N. Babić: Sirija, Libija i Erdoganova poruka Putinu

Odluka turskih vlasti da direktno kontaktiraju s onima koje i dalje smatraju neprijateljskim „sirijskim režimom“ može ukazivati na dve velike stvari

Kao što smo rekli jučer je ponovno počela operacija sirijske vojske protiv terorističkih grupa u Idlibu. To se dogodilo zbog stalnih provokacija i bombardovanja militanata sirijske Al kaide, nad kojima Turska nema nikakvu kontrolu, iako ih štiti i šalje im humanitarnu pomoć samo da zadrže civile u Idlibu i da ne krenu prema sjeveru. Turski predsjednik Erdogan je i ovaj put računao na uticaj koji Rusija ima na Damask, ali su i Rusi podržali ofanzivu sirijske vojske, što znači da će se igrati po pravilima samo ako ih se svi pridržavaju, što u Idlibu nije slučaj.

Ali treba reći da je uoči 13. januara, prije pregovora o Libiji, u Moskvi održan značajan sastanak predstavnika glavnih tajnih službi Sirije i Turske. Visoki zvaničnici dviju zemalja sastali su se prvi put od početka sirijskog rata 2011. godine. Tokom proteklih devet godina nije bilo direktnih kontakata između visokih zvaničnika dviju susjednih zemalja. Održan je jedan kontakt na nižem nivou u pograničnoj turskoj provinciji Hataj, i to je sve što se zna.

Ali sada su se u ruskoj prijestonici sreli načelnik turske Nacionalne obavještajne organizacije Hakan Fidan i direktor Sirijske kancelarije za nacionalnu bezbednost general Ali Mamluk. Glavna tema sastanka, prema informisanim izvorima, bila je situacija u zoni deeskalacije Idlib, gdje su od 12. januara, očigledno neuspješno, Rusija i Turska pokušavali uspostaviti novi režim primirja.

Turska strana je tokom kontakta između načelnika obavještajnih službi dviju zemalja insistirala na “ispunjenju sporazuma iz Sočija” od 17. septembra 2018., koji predviđa stvaranje demilitarizovane zone na sjeverozapadu Sirije, a sirijska strana na tome da Ankara nije ispunila svoj dio sporazuma i nije deblokirala rute Alepo-Latakija i Alepo-Hama, niti je raselila radikalne islamističke militante iz demilitarizovane zone. General Mamluk je Hakanu Fidanu otvoreno rekao da Damask namjerava potpuno osloboditi Idlib.

Zbog toga se dvije strane nisu uspjele dogovoriti ni o čemu. Ali sam po sebi je takav sastanak do nedavno jednostavno bio nemoguć. Odluka turskih vlasti da direktno kontaktiraju s onima koje i dalje smatraju neprijateljskim “sirijskim režimom” može ukazivati na dvije velike stvari.

Prvo, Ankara se gotovo u potpunosti pomirila s činjenicom da će Bašar el Asad ostati na čelu Sirije i da je dugoročni faktor s kojim će morati sve više kontaktirati, pogotovo zbog toga što Rusija i Iran pokazuju sve veće povjerenje u Asada.S tim u vezi, neočekivani signal turskom predsjedniku Erdoganu je bila i iznenadna posjeta Vladimira Putina Damasku 7. januara, na sam pravoslavni Božić. Tek nakon posjete sirijskoj prijestonici i sastanka s Asadom u komandnom mjestu, predsjednik i vrhovni komandant ruskih oružanih snaga je sa saradnicima otišao u Ankaru u unaprijed planiranu radnu posjetu.

Drugo, situacija u Velikom Idlibu, području koje uključuje provinciju Idlib i dijelove provincija Hama, Alepo i Latakija, poprima karakter u kojem je moguća vojnopolitička uprava Turske. Najnoviji projekt Ankare u obliku takozvane „umjerene oružane opozicije“, proturski “Nacionalni oslobodilački front”, na pragu je da se podijeli i svoje “kadrove” prebaci pod komandu islamističkog saveza Hajat Tahrir el Šam u kojem vodeću ulogu ima Al Nusra Front, odnosno sirijska Al kaida.

Niz poraza u Idlibu koje su “Nacionalnom oslobodilačkom frontu”, uz vazdušnu podršku ruskih trupa u Siriji, nanijele sirijske vladine snage, dovodi do radikalizacije “relativno umjerenih militanata” iz proturskog fronta i njihovog udaljavanja od Turske. U tom kontekstu treba posmatrati i namjerna bombardovanja položaja sirijske vojske kod Abu Duhura i granatiranja grada Alepa i njegovog šireg područja, posebno jugozapada, gdje su raspoređene proiranske šiitske milicije, libanonski Hezbolah i iranski vojni savjetnici.

Nakon svega, napad sirijske vojske iz smjera Jarjanaza i Abu Duhura, te teška artiljerijska vatra i vazdušni udari po svim vojnim ciljevima na istočnom obodu enklave i po vojnim objektima u unutrašnjosti Idliba, bio neminovan. Damask je morao odgovoriti na nespremnost Turske, a učestvovanje ruskog vazduhoplovstva u kampanji je takođee direktna poruka Ankari da sirijska Al kaida i njeni sateliti moraju biti uništeni, jer se i Turska na to obvezala sporazumom iz 2018.

Podsjetimo, Turska i Rusija su postigle dogovor o novom primirju u sirijskom Idlibu. Primirje je stupilo na snagu 12. januara, a tursko ministarstvo odbrane je odmah navelo da bi zbog prekida vatre trebale prestati i vazdušne i kopnene borbene operacije. No, čini se da je to bilo samo jedno od niz primirja, računajući ono ključno dogovoreno 31. avgusta prošle godine, jer su se sukobi nastavili na svim ključnim dijelovima fronte u Velikom Idlibu. Na primirje Turske i uz posredovanje ruske strane objavljeno je primirje između vladinih snaga i militantnih grupa. Prije toga je vlada Sirije, tijekom uspješne ofanzive, uspjela protjerati islamističke militante iz brojnih velikih naselja u provincijama Hama i Idlib.

Idlib i dalje ostaje posljednji bastion takozvane „sirijske naoružane opozicije“, koju čine proturski “Nacionalni oslobodilački front” i savez Hajat Tahrir el Šam, ali se područje njihove kontrole smanjuje. U decembru je sirijska vojska uz podršku ruskog vazduhoplovstva nastavila ofanzivu na jugoistočnom dijelu fronta u Idlibu. Tokom operacije je oslobođeno oko 40 naselja.

I sada smo imali sastanak generala Mamluka, koji je, vjerovatno, Hakanu Fidanu iznio razuman prijedlog u okviru kojeg bi riješili problem sirijske Al kaide, kurdskih milicija na sjeveru, što je za Turku od vitalnog interesa, a odgovor je bio da se stanje na terenu vrati kakvo je bilo u septembru 2018. Možda ne uz povratak oslobođenih teritorija, ali iznova uz povlačenje teškog naoružanja i vojnih jedinica s linije fronte, što Hajat Tahrir el Šam i proturski “Nacionalni oslobodilački front” opet ne bi učinili.

Prema navodima sirijskih državnih medija, na trilateralnom sastanku je posredovala i Rusija, prenosi portal Al monitor sa sjedištem u Vašingtonu. Sirijci su na zahtjev Fidana odgovorili traženjem od Turske da u potpunosti poštuje sirijski suverenitet i teritorijalni integritet i da odmah povuče svoje snage. Kao što smo naveli, general Ali Mamluk je tražio od Ankare da poštuje sporazum iz Sočija potpisan u septembru 2018., te da Idlib oslobodi od prisustva terorista i teškog naoružanja, te da deblokira auto-puteve Alepo-Latakija (M4) i Alepo-Hama (M5).

Turska delegacija na visokom nivou, u kojoj su bili i turski ministar spoljnih poslova Mevlut Čavušoglu i ministar odbrane Hulusi Akar, stiglo je u Moskvu na razgovore o dvije ključne međunarodne krize u kojima učestvuju i Rusija i Turska, ratove u Libiji i Siriji. Činjenica da su se istog dana u ruskoj prijestonici održali kritični pregovori o Libiji možda odvratila većinu pažnje sa sirijskog pitanja. Ipak, najviši turski zvaničnici donijeli su za sve neočekivanu odluku da se sastanu sa sirijskim kolegama u Moskvi, što je veliki proboj ruske diplomatije.

Službeni sirijski mediji nisu spomenuli da su se delegacije bavile drugim pitanjima, od kojih je jedno vjerojvatno razrađivanje novog Sporazuma iz Adane, kako bi obje zemlje riješile kurdsko pitanje na sjeveroistoku Sirije. Međutim, ako se nije mogao postići dogovor o Idlibu, logično je da se nema šta pregovarati o kurdskom pitanju. Barem ne zasad.

Siriji svakako ide u prilog ishod nedavne kampanje na sjeveroistoku zemlje, koji je bio iznad Asadovih očekivanja. Damask uspostavlja kontrolu nad teritorijima koje drže Sirijske demokratske snage, iako su mnoga područja, uključujući naftna polja, pod kontrolom kurdskih milicija i američke vojske.

O uslovnom „neuspjehu“ se može govoriti samo zbog Trampove odluke da ne povuče svoje trupe i da zadrži vojnu prisutnost na sjeveroistoku Sirije. To je, barem za sada, onemogućilo sirijske milicije da pređu na stranu sirijske vojske i da se integrišu u  vladine snage. No, sirijska i ruska vojska postupno preuzimaju važne baze i infrastrukturu i nadzor nad sirijsko-turskom granicom, a negdje ulaze u naselja i vraćaju civilnu vladinu upravu.

I dok se proces reintegracije sjeveroistoka Sirije odvija polako i bez upotrebe sile, u Idlibu se očekivalo da će biti pokrenuta nova faza ofanzive kodnog naziva „Zora Idliba“, koja je pokrenuta 19. decembra. Značajna vojna pobjeda u Idlibu bi nadoknadila “neuspjeh” brzog povratka cijelog sjeveroistoka.

Prije najnovijeg kratkotrajnog primirja je najveće dostignuće sirijske vojske bilo oslobađanje Jarjanaza. Vladine snage su došle sve do predgrađa Marat el Numana, simbola takozvane „sirijske revolucije“ i važnog uporišta islamističkih militanata. Grad, smješten na auto-putu M5, također je strateški važan. Kontrola nad gradom otvara put daljnjem napretku prema Sarakibu i punoj kontroli nad ovom arterijom. Turska se nadala da će sporazumi o prekidu vatre između Moskve i Ankare efikasno spriječiti napredak Asadovih snaga i spriječili ih da uđu u Marat el Numan, što je predstavljeno kao glavna meta ofanzive. Erdogan se nadao da će još jedna faza operacije u Idlibu završiti ograničenim, taktičkim vojnim uspjehom za Damask.

Sirijska vlada može biti nezadovoljna što nije iskoristila povoljan trenutak i pri rasulu islamističkih linija obrane izbila na auto-puteve M4 i M5, ili čak riješiti pitanje Idliba jednom zauvijek. Opet je odložila realizaciju planova i ustupila mjesto diplomatiji.

MOSKVI JE KONAČNO JASNO DA ERDOGAN NEĆE UČINITI NIŠTA
Ono što je važno u ovoj priči je činjenica da Erdogan u pregovorima ne pristaje na kompromis i nastupa s pozicije sila. To se vidjelo u pregovorima o Libiji, gdje je marioneta Muslimanskog bratstva, takozvani premijer Fajez al Saraj od generala Haftara, koji kontroliše cijelu Libiju, osim Misrate i Tripolija, tražio ustupke, a prije nekoliko dana je letio u Ankaru moliti za pomoć samo kako Libijska nacionalna armija ne bi ušla u libijsku prijestonicu. Erdogan je odgovorio slanjem 2.000 boraca iz Sirije u Libiju, a kasnije i kontingenta turske vojske, ali na terenu nije postigao ništa.

Kada je čuo zahtjeve Saraja, general Haftar je napustio pregovore i odletio iz Moskve za Bengazi. Nije htio potpisati nikakvo primirje ni sporazum pod takvim uslovima. Erdogan je izgubio kontrolu i novinarima je ljutito rekao „kako će general Haftar dobiti lekciju kakvu zaslužuje“.

„Najprije je Haftar rekao „da“, a onda „ne“ i, na žalost, pobjegao je iz Moskve, ne potpisavši primirje. Naše kolege su svoj potpis stavili i mi smo svoj dio obavili, ostalo je na polju gospodina Putina“, izjavio je Erdogan u govoru pred članovima svoje stranke, čime je ruskog predsjednika „uputio“ da izvrši pritisak na Haftara, koji je „uzeo dva dana pauze“ da se konsultuje sa svojim saradnicima.

No, primirje još nije potpisao, niti ga je Moskva na to prisiljavala, a ruske snage su se uključile u vojne operacije u Idlibu, što bi trebalo biti dovoljno da Erdogan razumije da i on mora ispuniti obećanja koja je dao prilikom potpisivanja prethodnih sporazuma.

Dakle, odmah se znalo da je primirje u Idlibu privremeno rješenje. Uprkos uspjehu Rusije u uvjeravanju Asada u njegovu korisnost, svima je bilo jasno da neće biti daljeg predaha. Izvor iz sirijske vojske rekao je za Al monitor prije nove kampanje da se sporazum o prekidu vatre nakon 25 dana može produžiti samo “ako Idlib riješi problem radikala, a ostale pobunjeničke grupe prekinu veze s Hajat Tahrir el Šamom i pridruže se proturskom bloku spremnom na pregovore“.

Na papiru, kad je riječ o takozvanim „umjerenim opozicionim frakcijama“ na terenu, odnosno onima koje formalno nisu pod komandom Al Nusra Fronta, uključujući Nacionalni oslobodilački front, svi su od oktobra 2019. formalno dio takozvane proturske Sirijske nacionalne vojske (SNV). Međutim, u stvarnosti  nije učinjeno ništa na integraciji tih grupa u SNV. Tačnije, četvrta, peta, šesta i sedma brigada su četiri nova korpusa kojima bi se trebale pridružiti prve tri brigade koje su učestvovale u područjima operacija „Štit Eufrata“ i „Maslinova grana“ u Afrinu. Osim toga, sada je valjda svima jasno da Idlibom upravlja sirijska Al kaida i to Erdogan više ne može skrivati.

Stoga su svi prijedlozi, kao onaj da lokalna opoziciona vijeća odvoje umjerenu opoziciju od radikala, gubljenje vremena. Tačno je da će najnovija kampanja uzrokovati još jenu eskalaciju u Idlibu, ali sirijske i ruske tajne službe istovremeno rade na tome da se podstakne vojna eskalacija između Hajat Tahrir el Šama i takozvane „umjerene opozicije“ iza koje stoji Turska. Stoga Erdogan griješi ako misli da je sada „lopta na polju Vladimira Putina“, bilo u Libiji ili u Siriji.

Turska može i mora, ako želi da se izbjegne velika ofanziva, odvojiti svoje milicije od Hajat Tahrir el Šama, a ako to ne učini, Rusija će dići svoje vazduhoplovstvo i podržati sirijsku vojsku u kampanji oslobađanja Idliba. Hoće li se to dogoditi odjednom ili će, što je možda bolja opcija, pokrajina oslobađati komad po komad, pokušavajući u međuvremenu izazvati sukob među islamistima, to nije važno.

 

Autor N. Babić

 

Naslovna fotografija: Sergei Karpukhin/Reuters

 

Izvor logicno.com, 17. januar 2020.