali je izričito rekao da iz njegove „zabrinutosti“ proizlazi da je potrebno preispitati odluku Evropske unije, koja je Albaniji i Sjevernoj Makedoniji odbila dati zeleno svjetlo za otvaranje pregovora o pristupanju EU.

Time se Micotakis izdao i potvrdio svoje porijeklo iz inkubatora globalista. Grčka koja promoviše ulazak Albanije u EU je isto kao Estonija koja bi isto lobirala za Rusiju. Ali situacija na Balkanu je još paradoksalnija. Naime, Grci i Albanci ne samo da su u dugotrajnom političkom sukobu, već i „na terenu“, drugim riječima, na svakodnevnom nivou. A Micotakis, podsjetimo, nije „ljevičar“ i „progresivac“ poput Ciprasa, bivšeg premijera kojem pitanja nacionalnog ponosa i etničkog porijekla nisu značila doslovno ništa. Aktuelni premijer je vođa desničarske konzervativne stranke, ali su u Briselu rekli: „To moraš učiniti“, a Atina je odgovorila: „Da!“

Iako ovaj sukob traje odavno, dosegao je vrhunac na prijelazu 2014. i 2015. godine, dakle nakon “Krimskog proljeća”, kada su analitičari u Briselu na karti počeli tražiti ​​mjesto gdje će se opet sukobiti interesi Rusije i uslovno rečeno Zapada. Mislili su i mislili, te se odlučili na Balkan. Istovremeno su hvalili ruske uspjehe u regiji, ali zaključak je bio da zemlje regije koje je „privukla“ Rusija hitno treba uključiti u NATO i EU, jer će ih Moskva u potpunosti uzeti pod svoje okrilje. Zato su i izvedene dvije vrlo arogantne, ne u potpunosti legalne, ali uspješne tajne operacije. Jedna u Crnoj Gori, a druga u Sjevernoj Makedoniji. Rusija nema kontakte s Albanijom zbog njenih aktivnosti na Kosovu, ali zato ima s Beogradom, i sve sugeriše da je u široj NATO i EU strategiji Srbija sljedeća na redu.

No, odbijanje Albanaca i Makedonaca iz procesa pristupnih pregovora s EU komplikuje već obavljeni posao. Podsjetimo da se približavanje Tirane i Skoplja EU nije dogodio zbog jedne konkretne osobe, francuskog predsjednika Emanuela Makrona, za kojeg se činilo da nikada neće razbiti agendu globalista. Sada Makron ne samo da pokušava postati neformalni vođa cijele Evropske unije, čime je uzdrmao temelje Brisela, već potkopava i utjecaj Angele Merkel, koja se za Zapadni Balkan „brinula“ proteklih nekoliko godina.

Emanuel Makron Evropi nudi novu geopolitičku strategiju, a njen je dio, ako je vjerovati francuskom predsjedniku, obnova odnosa s Rusijom. Blokada puta Albanaca i Makedonaca u EU za Mosvu nije nikakav nije „poklon“ i mogla bi se tumačiti kao simbol njegovog reformističkog pristupa i svojevrsnog populizma, jer narodi „stare Evrope“, blago rečeno, baš i nisu oduševljeni izgledima da trpe „nove parazite iz malih i vrlo siromašnih balkanskih zemalja“. Koliko god se Albancima i Makedoncima to ne sviđalo, to je mišljenje široko rasprostranjeno u EU.

Ukratko, Makron vjeruje da su EU i NATO u krizi, ali mogu naći novu snagu ako priznaju stare greške i slijede njegov put u svijetlu budućnost. Takve su njegove lične ambicije, što su u stvari nacionalne ambicije Francuske koje su se decenijama nazirale u pozadini, ali nisu izbijale u prvi plan. Zbog sprovođenja ambicija Pariza, čini se da Malron ne strahuje ni što će biti ako dođe do velikog raskola unutar Sjevernoatlantskog saveza, pa čak i njegovog raspada. I to ne izjavljuju „zlobni ruski kritičari“, već članovi NATO pakta, uključujući grčkog premijera Micotakisa, koji je „vrlo zabrinut zbog aktivnosti Rusije“ i odmah započeo polemiku s Makronom o budućnosti NATO pakta.

Ove se sudbine u velikoj politici na čudan način isprepliću. Prijateljska, pravoslavna, gotovo „bratska“ Grčka odjednom se pretvara u gotovo rusofobnu Poljsku. A francuski se predsjednik, percipiran kao zaštitnik Brisela i marioneta međunarodnih finansijskih krugova, odjednom predstavlja kao ruski saveznik, ne samo situacijski, već i strateški. U Sovjetskom Savezu se za takve političare znalo reći: „Ništa nismo očekivali od ovog dječaka“, da bi kasnije zauzeli najveća mjesta u partijskom vrhu i donosili neke važne odluke u presudnim vremenima.

A premijer Kirijakos Micotakis? Ništa, on će ovaj mandat voditi kako je započeo. Sljediće agendu globalista, koji su ga podigli za ovaj zadatak i Grčka će narednih godina biti „južna Poljska“, čak i ako to znači „bratsku ljubav“ s omrznutim Albancima i Sjevernim Makedoncima, ili Makedoncima sa sjevera, kako već glasi novo ime naroda koji se odrekao starog samo da što prije uskoči u NATO Ekspres.

 

Autor Nebojša Babić

 

Naslovna fotografija:Louisa Gouliamaki/AFP/Getty Images

 

Izvor logicno.com, 04. decembar 2019.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u