Ustanak 2020.

Prateći simbole krupnih političkih događaja, ponekad možemo saznati više nego pukim zbrajanjem činjenica. Crna Gora pokazuje da Srbi imaju rešenje

Prvi dani januara 2020. najavili su velike događaje na Balkanu i čitavom svetu. Nedeljama širom Crne Gore uporno i bez povike vernici SPC traže pravo da i dalje ispovedaju Hristovu veru u hramovima koji su njihovi od kada za sebe znaju. Pitamo se kakva je priroda ovog neočekivanog događaja? Da li je glasnik novih vremena i postmoderni početak bune na dahije? Ili je završni akord rešavanja omiljenog pitanja Revolucije – crnogorskog? A možda je samo prolazna pojava?

SIMBOLIKA
Prateći simbole krupnih političkih događaja, ratova, buna, ponekad možemo saznati više nego pukim zbrajanjem činjenica. Raspad SFRJ i Varšavskog pakta, sećamo se, bio je prvi znak nestanka bipolarizma. Čitav je evroatlantski svet na kraju transformacije SSSR-a video unipolarni poredak bez Rusije i Kine. Izgledalo je da će Balkan u tom svetu biti  bez Srba i Srbije. U samoj Srbiji od 1980-2000. tekla je rasprava komunista i nacionalista a pobedu su odneli liberali nastali dugom i veštom konverzijom komunista.

Pre dvadeset godina podozrevalo se da Srbija neće postojati za tri decenije. Na to je ukazivala i bogata simbolika. Na primer, predaja Kosova NATO paktu potpisana je u Kumanovu u kafani Evropa, juna 1999. Začudo ne u šatoru američke vojske ispod spomenika Zebrnjak. Paljenje zdanja narodne skupštine 2000. i hramova SPC na Kosovu i Metohiji 2004. te odvođenje S. Miloševića u Hag na Vidovdan 2001. iznova su potvrđivali shvatanje da Balkanu nije potreban politički život, posebno ne duhovno okupljanje. Osim Zajednice (Srbija savremenika), nijedna lokalna elita (Zagreb, Skoplje, Podgorica, Sarajevo, Sofija) u tome nije videla opasnost. Naprotiv, videla je priliku da se dočepa nečeg što joj ne pripada, poletno se priključivši ratu protiv Srbije.

Ali ni posle 2000. Zajednica se nije predavala. Ratovala je na dva fronta: protiv elite Jugoslovenske revolucije i protiv Imperije koja je želela umanjenje Srbije. Izgledalo je da je Zajednica oba rata već izgubila. Međutim, dve godine posle Minhenske konferencije (2007) i nakon početka finansijske krize, javnost je dobila poruku. Zajednica se pojavila na sahrani Patrijarha Pavla kao tiha kolona protegnuta od Novog Beograda do Rakovice. Ovaj događaj, po nezapamćenom broju učesnika, po razmerama i ispoljenim osećanjima bio je znak da Zajednica nije odustala od oslobođenja. Ispraćaj Patrijarha nagovestio je povratak Zajednice koja je ćutke poručila: tu sam, zar me ne vidite?

Ali kada i gde će se ponovo pomoliti nije se moglo naslutiti. Mada se, prećutno, smatralo da je crnogorsko pitanje rešeno 2006. udaljavanjem Crne Gore od Srbije, ovih nedelja gledamo zimsko nicanje ljudi iz dinarskog krša. Zajednica se u Crnoj Gori pojavila kao ustanik a ne kao pratilac. Gledamo li buđenje bića koje ne rukovode godišnja doba već kosmička sila?

Odvojimo li se na čas od balkanskog vrenja lako ćemo uočiti krupne događaje koji pronicljivom posmatraču otkrivaju procese u udaljenim delovima sveta, srodne balkanskim. Javno streljanje iranskog generala 2. januara 2020. u Bagdadu poruka je upućena na mnogo adresa. Jedni su razumeli poruku, a drugi i poruku i rukopis. Tumači su već uočili da je Imperija nekoć spretno prikrivala snagu, a da danas ne ume da zataji slabost.

Litija prelazi preko mosta u Podgorici (Foto: Nebojša Popović/Sputnjik)

Srbija već dva stoleća čita evropska pisma i kuša snagu i slabost Imperije. Podsećanja radi, za sedam godina (1999-2006) izgubila je tri predsednika (Stambolić, Đinđić, Milošević). Nedavni događaji na Bliskom istoku i nestabilnost vlada širom sveta ukazuju da su najveće sile osetno podigle uloge. Moraće još da ih dižu, i to hitro i bez velikog proračuna; procesi se ubrzavaju. Nema sumnje: ova će godina biti prekretnica na međunarodnom planu. Ali sve zategnutiji odnosi velikih sila, na ivici nuklearnog rata, trajaće dok se ne povuku granice interesnih sfera i odrede administratori, te pravila međusobnog saobraćaja (novi ekonomski poredak). Možda već 2023-2025. No, vratimo se nedavnom crnogorskom događaju, možda najkrupnijem u nas u poslednjih nekoliko decenija.

Čini se da sve nedoumice o njegovoj prirodi i značaju sabira jednostavno pitanje: šta je najvažniji ishod ontološkog ustanka dignutog da zaštiti biće? Nema sumnje da je na duhovonom prostoru SPC došlo do razdvajanja elite od Zajednice, i da se one nalaze u položaju u kom behu dahije i ustanici. Proces objedinjavanja Zajednice oko jedne ideje (SPC) rešio je sudbinu srpske elite ocenom koja je uklesana u balkansku tišinu: nisu dostojni. Većanje je bilo dugo a odluka neopoziva.

Zato duhovnim prostorom SPC odjekuje ćutanje javnih glasila. U talogu sećanja nalazimo i artefakte uzrujanosti pred Osmu sednicu CK SKS (1987) i Žutu gredu (1988). Tada su se mediji držali kao i danas, u dlaku. Jugoslovenska javna glasila bila su protiv ljudi kao što su danas evroatlantska. Mada niko nije znao da će pasti Berlinski zid, svi su osećali da dolazi talas promena. Kao i sada. 

LIBERALNA DESPOTIJA
Svaka rasprava o budućnosti Srbije počinje pitanjem: kako izvesti promene na parlamentarnim izborima ako postojeća elita Jugoslovenske revolucije već 80 godina satire sve grupe izvan njenog političkog, ekonomskog, kulturnog, civilizacijskog svetonazora? Udubimo li se u metež političkog života koji decenijama neguje Revolucija, jasno uočavamo da na prostoru bivše SFRJ nisu izgrađene institucije političkog života o kojima se maštalo. I čitav politički život je zamro. Najpre je Zajednica ostala bez vladara (kralj), potom joj je putem opšteg biračkog prava suspendovan suverenitet a ona atomizovana, prvo u monarhiji a potom u republici. Napokon, Zajednica se obrela u liberalnoj despotiji kojoj više nije bila potrebna čak ni imitacija parlamenta. Pred elitu Revolucije iskrslo je pitanje: kako održavati parlament bez suvereniteta i stranaka? Odgovor je nađen: uzdizanjem društva spektakla, te je parlament postao domaćin celodnevnog a potom neprekidnog javnog rijalitija.

Vazda se pitamo: da li je moguće izgraditi novi poredak sa starom elitom? I dok tražimo odgovor naviru nova pitanja. Da li će biti i kako obrazovana nova elita primerena obnovljenoj Srbiji u novom poretku sveta ako je izvan semeništa Jugoslovenske revolucije prazan prostor? Sa pitanjem elite novog poretka suočavaju se i Trampov pokret, Kremlj i evropske kontinentalne elite. Ni oni nemaju institute novog poretka kao ni Srbija.

Da stvari budu još zamršenije, u ideološkom krugu Revolucije danas više nema mašinovođa lokomotive vlasti iz epohe Broza. Sećanje i iskustvo u vladanju predstavnika liberalne despotije seže najdalje do početka vlasničke transformacije i raspada SFRJ. A upravo Trampov pokret planira da dotuče liberalnu elitu u ovoj i narednoj godini. I to srpski NVO korisnici naziru. I zato se pripremaju da, kao i do sada, promene značke i nastave po starom. U novom poretku.

PROTA
Zajednica je tražila i iščekivala pomoć svoje elite ali ova ju je napustila te je rešeno: na čelo Zajednice staće monaštvo i sveštenstvo jer je delo Revolucije – parlament liberalne despotije lišen moći i ugleda. SPC nema kud, mora radi vernog naroda da učini ono što nije uradila politička elita: da nađe način da raspad države okrene u obnovu da se i sama sa njom ne bi ugasila.

Naziru se dva plana koji omogućavaju raskid s prethodnim poretkom. Prvi je uspostavljanje ustavotvorne Skupštine sporazumom ključnih činilaca društva (magnati, vojska, policija, Crkva, uticajne socijalne grupe). Ovde SPC ima ulogu pomagača. Međutim, za ostvarenje ovog plana potebno je da svi učesnici dogovora imaju isti cilj, približne snage i doseg, što danas nije slučaj. Drugi plan je uspostavljanje tela koje bi odgovaralo crkvenom saboru koje je odlučivalo i pre Kosovske bitke, starije od svakog evropskog parlamenta. Uloga crkvenog sabora u postmoderno doba bila bi da izvede prelaz iz starog poretka, koji brani elita Jugoslovenske revolucije, u novi koji se rađa. SPC bi imala ulogu vršioca dužnosti odlazeće revolucionarne elite. Postoje i druga rešenja, ali ona uglavnom nisu naša.

SPC ima dovoljno nakupljenog iskustva, duhovnog opita i moralnog kapitala da predloži delotvoran plan. Čini se da je to moguće nakon višedecenijskih borbi i tereta koje nijedan evropski narod, sem jevrejskog i ruskog, ne bi mogao da iznese. Svuda smo poslednjih decenija tražili srpskog Leonidu: u parlamentu, na ulici, u kabinetima, na ratištima, na igralištima… Na mah se činilo da je Zajednica zaboravila na slobodu, budući pristala da se odrekne srpskog jezika i pisma.

Narod ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici (Foto: Nebojša Popović/Sputnjik)

Ali ako se malo zamislimo nad porukama miliona ljudi nezainteresovanih da uzaludno izvikuju parole i zahteve, mogli bismo zapaziti nešto nečuveno. Da je Zajednica, podešavajući svoju odbranu spram elite i Imperije, odlučila da privremeno prestane da govori ili da svoj govor uprosti i svede na jedan znak. I on se, gle čuda, pojavio u vejavici na Žabljaku u rukama krstonosca Isaka.

I kada je izgledalo da je sve izgubljeno, zastali smo iznanađeni, osvrnuli se oko sebe i ugledali Protu koji je sve vreme bio pored nas. Srbi imaju rešenje.

 

Januar 2020.

 

Slavoljub S. Lekić je profesor Poljoprivrednog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Autor je više univerzitetskih udžbenika iz oblasti poljoprivrede i stručnih i naučnih članaka iz oblasti semenarstva, geopolitike i geopolitike hrane. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Izvor Novi Standard

 

Naslovna fotografija: Nebojša Popović/Sputnjik

Društvo, Kolumna
Pratite nas na YouTube-u