Ko Rusima podmeće krivicu za Holokaust?

Internacionalni Dan sećanja na Holokaust protiče više u zahtevima aktuelne politike, naročito poljske, nego u dostojanstvu istorijskog sećanja

U četvrtak u Jerusalimu, a narednog ponedeljka u poljskom Osvjenćimu… ovih dana obeležava se sedamdeset peta godišnjica oslobađanja nemačkog koncentracionog logora Aušvic-Birkenau. Internacionalni Dan sećanja na Holokaust protiče više u zahtevima aktuelne politike nego u dostojanstvu memorije. Kasni prevod na nemački šest decenija starog romana „Psalam 44″ Danila Kiša o bekstvu dve žene iz Aušvica spada u ovu drugu kategoriju.

Politika je uvek bila prisutna prilikom obeležavanja 27. januara 1945, dana kad je ruska Crvena armija oslobodila koncentracioni logor Aušvic-Birkenau. Ništa neobično, aktuelna politika je uvek i svuda u potrazi za istorijom koja je opravdava; ona je legitimni parazit svih dobrih i loših ideja. Ali kad je pratila komemoracije Aušvica kao pojedinačno najstrašnije stanice Holokausta, simbola čitavog procesa uništenja evropskih Jevreja, aktuelna politika se do sada držala u pozadini. Bila je diskretni posmatrač, silom situacije naterana da ne skreće previše pažnje na sebe.

S tim je sada gotovo. Ove godine, aktuelna politika se takmiči za što bolju poziciju u komemorativnim ceremonijama Dana Holokausta. Čitaoci su već imali priliku da na sajtu RTS-a pročitaju članak o političkoj pozadini koja se ove godine ambiciozno progurala u sam centar javne pažnje. Zato ovde samo nešto malo više o poljskim namerama preuređenja jednog zatvorenog istorijskog poglavlja.

DRUGI SVETSKI, ČIJI RAT?
Srpska politika je sasvim ispravno donela odluku da isticanjem zastave s Davidovom zvezdom na zgradi Predsedništva podigne relevantnost ovogodišnjeg obeležavanja Dana sećanja na Holokaust, kao i da komemoracije u Jerusalimu i Osvjenćimu tretira u hijerarhijskom odnosu – prva važnija od druge. U igri je ništa manje nego odbrana važeće istorijske interpretacije o krivici za Drugi svetski rat.

Aktuelni problemi sa političkim zaposedanjem Dana sećanja na Holokaust  počeli su pre nekoliko godina, kad je poljski parlament doneo zakon kojim se zabranjuje da se nacistički koncentracioni logori uništenja zovu „poljski logori“ u bilo kom smislu. Logori uništenja su posebna kategorija unutar široke grupe konc-logora, izdvajaju se od ostalih sistematičnim, industrijski i planski organizovanim mehanizmom ubijanja. Ima ih pet – Aušvic/Birkenau (Osvjenćim), Treblinka, Belzec, Sobibor, Majdanek – i svi su podignuti na teritoriji Poljske.

Podigli su ih nemački nacisti, to je činjenica koju nemačka država i dan-danas moralno plaća. Nemačkom predsedniku Štajnmajeru je na Forumu u Jad Vašemu prošlog četvrtka dopušteno da održi govor s jednim jedinim razlogom – kako bi u kolektivno nemačko ime još jednom zatražio oproštaj. U tom smislu, izraelski protokol se jasno držao pravne krivice za zločine Holokausta.

Predsednik Rusije Vladimir Putin drži govor na Petom svetskom Holokaust forumu u Memorijalnom centru Jad Vašem, Jerusalim, 23. januar 2020. (Foto: Abir Sultan/AP)

Današnja demokratska Nemačka je u istorijsko-državnom kontinuitetu naslednik nacističke Nemačke, dakle, nasledila je i njenu odgovornost i sramotu za počinjeno. Iz nekog razloga, službena Varšava je, nakon ulaska Poljske u EU, počela da se ponaša kao da su logori bili njeni, pa je zakonom bilo potrebno potvrditi da nisu. Odakle ta ideja Varšavi? Ima momenata, ali oni ostaju difuzni i neizrečeni.

Na primer, ako se gleda dokumentarna serija Kloda Lancmana „Schoah“ iz 1985, naći će se nekoliko epizoda koje implicitno idu u smeru da su nacisti s razlogom izabrali Poljsku za lokaciju logora uništenja. Da su se, opet implicitno, osećali dobro u specifičnoj formi poljskog antisemitizma. Sa današnje tačke gledišta, zakonska zabrana termina „poljski logor“ se pokazuje kao prvi korak u ambicioznijem prestrukturiranju istorije Drugog svetskog rata.

Drugi, ozbiljniji, usledio je ovog leta, kad je bila jasna želja službene Varšave da se krivica za izbijanje rata podeli između Nemačke i Rusije. Pakt Hitlera i Staljina iz avgusta 1939. (Molotov-Ribentrop pakt) je trebalo da postane nova, ključna, pivotalna tačka u interpretaciji izbijanja rata – da bez tog Pakta, bez suodgovornosti Moskve, Hitler ne bi okupirao Poljsku. U svetlu samo nekoliko izabranih istorijskih činjenica – da je Hitler napao Poljsku 1939, a ne Staljin, da je nacistička Nemačka napala Rusiju i na njenoj teritoriji vodila rat sve do kraja 1943/početka 1944. (a ne obrnuto), te da su upravo jedinice ruske Crvene armije oslobodile Aušvic – teško je verodostojno braniti poljsku intepretaciju o podeli istorijske krivice između Berlina i Moskve.

Svejedno, Brisel već godinama reaguje s puno gledanja u stranu kada iz istočnoevropskih članica stižu interpretacije o podeli odgovornosti između Hitlera i Staljina, u krajnjem efektu današnje Nemačke i Rusije, za otpočinjanje Drugog svetskog rata. Da li se u Briselu tako misli je nebitno. Ono što se računa je da se on ponaša kao da je ta specifična tačka revizionizma miraz koji su istočnoevropske članice donele u EU, pa ga treba nekako integrisati u opštu istorijsku masu evropskih naroda.

HOLOKAUST, ČIJI AKT?
Tako se ove godine poklopilo nekoliko nepovoljnih političkih prodora. Poljski premijer Duda je hteo da iskoristi skup prošlog četvrtka u Jerusalima da bi Ruse optužio za suodgovornost u izbijanju rata. Kad su mu izraelski domaćini zabranili da drži govor – i to neposredno posle Putina, bio je poljski zahtev – Duda je uvređeno ostao kod kuće. Izraelska strana je, sasvim razumljivo, protiv politizacije Holokausta, ali je domaćin svejedno iskoristio skup kao priliku da verbalno podigne nivo neprijateljstva sa Iranom – Iran bi bio „novi izvršilac“ Holokausta.

Bivši saveznici u ratu – SAD, Velika Britanija i Francuska – stali su na stranu legitimne verzije o izbijanju Drugog svetskog rata. Prominentno su se pojavili na skupu u Jerusalimu u četvrtak, a ne u poljskom Osvjenćimu u ponedeljak. Spomenuta trojka je u konkretnom slučaju moralno stala na stranu svog ratnog saveznika, Rusije. Ali Poljska je, pored Rumunije i Baltika, njihov glavni adut u aktuelnom geostrateškom zahvatu odvajanja Evrope od Rusije, pa tu ostaje dovoljno prostora za političke igre narednih godina.

Potpredsednik SAD Majkl Pens, predsednik Poljske Andžej Duda i premijer Izraela Benjamin Netanjahu, Varšava, 13. februar 2019.

Sama Nemačka, s njom i Austrija kao deo istorijskog Trećeg rajha, iz razumljivih razloga mnogo više pazi da ne napravi pogrešan korak i na bilo koji način sudeluje u aktuelnoj politizaciji Dana sećanja na Holokaust. Nemački i austrijski mediji su ovih dana s mnogo pažnje, novinarske energije i truda u lepom pisanju dočekali nemački prevod romana Danila Kiša „Psalam 44″, koji je u srpskom originalu izašao još pre šest decenija.

Kad Poljaci politizuju istoriju, Nemci i Austrijanci istorizuju umetnost. Tako je prevod romana „Psalam 44″, uz momenat izabran za njegovo pojavljivanje, ovde shvaćen kao kasna literarna pravda za Kiša, ali više od toga i vraćanje dostojanstva komemoracijama Holokausta kao singularno najdubljeg momenta na lestvici istorijskog beščašća. Roman je objavio Kišov nemački izdavač Hanser iz Minhena, predgovor je napisala Ilma Rakusa, dosadašnja prevoditeljka Kišovih dela na nemački.

Za čitaoce RTS-a je izabran članak britansko-austrijskog teoretičara literature i novinara Tomasa Rotšilda, rođenog u emigraciji 1942, pripadnika šire porodice bečkih Rotšilda. Tekst Rotšilda o Kišu kao vrhunskom piscu i njegovoj poetici neizdrživog i neoprostivog, pojavio se u subotnjem kulturnom dodatku Spectrum austrijskog dnevnog lista Prese, 18. januara 2020.

U nastavku tekst za naše čitaoce nudimo prevod članka u celosti.

„JEDNO DETE JE UBIJENO“
Napisan 1960, tek sada preveden na nemački: Roman Danila Kiša „Psalam 44″ o bekstvu dve žene iz konc-logora Birkenau. Godinama kasnije, jedna od njih se nađe u KZ-turizmu. Detaljno, u jednom dahu i sa moćnim slikama. Milan Kundera, izvrstan poznavalac evropskog romana, esteta i osoba neporecivog literarnog ukusa, cenio ga je još šezdesetih godina i stavljao u istu ravan sa Denijem Didroom, Robertom Muzilom, Hermanom Brohom i Francom Kafkom.

Publika nemačkog govornog područja upoznala ga je kroz uporan, nadahnuti prevodilački rad Ilme Rakuze. Reč je o jugoslovenskom i srpskom književniku Danilu Kišu (1935-1989). I Kiš, kao i Ilma Rakuza, ima jednog južnoslovenskog, jednog mađarskog roditelja: šta ih, ako ne to, predestinira da oboje budu građani Evrope?

Sa velikim zakašnjenjem, sada je Kišov nemački izdavač Hanser objavio njegov 1960. napisani i dve godine kasnije u Beogradu štampani roman „Psalam 44″, prevod Katarina Volf-Grishaber (Katharina Wolf-Grießhaber). „Psalam 44″ je o Mariji koja sa bebom i u društvu sapatnice Žane beži iz koncentracionog logora Aušvic-Birkenau.Polja, treća prijateljica, upravo je umrla u logoru, nju su morale da ostave iza sebe.

Četiri petine romana zauzima priprema za bekstvo. Kiš radi sa stilskim sredstvima rastezanja vremena. Svaka sekunda se detaljno opisuje – spoljni tok događaja, radnje, misli, izbrušeni dijalozi, vizije, svi oni se slažu u telo sećanja i posmatraju pod vremenskom lupom. Krajnji efekat je paradoksalan, radnja se ne usporava već, naprotiv, dobija na tempu.

Sa vrlo malo crtica, a punim efektom, skicira Kiš sporedne figure iz Marijine prošlosti i sadašnjosti. Jeza se spušta čitaocu niz leđa kada čita kako nacistički doktor Niče razgovara sa Jakobom, ocem Marijinog u Aušvicu začetog i upravo rođenog sina. U hladnim, neutralnim rečenicama Niče objašnjava jevrejskom doktoru Jakobu sve prednosti smrtonosnog ciklona, „u kojoj meri je gasna komora humanije sredstvo od, recimo, giljotine“.

U ženskoj baraci, Marija misli na predratni antisemitizam, onaj koji je prethodio konc-logorima, seća se filma koji su im pokazivali katolički misionari u jednoj seoskoj školi u Vojvodini. Seća se male Ilonke Kutaj kako joj govori: „Tvoj tata je razapeo Hrista. Ako i nije, dodao je eksere. I ti si dodavala eksere“. Zašto niko ne spominje te „petsto pedeset miliona, puta milijardu, puta nekoliko triliona, ponavljane rečenice“, kad se danas postavi pitanje koji je motiv imao atentator u Haleu[1] kad je hteo da pobije posetioce sinagoge?

Na epizodu o Ilonki Kutaj je u kurzivu prikačen dugi govor Marijinog oca ćerki, ljutoj jer zna da nije držala nikakve eksere. Taj govor izgleda kao strano telo u romanu i čita se kao esej, kao opomena samog autora Kiša, koji ovde progovara vlastitim glasom: „Ne radi se o mržnji prema crnima, Ircima ili Jevrejima, ne radi se o etničkim, rasističkim, ili nacionalnim entitetima, već jedino i isključivo o ljudskoj netoleranciji, koja u boji kože, u običajima, u bilo čemu što se u jednom određenom miljeu smatra svima zajedničko, traži povod za akciju.

Jer kad bi se radilo samo o bici za opstanak, tada nepravda, zločin i nasilje ne bi bili tolerisani, ne bi, u najmanju ruku, bili opravdavani u ime nekih rasnih ili nacionalnih principa. I ne bi se reklo jedno crno ili jevrejsko dete je ubijeno, nego bi se reklo jedno dete je ubijeno. I ne bi se postavljalo idiotsko pitanje o boji kože ili religijskog pripadnosti, koje smanjuje odgovornost za takve čini, ili tu odgovornost čak potpuno briše…

Naravno, ništa nije lakše nego pronaći razlog za mržnju i izgovor za zločine, zato što je jednoj brojčano manjoj, dakle slabijoj etničkoj, religioznoj ili nacionalnoj grupi jednostavno prikačiti neki opšti porok, kao na primer pohlepu, tvrdičluk, glupost, sklonost alkoholizmu ili nešto drugo, svejedno šta, samo da se u datom momentu može proglasiti smrtnim grehom. Već taj mehanizam stvara uslove da se jedan zločin apriori opravdava.“

Danilo Kiš

U toku godina koje su prošle od pisanja „Psalma 44″, u oblasti literarnih, još više filmskih predstava konc-logora stvoreni su klišei koji, paradoksalno, utoliko neuverljivije deluju, ukoliko se bliže istorijskoj stvarnosti. Kod Danila Kiša takvih klišea nema. On ništa ne ulepšava, zato što se preciznost opisa i njegov nepogrešivi osećaj za jezik otimaju opštim mestima. Njemu nije potrebna ni demonizacija, ni tipski lik „dobrog naciste“ da bude verodostojan.

Od sarkazma jednog Georga Taborija jednako je udaljen kao i od sentimentaliteta Stivena Spilberga. Dugi rečenički grozdovi smenjuju se sa nepotpunim kratkim rečenicama. Između njih vlada carstvo jezičkih vizuelizacija. Na jednom mestu izranja slika „crnog kristala tri reči“. O bebi se tokom bekstva kaže, u stilu Isaka Babelja „…mala zverčica je plakala u zgusnutoj tami noći, a taj glas se podizao kao biljka penjačica, kao grane čudesno zelene biljke dok izbija iz gole lubanje, iz pepela nekog ognjišta, iz utrobe kadavera izlazi i penje se, a iz daljine na taj zvuk odgovaraju topovi, objavljujući strašnu ljubav naroda.“

Bekstvo uspeva. Optimistički kraj za jednu mračnu knjigu. U poslednjem poglavlju pre epiloga perspektiva se prebacuje sa Marije na Jakoba. Konačno ga je jedno pismo našlo i dovelo k njoj, koja je toliko čeznula za njim. Konačno su zajedno! Epilog preskače šest godina i pokazuje Mariju, Jakoba i njihovog sina kako putuju u Birkenau da posete logor u kom je mali rođen. Tu se odjednom nađu u surealnom momentu konc-logorskog turizma i shvataju da ih je posleratni normalitet pregazio.

Dok čekaju sa grupom turista, u sobu ulazi turistički vodič i zove ih u obilazak Aušvica „kao kroz vašar“. Vodič („Führer“) je misteriozni logorski pomoćnik Maks, njen organizator bekstva iz Aušvica, koga Marija nikad nije lično videla. Kišovo majstorsko delo „Grobnica za Borisa Davidoviča“ je jedan od najzahtevnijih literarnih obračuna sa staljinizmom. Činjenicu da je ta knjiga iz 1976. prevedena na nemački još 1983, a stariji „Psalam 44″, objavljen u srpskom originalu još 1960, tek sada, teško je doživeti kao slučajnost.

Jer „Grobnica…“ je o staljinizmu, to je za Nemce jednostavno, dok je „Psalam“ o nemačkom koncentracionom logoru. Odatle zakašnjenje. Nevidljiva politička cenzura očito nije postojala samo u DDR-u.

_____________________________________________________________________________
UPUTNICE:
[1] Tomas Rotšild spominje teroristički napad u gradu Hale, Saksonija-Anhalt, od 9. oktobra prošle godine, kada je nemački antisemita Stefan Balijet pokušao da izvrši masakr u sinagogi na Jom Kipur. Sinagoga je bila dobro utvrđena, što je isto tema za sebe, da evropske sinagoge po bezbednosti liče na vojna utvrđenja. Frustriran jer mu je onemogućen pristup, Balijet je ubio dvoje prolaznika i u bekstvu ranio još dvoje, pre nego što je savladan od policije.

 

Izvor RTS

Svet
Pratite nas na YouTube-u