Savet za spoljne odnose SAD: Popustiti Rusiji da bismo je odvojili od Kine

„Izrazimo se jasno: Vašington treba krenuti na ustupke, kako bi poboljšao odnose s Moskvom; on to ne može učiniti kroz očuvanje čitave sadašnje politike prema Rusiji“

Urednik i analitičar portala Geopolitika njuz Zoran Meter prije dva dana otvoreno je polemisao s pojedinim stavovima britanskog analitičara i starijeg naučnog savjetnika Huverovog instituta u Stenfordu – Nila Fergusona, nedavno objavljenim u uglednom mediju Tajms.

U njemu Ferguson predlaže američkom predsjedniku Donaldu Trampu i njegovim nasljednicima da „moraju ponovo usvojiti pouke diplomatije s kraja 20. vijeka“ i podsjeća na tajnu posjetu tadašnjeg državnog sekretara Henrija Kisindžera Pekingu prije 49 godina, koji je predstavljao novi temelj američko-kineskih odnosa. „To je bio ključni trenutak hladnog rata: raskol između Kine i Sovjetskog Saveza, kako bi se ujedinili Vašington i Peking protiv Moskve“, kazao je Ferguson, s tim, da kao današnjeg glavnog američkog suparnika on smatra Kinu, a ne Rusiju. Skladno tome Ferguson dalje navodi, kako se „konačni cilj američke strategije 2020-ih godina mora sastojati u tome“, da se razdvoje „Putin i Si i Rusija podstakne da uđe u zapadnu konfiguraciju, kao jedini način za spas Rusije od gušenja razvijajuće Kine“. Analitičar Tajmsa na kraju se pita: „Donald i Vlad – niti jedni drugi odnosi nisu Trampu donijeli veću količinu neprijatnosti. Ali hoće li oni nekada donijeti stratešku nagradu? Moguće, to je ključno pitanje drugog hladnog rata.“

Meterove opservacije na ključne Fergusonove teze predlažemo pročitati. A i jedne i druge su bitne s obzirom na današnji komentar ruskog analitičara Ivana Danilova, objavljen u ruskom utjecajnom mediju RIA, koji je na istom tragu i govori o preslagivanju odnosa između triju globalnih velesila, reagujući na, kako sam navodi, šokantan izvještaj jedne od najuticajnijih američkih analitičkih organizacija „Saveta za međunarodne odnose“ (Council on Foreign Relations, CFR), koji, poput Fergusona, takođe govori o „novom hladnom ratu“ ali na svoj poseban i do sada jedinstven način. Radi se o organizaciji koja spada među 5 najuticajnijih organizacija na svijetu, u društvu sa široj javnosti puno poznatijim „bilderberzima“ i „trilaterali“ Dejvida Rokfelera. Ta američka privatna organizacija za istraživanje spoljnopolitičkih pitanja i problematike dva puta mjesečno izdaje svoj poznati časopis Foren afers. Za CFR radi više od 4.900 osoba, između kojih i brojni visoki službenici, diplomati, poznati naučnici, biznismeni, novinari, pravnici. Ne bez razloga, CFR nazivaju najuticajnijim američkim tink-tenkom, kojeg ponekad optužuju i za zavere s ciljem formiranja svjetske vlade.

Ali da ne dužimo o samom CFR-u, dalje u tekstu izdvajamo najznačajnije dijelove iz komentara spomenutog ruskog analitičara na najnoviji izvještaj ove američke organizacije, koji je uistinu šokantan: Radi se, kaže autor, po svojoj otvorenosti i detaljima šokantnoj strategiji, koja mora osigurati pobjedu SAD-a u novom hladnom ratu s Kinom i dominaciju Vašingtona na geopolitičkom polju 21. vijeka. U toj se strategiji ključno mjesto daje Rusiji. A pristup, koji se predlaže primijeniti prema toj zemlji, snažno je začudio i vodeće ruske i američke analitičare.

Ideja, kako s Rusijom treba normalizovati odnose da bi se SAD-u bilo jednostavnije boriti s Kinom – nije nova za američku analitičku javnost. Problem je u tome što se kao glavni (a u stvarnosti jedini) način za postizanje te „normalizacije“ obično predlaže aktivno „gušenje i davljenje“ Rusije privrednim sankcijama, a u idealnoj varijanti – organizovanjem „smjene režima“. Takav pristup objektivno je kontraproduktivan, ali on je jedina mogućnost s tačke gledišta onih, koji smatraju, kako je najpravilnija strategija prema Rusiji ona koja se sastoji od njenog vraćanja u stanje „dobrih 90-ih“ i zahtjeva „priznanje poraza u hladnom ratu“ (i posljedično, glavne uloge SAD-a u svijetu). Pritom se kombinuju ekonomske i vojne metode, pri čemu se to ne odnosi isključivo na Rusiju, a razlika je samo u intenzitetu pritisaka. Praksa potvrđuje kako je Vašington spreman ulaziti u diplomatske i sankcijske sukobe i s najbližim saveznicima. Maksimum „šargarepe“ koju su američki eksperti spremni predložiti Rusiji su nešto poput povratka u klub G8 u zamjenu za njenu potpunu kapitulaciju po svim ključnim geopolitičkim pitanjima.

NOVA STRATEGIJA CFR-A PREMA RUSIJI POTPUNO JE DRUGAČIJA
Međutim, strategija koju je objavio Savet za spoljne odnose, polazi s potpuno druge logike. Kao prvo, u njoj nema iluzija o tome kako SAD mogu samostalno pobijediti čitavi svijet. Štaviše (i to je šok s gledišta službenog američkog diskursa) – samostalno ne mogu pobijediti čak ni samu Kinu. Strategija američke „duboke države“ (kakvom je Danilov označio spomenutu američku uticajnu organizaciju CFR), ide dalje, naglašavajući kako SAD generalno moraju prestati traćiti napore na druge geopolitičke smjerove i koncentrisati se na Kinu, a takođe se baviti i radikalnim unutrašnjim američkim reformama. I samo kombinacija tih mjera (koje se u strategiji nazivaju „receptima“) Vašingtonu može dati nužnu snagu i ostvariti nužne uslove za pobjedu.

Začuđujuće je, navodi dalje Danilov, kako u tom dijelu, koji opisuje trenutno „žalosno“ stanje na bojištima američko-kineskog hladnog rata, autor strategije (uticajni bivši diplomata, poznati lobista i stariji naučni saradnik CFR Robert D. Blekvil, vrlo oštro kritikuje greške Trampove i Obamine administracije u politici prema Rusiji, a naročito je oštar kada je u pitanju ukrajinska „majdanska revolucija“, Krim i sam Kijev. Danilov tu citira spomenutog američkog stručnjaka koji navodi slijedeće:

„Američki predsjednik, koji bi razumio „problem Kine“ (što je autorov termin za zabrinutost povezanu sa svim američkim problemima s rastom kineskog uticaja u svijetu, kineske ekonomije, vojske itd.), pitao bi: odgovaraju li sve bolji odnosi između Kine i Rusije nacionalnim interesima SAD-a? Američki predsjednik, koji bi shvatio „problem Kine“, stavio bi pod sumnju uvođenje dugoročnih sankcija protiv Rusije 2014, kada je Rusija anektirala Krim, koje su pomogle da se Rusija gurne prema savezu s Kinom. Američki predsjednik, koji bi shvatio „problem Kine“, ne bi dozvolio službenicima predsjedničke administracije da javno pozdravljaju revoluciju u Kijevu 2014. godine, pomažući time uvjeravanje Pekinga (i Moskve) kako SAD žele smjenu režima u Kini.“

Takvo priznanje skupo stoji, navodi Danilov, ali najinteresantnije u tekstu (spomenute strategije CFR) je recept, koji se predlaže za poboljšanje odnosa između Vašingtona i Moskve. On počinje u apstrakciji i prelazi u konkretnost. U strategiji se navodi: „Sjedinjene Države u koordinaciji sa svojim saveznicima moraju pokušati otvoriti široki dijalog s Vladimirom Putinom i ruskom vladom o svjetskom poretku i bezbednosti Evrope i Azije.“

Samo stručnjak takvog ranga i predstavnik „duboke države“ može u američkom informacionom prostoru sebi dozvoliti potpuno ozbiljno zalaganje za to da predsjednik Tramp pokrene dijalog s Vladimirom Putinom o svjetskom poretku, a da se pritom ne boji da postane cilj za FBI zbog „saradnje s Kremljom“.
Na konkretnom nivou strategije Savet za spoljne odnose predlaže slijedeće:

„Izrazimo se jasno: Vašington treba krenuti na ustupke, kako bi poboljšao odnose s Moskvom; on to ne može učiniti kroz očuvanje čitave sadašnje politike prema Rusiji. To se isto odnosi i na Moskvu. U tom duhu SAD moraju težiti prema sporazumu s Rusijom oko toga da je širenje NATO-a završeno, da SAD ukidaju svoje sankcije zbog aneksije Krima i da Rusija opet ima pristup grupi G8. U zamjenu, Moskva kroz povlačenje svoje vojske iz Istočne Ukrajine treba pristati na razmještaj mirovnih snaga UN-a, kao i prestati s otrovnim miješanjem u američku politiku i kulturu“.

CFR-ov prijedlog „razmjene“ teško da se može smatrati idealnim ili čak receptom koji paše za osiguranje zdravijih odnosa između Vašingtona i Moskve, navodi Danilov, i dodaje, kako je tu važno ipak nešto drugo: sudeći prema toj poziciji uticajne američke organizacije, američke elite postupno ostupaju od ideje da se Rusiji može i mora prijetiti, i počinju se privikavati na ideju da je s Moskvom moguće i nužno voditi ozbiljne pregovore.

Danilov dalje kaže, kako je nemoguće, apsurdno i nezamislivo bilo sebi predstaviti 2014. godine da će vodeći analitički centar američke elite u svojstvu početne pregovaračke pozicije (za normalizaciju odnosa s Rusijom) „na sto staviti“ takve prijedloge poput priznanja Krima kao ruske teritorije, povratak Rusije u G8 (koje ima samo simbolično značenje), završetak procesa proširenja NATO saveza (što de fakto znači davanje Ukrajini neutralnog statusa tj. njene „finlandizacije“ (po finskom spoljnopolitičkom statusu), i odbacivanje razmještaja ukrajinske vojske u Donbasu.

Naravno, sve ovo ne znači kako je navedeni niz elemenata upravo onaj kojeg će i usvojiti službeni Vašington, ali i ne znači kako oni idealno odgovaraju ruskim interesima koji su puno širi i dublji u odnosu na ono što sada predlaže Savet za spoljne odnose, smatra Danilov. Međutim, samo ubacivanje takvih prijedloga u stručnu i političku „satnicu“, gotovo na svom najvišem nivou, moguće, označava određenu evoluciju američkog promišljanja, pri čemu ne samo u odnosu na ruski smjer.

Vašington se s bolom oprašta od iluzija o svojoj svemoći, a ruski uspjesi u suprotstavljanju američkim sankcijama i proširenju njihovog uticaja u svijetu samo su još jedan dokaz tog gubitka, navodi Danilov. Može se primjetiti, kaže on dalje, kako prekoatlantska elita prolazi sve odgovarajuće etape: početnu negaciju, nakon toga „zlobu“ (sankcije, opet sankcije, i ponovo sankcije, pomiješane s ruskim izgonom iz G8), a sada idu rasprave oko toga šta se može predložiti u zamjenu za zaustavljanje bola. Taj proces nije počeo sada, ali on sada dolazi do one faze, kada Vašington postupno spremno odustaje od svojih ozbiljnih ambicija i priznaje nužnost ustupaka, a ne ultimatuma.

Prije svega to će završiti depresijom, a nakon toga novom geopolitičkom stvarnošću. Vjerovatno je najbolji odgovor na ova nastojanja američke refleksije – upornost u zaštiti ruskih interesa, tvrdi Danilov, koji zaključuje kako je ipak u američkoj „dubokoj državi“ ostalo još malo „zdravog razuma“ koji priziva na rad s Rusijom.

 

Autor Irina Meter

 

Naslovna fotografija: REUTERS/Evgenia Novozhenina

 

Izvor geopolitika.news, 26. februar 2020.