N. Malović: Anatema kao medicina

Može li anatema da bude medicina? Ako može, što se ne primjenjuje? Srbija i Crna Gora postale su, mic po mic, bliže Tirani nego jedna drugoj

Svi želimo samo da finalmente stavimo tačku na staru godinu, ne bismo li počeli iznova, iako svaki čitalac zna da je nova godina naprosto nastavak stare i da nikakvog resetovanja neće biti, bez obzira da li ljeta računamo po Julijanskom ili pak po Gregorijanskom kalendaru.

Ne bih stoga da mračim pred Novu, ako ni zbog čega, a ono zato što ću u 2020. napuniti pola vijeka, tokom kog vremena čovjek shvati da sa manje strasti posmatra pomijeranje figura na velikoj geopolitičkoj šahovskoj tabli. Srbi su pride i fatalisti (tako nas je vidio Ljermontov), pa zavađeni međusobno, pomirljivo plaćaju svakom dahiji: opštinskom, republičkom, briselskom i vašingtonskom.

Kada se 1984. godine pojavio Hazarski rečnik Milorada Pavića, saznali smo dvije stvari: da je u zapadnoj civilizaciji najveći problem – problem identiteta, i da je moguće ono što smo držali za nemoguće, da jedan narod – izumre. Pa su kritičari kazivali kako su Pavićevi Hazari na simboličkoj ravni zapravo Srbi. Godine 1984. ne bih dao pet para za tu teoriju, a danas vidim da sponzorisanim trudom ili pak antologijskom glupošću državnog vrha odumiranje Srba u nekoj od novih godina u budućnosti nije nemoguće.

Sada da stanemo da se vadimo iz čabra, da ušniravamo što je loše zavezano, da krpimo što je pocijepano, da edukujemo što je slabopismeno, da liječimo što je zapušteno, da tvorimo nove zakone po kojima bismo pravedno sudili, da seljaka poljubimo u dupe a profesora u ruku … malo bi nam bilo nekoliko decenija. Niko oko nas, kažite po duši, ne vidi da je bilo kome stalo da se Srbin uopšte vadi iz čabra. Pa samim tim nazadujemo, jer ne napredujemo.

Umjesto da „Miloš Veliki“ povezuje Beograd sa Srbijom i Republikom Srpskom – sve do bokokotorskog izlaza na more, da bude srpska saobraćajna žila kucavica, auto-putevi nam hitaju ne ka solunima nego ka prištinama. Tako valjda mora da bude. Neko je uložio velika obećanja da za svoje pare iskrvarimo u moru nepotrebnih investicija, ono baš.

S druge pak strane, naš je Primorac prvi put zaozbiljno zabrinut. Zabrinutiji nego 2006, nakon pokradenog CG referenduma. Oficijelni Montenegro ne bi krenuo u ofanzivni napad na Srpsku pravoslavnu crkvu da nije obezbijedio podršku Zapada. Nedavno je samoproglašenu samostalnu i suverenu Crnu Goru (posestrimu oficijelne Srbije, koja preglasno i predugo ćuti o statusu MNE Srba) obišao Sem Braunbek, američki ambasador za vjerske slobode, isti onaj koji je vaseljenskom patrijarhu Vartolomeju dao zeleno svijetlo za priznavanje autokefalnosti ukrajinske raskolničke crkve.

Dok Srbija ćuti kao onaj Bećkovićev Bog iz pesme, niko ko zaista podržava mitropolita Amfilohija u nastojanjima da okupi i sačuva ne može da zna da li postoje izakulisni pregovori o nekoj vrsti lagane tranzicije od Srpske pravoslavne crkve do Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Svojim sam očima vidio pečat na Bogojavljenskoj gramati 2019. na kojoj piše: Pravoslavna mitropolija crnogorsko-primorska – arhijerejski protoprezviterijat hercegnovski. Zašto je sa Gramate ispario srpski prisvojni pridjev?

Nemojmo s takvim neravninama da dočekujemo ni julijanske ni gregorijanske Nove godine. Šta bi sa mati Evgenijom, igumanijom manastira Rakovica? Kakav skandal! Hoće da „je zamijene“ sveštenici mirjanskog čina (!?) jer su – kažite da nisu – sa znanjem Patrijaršije namirisali pare koje mirotoče od tamo pokopanog Svetog patrijarha Pavla, najskromnijeg od svih nama znanih crkvenih poglavara.

Može li anatema da bude medicina? Ako može, što se ne primjenjuje? Srbija i Crna Gora postale su, mic po mic, bliže Tirani nego jedna drugoj. Što se čeka sa teološki legitimnim oblicima borbe? Da Pavić, možda, bude dvaput u pravu, te da i naš najveći problem postane problem identiteta – nacionalnog, polnog, rasnog – i da nas nestane kao svetosavskom grančicom okalemljenih hrišćana?

Prije 30 ljeta prestao sam da slavim Nove godine. One uvijek padaju u božićni post. Stoga se više radujem Božiću. Čitaoci Gorskog vijenca znaju šta biva na kraju našeg najčuvenijeg spjeva… Ko je pobjedu zaslužio, dobiće nagradu na Božić. Ko nije pobjedu zaslužio, biće porobljen od braće, ili zajedno sa dojučerašnjom braćom – od trećih pak kakvih. I to je, pravo govoreći, gotova formula.

 

Autor Nikola Malović

 

Naslovna fotografija: svetigora.com

 

Izvor Pečat, 27. decembar 2019.

Pratite nas na YouTube-u