N. Babić: Donald Tramp i večni koncept američkog carstva

Njegovi postupci pokazuju da on vešto gaji svaku od četiri ključne geopolitičke misli koje karakterišu SAD od utemeljenja ove imperijalističke sile

Istorija Sjedinjenih Država je priča bez presedana u svijetu. To je priča o trinaest kolonija koje su se pobunile protiv metropole i proglasile nezavisnost kako bi osnovale slobodno i pošteno društvo, službeno sekularno i egalitarno, ali praktički oblikovano vrijednostima protestantskog puritanizma i kruto podijeljeno prema rasnim i vjerskim kriterijumima. Ta su protivrječja dovela do građanskog rata, segregacije Afroamerikanaca i jačanje WASP supremacije u društvu, a danas nastavljaju podsticati javno mnjenje na ikonoklastično prepisivanje američkog identiteta i porast bijelog nacionalizma.

No, na spoljnopolitičkom planu, od Džordža Vašingtona do Donalda Trampa, zanimljivo je posmatrati kako se zemlja rođena iz mržnje prema imperijalizmu pretvorila u carstvo kojem je cilj „standardizacija“ cijele planete prema njenoj viziji kako bi svijet trebao izgledati.

Namjera otaca hodočasnika je bila da naselja u Novom svijetu budu temelji za izgradnju Novog Jerusalima, koji će jamčiti mir i prosperitet svima, nezavisno od njihovih vjerskih uvjerenja. Njihove misli i dalje prožimaju američko političko i ideološko okruženje, koje je kasnije obogaćeno doprinosom očeva utemeljitelja Sjedinjenih Američkih Država, ljudi povezanih s „prosvijetljenim“ antihrišćanskim prosvjetiteljskim racionalizmom, ali istovremeno predanih tajnama i vjeri u postojanje Božanskog.

Uprkos tome što je prošla kroz sekularizaciju, kao i ostatak Zapada, Amerika je i dalje zemlja u kojoj hrišćanstvo oblikuje svaku sferu društva, kulturu i politiku. Nije iznenađujuće da su Sjedinjene Države poznate i kao „Isuslend“. Tek spajanjem svake od ovih tačaka, od onih iz vremena osnivača i otaca hodočasnika do rođenja modernog neokonzervativizma, moguće je razumijeti razloge nevjerovatnih politika koje su sprovodili razni predsjednici, bili oni vjernici ili ne, zaklinjali se na vjernost naciji prije Biblije i bili okruženi vjerskim propovjednicima i savjetnicima.

Vječno isti ratovi u inostranstvu su često opravdani vjerskim lajtmotivima, poput rata Buša mlađeg protiv terorizma koji je za sebe vjerovao da je “svetac”. Bez obzira na njihova roditeljska ili lična uvjerenja, većina američkih političara je prisiljena podilaziti evanđeoskom biračkom tijelu, vjerskoj desnici koja u zemlji, iz godine u godinu sve više sekularnoj, uspješno promoviše hrišćanski cionizam.

Istoričar Rasel Mid povukao je u poznatoj knjizi Zmija i golub uspio pojasniti evolucionefaze geopolitičke i političke misli Sjedinjenih Država. Naslov njegovog djela je direktna referenca na jedan od najznačajnijih Isusovih govora, čime je još jednom želio naglasiti ulogu koju u zemlji igra hrišćanstvo. Ukratko, Mid tvrdi da je spoljna politika svake američke administracije u osnovi rezultat kombinacije stavova Endrjua Džeksona, Tomasa Džefersona, Aleksandra Hamiltona i Vudroa Vilsona.

Pristalice misli Hamiltona su zainteresovani za promovisanje ekonomskih interesa Sjedinjenih Država u svijetu, oni koji su skloni Džefersonu su oprezni sa srednjoročnim ili neograničenim obvezama u inostranstvu. Tabor koji slijedi geopolitičku misao Endrjua Džeksona vjeruje da je nacionalna bezbednost neraskidivo povezana s jakim vojnim aparatom i da rizik od sprovođenja “preventivnih operacija” uvijek vrijedi preuzeti, dok „škola“ Vudroa Vilsona. vjeruje u superiornost američkih vrijednosti i u dužnost nacije da ih izvozi po cijelom svijetu.

Svako predsjedavanje u Bijeloj kući se odlikuje sukobom između tih škola razmišljanja, uključujući i ono Donalda Trampa, iako je njegovo predsjedavanje vješto iskoristilo propagandni stroj kojom se populistička internacionala prikazuje kao nešto revolucionarno i da je Donald Tramp zaista uključen u de fakto nepostojeću borbu protiv takozvane „duboke države“.

Zapravo, jednostavan prikaz tri godine njegova predsjedanja daleko od pacifističke slike. Kaže se da, osim Sirije, aktuelna uprava nije napala nikoga, a zanemaruje se činjenica da smo svjedočili vaskrsnuću „Monroove“ doktrine u Latinskoj Americi, i to u njenom punom sjaju. Obnovljen je Hladni rat protiv Rusije i kreće se u trku u naoružanju u kojem Evropa iznova postaje „nuklearni poligon“, iako je ovo samo nastavak politike koju je započeo Barak Obama još 2014. s prevratom u Ukrajini.

Tramp je započeo hegemonijsku bitku protiv Kine, dok je Bliski istok i dalje u plamenu i nema naznaka povlačenja američkih trupa iz Sirije, Iraka i Avganistana. Ali daleko od toga da je Donald Tramp glup, kao što vjeruju neki „progresivci“. Njegovi postupci pokazuju da on vješto gaji svaku od četiri ključne geopolitičke misli koje je opisao Rasel Mid i koje karakterišu SAD od utemeljenja ove imperijalističke sile.

Tramp je u sebi objedinio Džefersonov strah od beskonačnih ratova, iako ih ne uspijeva završiti. Baš kao i Endrju Džekson aktuelni predsjednik je beskrajno odan vojno-industrijskom kompleksu, kojem prosljeđuje milijarde dolara novca američkih poreskih obveznika. Kao Hamilton brani interese američkih multinacionalnih kompanija u svijetu. I konačno, kao arogantni Vilson vjeruje u superiornost američkih vrijednosti i dužnost američke nacije da ih izvozi po cijelom svijetu i nameće drugim zemljama.

“Uvijek postoji razlog za intervenisati u svakom dijelu svijeta”, ovom rečenicom mogla bi se sažeti vizija koju Sjedinjene Države imaju na planeti u kojoj pojam „razlog“ tumačimo kao razlog za intervencije. Primjera radi, „Monroova doktrina“ iz 1823. godine razlog je za intervencije u Latinskoj Americi, a sudbinski manifest iz 1845. godine je razlog za promovisanje liberalnog univerzalizma i neokonzervativnih ratova, dok je odvraćanje „crvene pošasti“, koje je počelo 1947. godine, razlog današnje rusofobije koja nikada neće završiti. Postoje i drugi operativni konteksti koji se promovišu u okviru promjene međunarodnih odnosa, što je slučaj, na primjer, teorije o „američkom dvorištu trenutno u zastoju“.

Ali važno je razumjeti još jednu stvar. Naime, sve te doktrine su razvijene u određenim razdobljima kako bi odgovorile na specifične potrebe, ali su se vrlo lako prilagodile i međusobno kombinirala kroz XIX i XX vijek, sve do danas.

Prvi koncept je prvi put primijenjen u Latinskoj Americi, a zatim u Evropi nakon 1945. godine, kada je Stari kontinent pretvoren u de fakto protektorat Sjedinjenih Država. Vašington je Evropu uspio pokoriti finansijskim sredstvima i čvrstom integracijom tržišta, izvozom svoje kulture i amerikanizacijom gotovo svih vrijednosti i običaja, a da sve bude kako je planirano budno motri vojska, odnosno NATO pakt  kojim zapovijeda Pentagon.

Drugi se koncept primjenjuje na Kinu i Iran, svjetsku i regionalnu supersilu koje se tradicionalno povezuje s Rusijom. Dok rat s Teheranom neprekidno traje još od 1979. godine, odnosno od vremena Islamske revolucije i emancipacije od angloameričkog kolonijalizma, rat protiv Pekinga je započela Trampova administracija i to će vjerojatno biti najznačajnije hegemonijsko sučeljavanje prvog dijela XXI vijeka.

Geopolitika Sjedinjenih Država nije traganje za životnim prostorom, već za „ujedinjenjem svijeta“ po preciznom i dugoročno planiranom dizajnu. I upravo su po tome SAD jedinstvene na svijetu. U negativnom kontekstu, naravno.

I ovdje se moramo dotaknuti možda ključne teme, ostavljajući po strani ekonomsku ratobornost i vojni muskularizam. Naime, Vašington je izgradio carstvo čiji temelji počivaju na kulturnoj hegemoniji, koja počinje širenjem Vilsonovog osjećaja superiornosti liberalizma i završava s lobotomizacijom masa od strane divovske američke industrije zabave. Jednom pokoreni ovim oružjem, narodi se više i ne brane, što ste vjerovatno primijetili. Ali ista ta propagandna mašinerija neke uspijeva uvjeriti da su Tramp i dio establišmenta u nekakvom sukobu i da su im ključni ciljevi različiti. Nažalost po svijet, to nije slučaj. A za ostatak svijeta, kao što smo objasnili, postoje jasni koncepti koje su razradili Džekson, Džeferson i Halmilton. Oni se sprovode od početka XIX vijeka i to traje do danas.

 

Autor Nebojša Babić

 

Naslovna fotografija: REUTERS/Jonathan Ernst/File Photo

 

Izvor logicno.com, 22. decembar 2019.