N. Kecmanović: Nobel Handkeu kao vesnik svetskih promena

Ovogodišnji Nobel za Handkea, ipak ukazuje da se u svijetu nešto politički promijenilo, i za njega i za Srbe

Može li išta da se dogodi u svijetu, a da ne zavadi Bošnjake, Srbe i Hrvate u BiH? Politika, naravno, prije svega, ali i Sjeverni tok 2, antidoping sankcije, njemačka književnost ili bilo šta drugo što ih se ne tiče – postaje povod da prorade nacionalne podjele i politički sukobi. Kao da nemaju prečih briga.

Bilo je dovoljno da bude objavljeno da je jedan njemački pisac iz Austrije zaslužio da dobije Nobela za književnost pa da se u Bosni zakuva sve do „državnog“ vrha. Stranac, neupućen da je to naprosto način antagonističke koegzistencije tri naroda, pomislio bi da su „Bosanci“ neki izuzetno kulturan narod, koji obožava književnost, mnogo čita, prevodi i piše, a ne po nepismenosti u vrhu evropske liste.

Dosljedno tome, niko u Sarajevu nije ni pokušao da ospori Handkeove literarne vrijednosti. Ali, šta mu vrijedi što mu Nobelov komitet priznaje genijalnost kad Baščaršija ima svoje kriterijume: „Bio je na Miloševićevoj sahrani u Požarevcu umjesto na Alijinoj dženazi na Kovačima“. A kompetentnu ocjenu ličnosti i djela dala je NVO „Majke Srebrenice“.

Handkeu za utjehu, nije bolje prošao ni jedini domaći Nobelovac. Ivo Andrić je bio baš po nacionalnom ključu: porijeklom katolik, što znači i Hrvat, rodio se u Višegradu i uglavnom pisao o „muslimanskoj Bosni“; najduže živio u Beogradu i ćirilicom pisao na srpskom jeziku. U vrijeme bar službenog jugoslovenskog bratstva i jedinstva, a zatim bosanskog suživota i zajedništva, tri naroda su se otimala oko njega i vođene su silne književno-političke polemike na temu „čiji je Andrić“.

Najzad, komunistička vlast je presudila da je „umjetničko djelo veliko baš zato što pripada svim narodima i narodnostima“, ali Andrić je svojom pisanom oporukom SANU potvrdio da njegovo djelo ipak pripada jedino srpskoj književnosti. No, kao sjajan poznavalac lokalnih mentaliteta, Andrić je rečenicom da je u „Bosni tanka linija između ljubavi i mržnje“ anticipirao lošu budućnost svoga djela u zavičaju.

Nakon decenija bosanske posesivne ljubavi prema njegovim romanima, jedan muslimanski učenjak napisao je da je „Andrićevo djelo nanijelo više štete Bosni nego sve osvajačke vojske tokom njene istorije.“ To otkriće je doživjelo toliku popularnost u muslimanskim masama da su tek što je minuli građanski rat počeo, Zelene beretke porušile sve spomenike Andriću od Sarajeva do Drine. Ali, Andrić je tu nepogodu ipak doživio posthumno, a Handke za života.

Zatim, Andrić je pisao o Bosni, a Handke ništa o njoj. Najzad, Andrić je bio ovdašnji srpski pisac, a Handke – austrijski odnosno njemački. Jedino što ih čini uporedivim jeste da su oba neosporno genijalni pisci, da su dobili najveće svjetsko književno priznanje, te ih je popljuvala bosanska provincijska alaša, koja ni jednog ni drugog nije čitala.

Doduše, po “na Drini ćupriji” su neki bar hodali, a većina Handkeove knjige nije vidjela ni u knjižarskom izlogu. Handke, istina, nije upoređen sa brojnim okupatorima Bosne iz prošlosti, ali je tekstom Pravda za Srbe i odlaskom na sahranu Miloševiću, „ugrozio vitalni nacionalni interes bošnjačkog naroda u BiH“. I, kako i priliči jednoj ozbiljnoj državi, prvi je reagovao predsjedavajući Predsjedništva BiH, lično.

Željko Komšić je uputio zvaničan državnički prijekor Nobelovom komitetu i zbunio Šveđane. Ali. Dodik im je objasnio da se ovaj lažno predstavio u ime BiH i izrazio svoje čestitke. Međutim, za Željkom su se poveli i regionalni književni eksperti u Prištini, Zagrebu, Podgorici, pa je izgledalo da će Handkeu obezbijediti silnu negativnu reklamu na nemalom dijelu Balkana, što znači brze prevode, velike tiraže, masovnu čitanost.

Ipak, da li su njegovi romani i eseji u srpskom prevodu razgrabljeni sa knjižarskih rafova u Sarajevu, Zagrebu i Prištini na njima još uvijek čitljivom jeziku?! Da li su Komšić i Džaferović bar po pola pročitali makar jednu od Handkeovih knjiga? Da li je ijedan od onih što su protestovali pred Švedskom ambasadom potražio inkriminisani esej Pravda za Srbe?

Ako ne u NVO „Majke Srebrenice“, da li se neko u Ministarstvu vanjskih i evropskih poslova u Zagrebu sjetio da nobelovac postaje pisac koji je već prethodno prevođen na desetine jezika i visoko cijenjen kod kritike i čitalaca? Četiri puta – „ne“.

Pored brojnih pisaca i javnih intelektualaca u svijetu, i kod nas koji nisu propustili priliku da nešto kažu za ili protiv Handkea iz političkog rakursa, javio se Salman Ruždi. Valjda još u strahu od fetve ajatolaha iz Koma zbog šiitske interpretacije „Satanskih stihova“, on je bosanske muslimane uzeo u zaštitu od Handkea. No nisu mnogo bolji ni oni koji Handkea brane odvajanjem njegovog djela od njegovog moralnog stava, pa treba zaviriti šta se krije iza globalno koordinisane stigmatizacije srpskog naroda.

Nije li sve neka politika, Nobelova nagrada nije izuzetak. Handke je ipak sigurno ne bi dobio početkom ’90-ih, koliko god da je još tada bio zaslužio, a žiri bio nezavisan. Bilo je to vrijeme kada su Nobelovu nagradu za mir, koja se istina dodjeljuje po drugačijoj proceduri i na drugom mjestu, dobijali Ahtisari, Gor i Obama. Ahtisari je nagradu dobio, pored ostalog, i zato što je razradio koncept secesije Kosova. Al Gor je prihvatio kao dio kompenzacije za ustupljenu izbornu pobjedu Džordžu Bušu, junioru.

A Obama je svoju zaradio prije nego što je i stupio na dužnost šefa države, u znak podrške prvom afroamerikancu na čelu supersile u kojoj su, moja generacija se sjeća, crnce šutirali naglavačke iz gradskog prevoza u Dalasu, predviđenog samo za bjelce. Elem, ovogodišnji Nobel za Handkea, ipak ukazuje da se u svijetu nešto politički promijenilo, i za njega i za Srbe.

 

Autor Nenad Kecmanović

 

Naslovna fotografija: Jonas Ekstromer/TT News Agency via AP

 

Izvor sveosrpskoj.com, 14. januar 2020.