Vladika Joanikije: Branićemo svetinje i svojim životima

„Spremni smo da sa vernim narodom branimo svetinje, kao i naši preci, od otimanja i skrnavljenja, ako bude trebalo i svojim životima“

„Mi ćemo nastaviti sa mirnim, građanskim i hrišćanskim otporom, javno i svenarodno svedočeći svoje protivljenje zlu koje vlast čini gazeći slobodu vere i osnovna verska prava. Istovremeno ćemo pokrenuti sve pravne mehanizme koji nam stoje na raspolaganju da kod domaćih i stranih institucija tražimo zaštitu imovinskih i ostalih davno stečenih prava svih eparhija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Konačno, spremni smo da sa vernim narodom branimo svetinje, kao i naši preci, od otimanja i skrnavljenja, ako bude trebalo i svojim životima“.

Ovako episkop budmiljansko-nikšićki Joanikije, u intervjuu za Novosti, odgovara na pitanja kako će formalno izgledati borba za hramove SPC u Crnoj Gori i strepi li da će sve biti završeno za stolom, bez fizičkog zauzimanja svetinja.

Da li u svetu, bilo gde, postoji zakon sličan ovome u Crnoj Gori?
— U našem okruženju ne postoji. Siguran sam takođe da se ovakvi diskriminatorski zakoni u odnosu na vere više nigde ne donose. On najviše liči na revolucionarne zakone koji su boljševicima omogućili da opljačkaju i prisvoje hramove u Sovjetskom Savezu. Ako Zakon o slobodi veroispovesti osporava bilo kojoj crkvi pravo na imovinu, i to nasuprot Ustavu i Zakonu o svojinsko-pravnim odnosima, on ne može biti prihvatljiv ni za jedno civilizovano društvo. To se danas nigde nije moglo dogoditi osim u Crnoj Gori, gde jedan nekrunisani autokrata vlada punih 30 godina, u ovoj zarobljenoj državi, kako su je već nazvali pojedini zapadni analitičari.

Koje su vaše osnovne primedbe na taj zakon?
— On jednim paragrafom omogućava državi da zaobiđe Zakon o svojinsko-pravnim odnosima i da, nasuprot pravnom načelu o nepovredivosti svačije zakonite imovine, Crkvi oduzme sve hramove i ostala crkvena zdanja, kao i celokupnu crkvenu imovinu stečenu do 1918. godine. Istovremeno nas lišava mogućnosti da se, kao drugi vlasnici imovine, branimo pred redovnim sudovima ove zemlje, gde bi onaj ko nam osporava imovinska prava, u ovom slučaju država, snosio teret dokazivanja pred sudovima.

Šta to praktično znači?
— Da neće biti dokazivanja da je nešto bilo državno nego će se samo primeniti taj paragraf, preknjižavaće se na državu uz skraćenu proceduru. Dogodiće se, zapravo, gola pljačka pod vidom primene zakona. Druga, ne manje važna primedba je ukidanje pravnog subjektiviteta koji je naša Crkva imala u svim dosadašnjim državama, čak i u vremenima turske, pa austrijske, a posle i italijansko-nacističke okupacije, jer nas novi zakon primorava da se prijavimo kao i novoosnovane verske zajednice.

A posledica je…
— Nasilnički udar na naša davno stečena prava, na istorijski kontinuitet i celo duhovno i kulturno nasleđe koje smo stvarali kroz dugi niz prošlih vekova. Osim toga, ovaj zakon krši temeljno ustavno i civilizacijsko načelo o odvojenosti Crkve i države. Odvojenost utvrđuje slobodu vere, obezbeđuje Crkvi verska i imovinska prava, ne sprečava nego pospešuje saradnju Crkve i države radi dobra građana kojima služe, a ovde se radi o pljački imovine, ukidanju već stečenog pravnog subjektiviteta, demonstraciji državnog animoziteta i nasilja prema najmnogoljudnijoj crkvi u Crnoj Gori.

Nema, dakle, ni reči o načelu odvojenosti Crkve i države?
– Ne, nego samo o državnom pritisku, prisvajanju i nasilju.

Kakav je odnos države Crne Gore prema crkvama i verskim zajednicama? Da li je prema svima isti?
— Država je prema crkvama i verskim zajednicama zauzela dvoličan, neiskren stav. Sa jedne strane pokazala je „dobru volju“ regulišući svoje odnose sa Rimokatoličkom crkvom, Islamskom zajednicom i Jevrejskom zajednicom putem već potpisanih ugovora. Lepo je to što je država prethodno vodila dijalog sa tim verama i što su pomenuti ugovori rezultat konačnog dogovora između države i svih pomenutih vera pojedinačno.

A sa Srpskom pravoslavnim crkvom?
— Država nije pokazala nikakvu nameru da sličan ugovor potpiše sa našom Crkvom, nije bilo ničega što bi se moglo nazvati dijalogom sa njenim episkopijama u Crnoj Gori, niti sa Patrijaršijom u Beogradu. Umesto toga, naša Crkva od strane vlasti Crne Gore decenijama trpi uvrede i lažne optužbe. Ako se borimo za svoja elementarna prava, to vlast karakteriše kao antidržavnu delatnost.

Odnos crnogorske vlasti prema SPC može se videti i po Zakonu o slobodi veroispovesti…
— Da, to je zakon protiv Pravoslavne crkve. Donet je sa zlom namerom, uz mnogobrojna kršenja uobičajene procedure, bez dijaloga sa većinskom crkvom kojoj pripada više od 70 odsto građana Crne Gore, i nametnut zloupotrebom vlasti i njene većine u Skupštini. Ukratko, u Crnoj Gori se ne može govoriti o blagonaklonom i civilizovanom odnosu prema verama niti prema religiji uopšte. Ako se zla volja vlasti na ovakav način manifestuje prema većinskoj crkvi koja je u toku prošle godine proslavljala osam vekova od svog osnivanja, šta danas ili sutra mogu očekivati druge vere?

Kako vi posle donošenja ovog zakona gledate na sadašnje odnose među verama u Crnoj Gori?
— Multikonfesionalnom skladu u Crnoj Gori najviše doprinose tradicionalne vere, i suštinski je važno da se već postojeći, dobri odnosi među verama još više unapređuju. Država je donošenjem ovog zakona, koji Srpsku pravoslavnu crkvu stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na druge vere, učinila ono što nikako nije dobro za multikonfesionalni sklad.

Kako će se, kad je to u pitanju, ponašati SPC?
— Mi ćemo, bez obzira na takvo ponašanje države, negovati tradicionalno dobre odnose sa drugim verama. Po Ustavu Crne Gore, država treba da obezbedi podjednaka prava i slobode za sve vere, da sve one budu ravnopravne, a u ovom slučaju je, kršeći svoj ustav, proizvela vapijuću neravnopravnost među njima. To nijedna država ne sme da čini, posebno ne ona kojoj je stalo do multikonfesionalnog sklada.

Kako tumačite to što deo javnosti i političkih subjekata u Beogradu sumnjiči mitropolita Amfilohija da, u stvari, iza kulisa pravi račun sa Đukanovićem?
— Priče da mitropolit Amfilohije iza kulisa pravi račun sa Đukanovićem meni liče na mnogo puta oprobane udbaške podmetačine, ovog puta sračunate da kod našeg vernog naroda oslabe energiju koja je pokrenuta za odbranu svetinja i slobodu vere. Greh je sumnjičiti čoveka koji je celog sebe prineo na žrtvu Bogu, svojoj crkvi i svome rodu.

Postavlja se pitanje zašto, na primer, nije bacio anatemu na Mila Đukanovića, a održao je opelo Vladi u Srbiji zbog KiM?
— Valjalo bi se, naročito u ovom trenutku, prisetiti toga koliko je mitropolit „popio“ psovki i uvreda u Crnoj Gori kao arhijerej i nosilac svetosavske i kosovske ideje dok je ovamo vaskrsavao veru, gradio i obnavljao na stotine svetinja. Valjalo bi se prisetiti njegovih zasluga za srpski narod od Kosova do Južne Amerike i za celu Srpsku pravoslavnu crkvu, a ne da sve to zanemarimo i da ga ocenjujemo samo po njegovim povremenim, manje ili više, oštrim izjavama. Ako nam je Crkva na srcu, onda moramo uvažiti i njene časne i verne služitelje kao što je naš mitropolit. U ovom teškom momentu najmanje su nam potrebni intrige i cinični prigovori.

 

Naslovna fotografija: mitropolija.com

 

Izvor Sputnjik, 12. januar 2020.