N. Kecmanović: Sarajevo je i dalje multietničko, samo bez Srba

Odlaskom većine Srba i Hrvata, Sarajevo je postalo još multietničkije, jer su ih zamijenili Turci, Saudijci, Iranci, Emiraćani

Mnoge će iznenaditi, ali može se reći da je BiH i dalje multietnička, a Sarajevo čak i najviše multietničko u cijelom regionu.

Beogradski bosnonostalgičari i danas tuguju što BiH više nije multietnička i za to optužuju svoje prekodrinske sunarodnike. I poslije četvrt vijeka se prisjećaju kako su na putu za Dubrovnik ili Jahorinu svraćali u Sarajevo, sjedili sa kolegama i prijateljima po baščaršijskim kafanama i uživali u multietničkoj idili. Sarajevski domaćini Muslimani, Srbi i Hrvati dočekivali su ih zajedno „i jeli ista jela, pili ista pića i zajedno se smijali vicevima o Muji i Hasi.“

Da li su Srbi zaista krivi i za to što toga u Sarajevu više nema, kako nas posljednjih decenija uči „međunarodna zajednica“, a pomenuti Beograđani to slušaju otvorenih usta?

Nisu mogli ni primijetiti da je još u ona „zlatna vremena“, postojala izvjesna selekcija „istih pjesama“. Uživali su u sevdalinkama „Mujo kuje konja po mjesecu“ i „U Stambolu na Bosforu“. „Vojvodo Sinđeliću“ i „Ustani bane“ su, međutim, brzo prekidane. Onog ko bi, od pića neoprezno, prvi zapjevao, najbliži od sunarodnika bi munuo nogom ispod stola.

Ne znaju ni to da je već poslije prvih višestranačkih izbora Hadžibajrić, koji je do tada držao kultnu kafanu za trežnjenje kiselom čorbom u zoru, kao prvi predsjednik opštine Stari grad zabranio točenje alkohola po baščaršijskim kafanama.

Ne znaju, takođe, da su Muslimani/Bošnjaci u međuvremenu otkrili da ih „isti vicevi o Muji i Hasi“ nacionalno diskrimimišu, jer se dva poznata junaka autoironičnih šala o „glupim Bosancima“ nisu zvali „Pero i Đoko“, ili bar po ključu „Đoko i Haso“. Toliko o zajedničkoj pjesmi, piću i vicevima u jedinstvenoj Bosni i njenoj bajkovitoj prijestonici.

A što se tiče „istih jela“, ako ovdašnjim građanskim bosnoljubima toliko nedostaju, u Beogradu sada ima napretek „sarajevskih ćevapa“ i „bosanskog bureka“. Izbjeglički lanac „Valter“ imenom im nudi asocijaciju da, jedući, „brane Sarajevo“, iz predratnog filma.

Da li su sarajevski Srbi krivi što nije obnovljena socijalistička multikulti bajka zvana „zajedništvo i suživot“? Kako da sjede zajedno sa komšijama u baščaršijskim mehanama i dočekuju goste kada Srbi u Sarajevu više ne stanuju? A zašto su otišli, umjesto da sa komšijama obnove multikulti život u zajedničkoj prijestonici? UNROFOR ih jeste pozvao da ostanu, ali je pri tome povukao bijele šljemove u kasarne. Alija je, naprotiv, bar što se tiče Sarajeva, bio kao u malo u čemu dosljedan.

Kao što je u Dejtonu bio odbio Holbrukov prijedlog da glavni grad bude ekstrateritorijalan i dobio ga cijelog za Bošnjake, tako je po povratku, preko Radio-Sarajeva, zaprijetio Srbima da će sve koji su nosili oružje poslati na sud. A na srpskoj, kao i na muslimanskoj strani, još tri i po godine ranije bila je proglašena opšta mobilizacija. Ali, kao i obično „međunarodna zajednica“ je optužila paljansko vođstvo da je natjeralo Srbe da odu iz Sarajeva.

Ipak, ni narednih godina, kada je paljansko vođstvo sišlo sa političke scene, nisu iskoristili međunarodnu garanciju da se „vrate na svoja vjekovna ognjišta“. Radije su nekretnine nepovoljno mijenjali ili ispod cijene prodavali. A onda je 2013. došao prvi i jedini poslijeratni popis stanovništva i egzaktno pokazao da Srba u Sarajevu „ima jedva za lijeka“.

„Bošnjački građani“ iz Sarajeva, „mudro“ su odgovorili da „statistička promjena nacionalnog sastava nije promijenila kosmopolitski duh bosanske prijestonice“. Može im se na to dometnuti i da je odlaskom većine Srba i Hrvata, Sarajevo postalo još multietničkije, jer su ih zamijenili Turci, Saudijci, Iranci, Emiraćani, Kinezi (Ujguri).

Muslimani raznolikog etničkog identiteta učinili su od Sarajeva metropolu islamske internacionale na Balkanu, kakva se sreće još samo na Bliskom istoku i u zapadnim megalopolisima. Ako još pravoslavne u Istočnom Sarajevu saberemo sa muslimanima u „Bliskoistočnom“ Sarajevu, a Bošnjaci inače vole da kažu da je Sarajevo jedan grad, dobijamo toliko mutikulture kakve nikad nije bilo.

Konsekventno tome, možemo posmatrati i cijelu BiH. Broj stanovnika je smanjen pogibijom, izbjeglištvom, ekonomskom emigracijom na sve tri strane relativno podjednako. Posljedica uzajamnog etničkog čišćenja bila je ponajviše interno raseljavanje, što znači da se nešto manji broj stanovnika samo drugačije prerasporedio unutar BiH. Elem, kao cjelina, a Bošnjaci vole da je tako posmatraju, BiH je ostala jednako multikulti kao i prije građanskog rata, samo je unutar entitetskih i kantonalnih dijelova postala nešto manje multikulti.

Posmatrano iz jedne vedrije novogodišnje perspektive, Bošnjaci bi mogli da uživaju u multikulti Bosni i multikulti Sarajevu. Jedino što im sreću kvari je to što nemaju vlast u Istočnom Sarajevu i na dvije trećine BiH. Ali, bože moj, ne mogu jedni da imaju sve.

A što se tiče njihovih srbijanskih saboraca za multikulturu, ima u Beogradu, kao i prije, i Bošnjaka i Hrvata za multikulti društvo. Ima i sarajevskih pita i roštilja, ima i rakije i viceva o Muji i Hasi, i može da pjeva ko god šta hoće.

Bujrum na doček Nove. U to će i autoput Beograd- Sarajevo, „Bliskoistočno“ via Istočno. Volja vam da se sastanete na jednoj ili drugoj strani. Ne može jedino na samoj međi, jer nije ni obilježena, a nema ni karaula, patrola, carine. Ali, domaći je nekako osjećaju i nerado prelaze. Biće da znaju zašto.

 

Autor Nenad Kecmanović

 

Naslovna fotografija: penguinandpia.com

 

Izvor sveosrpskoj.com, 28. decembar 2019.