B. Zečević: Vesnik novog romantizma

Ceo film drži se na šarmu i fotogeniji Miloša Bikovića, kao i na njegovom osećanju da je sve ovo povratak nekom novom romantizmu

Sa bezmalo dva sata vrhunske zabave, vanserijski produkt ruske kinematografije, film „Sluga“ Klima Šipenka postao je za manje od mesec dana prikazivanja najgledanija ruska komedija i jedan od najgledanijih ruskih filmova svih vremena! Po svemu sudeći, biće veoma visok i domaći skor: prošlog vikenda film je dostigao cifru od sto hiljada gledalaca u Beogradu i još se dobro drži. (Ovo je potpuno nov fenomen. Ne tako davno ruski film u komercijalnoj eksploataciji nije se ovde mogao ni zamisliti i bio je u pravilu predstavljan na festivalima ili specijalizovanim smotrama, sada se situacija munjevito menja). Događa se, dakle, ono što smo zapazili povodom „Balkanske međe“: savremeni ruski film apsorbovao je i prestigao holivudske standarde i danas može sve što i elita američke industrije, naročito u profitabilnim zonama, kao što su „Balkanska međa“ u žanru akcije ili „Invazija“ Fjodora Bondarčuka u rodu najezde kosmičkih bića.

„Sluga“ pokazuje da se nešto slično događa i u komediji: i tu je holivudski model „kupljen“ i funkcioniše u celini, ali se time autori ne zadovoljavaju, traže nove puteve, čak ne napuštaju ideju da bi film trebalo da zadrži vaspitne dimenzije. To je svakako „ruski specijalitet“, a moralna pouka plasira se u duhu „hepienda“, što opet uspostavlja vezu sa nasleđem holivudskog obrasca. „Zlatni vek“ zvučnog Holivuda obilovao je ovakvim primerima, a mnogi autori, poput Velsa i Houksa (docnije Kopole i Skorsezea) nisu zazirali od moralne pouke kao izvorne figure vladajućeg koda.

U filmu jedan ruski tajkun ne žali para da nekako popravi i izvede na pravi put zabludelog sina, koji sasvim odgovara današnjoj moskovskoj ozloglašenoj pojavi zvanoj – „mažor“. To je obesni tatin jedinac, koji se bahati po skupim noćnim klubovima, srče i duva, tera besna kola i obara što lolite što komandire policije koji pokušavaju da mu stanu na put. „Mažori“ bacaju gomile para u lice ne samo vlasti nego i celom narodu. Postali su za poslednje tri decenije nevoljeni socijalni tip urbane Rusije, simbol jeljcinovskog posrnuća i neretko meta narodnog gneva. Ovde „mažor“ funkcioniše kao stvaran, dobro pogođen, gotovo opipljiv socijalni znak, što je svakako jedan od razloga masovne recepcije filma. Biković vrlo dobro zna koga igra, ali takođe sluti skrivene želje osetljivog ruskog gledališta. Njegov Griša u suštini želi i da pronađe put ne samo do potisnutih tradicionalnih vrednosti, nego i izgubljenih afekata ljubavi i plemenitosti. Tako odijum vremenom prerasta u simpatiju i „Sluga“ postaje neka vrsta „popravnog filma“, srećnog spoja starih holivudskih šema i tipično ruskih osećanja. Dvostruka svadba na kraju filma (i to pod zidinama Kremlja!) završna je i obavezna funkcija svake bajke, čime se, po Propu, ponovo uspostavlja narušena socijalna stabilnost zajednice.

Ceo film drži se na šarmu i fotogeniji Miloša Bikovića, kao i na njegovom osećanju da je sve ovo povratak nekom novom romantizmu. Biković je pravi vesnik ovog romantizma. „Južni vetar“ i niz novih projekata potvrđuju promenu masovnih trendova ka relaksaciji od zasićenog, propalog i naopakog sveta današnjice.

 

Autor Božidar Zečević

 

Naslovna fotografija: Promo

 

Izvor Večernje novosti, 30. januar 2020.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u