N. Malović: Bojkot Ninove nagrade

Već pretjerano dugo – napisali smo – i pretjerano često, o ovoj nagradi odlučuju nekompetentni ljudi, za koje nije jasno po kom mjerilu su birani

Kao što je javnosti poznato, dan prije dodjele 66. NIN-ove nagrade, nas je 18 pisaca oba pola potpisalo dokument pod nazivom „Bojkot NIN-ove nagrade“. Nismo to učinili u minut do 12, kako protivnici tumače, zato „što smo bili razočarani i ljuti“ ne našavši se u užem i najužem izboru, nego smo do poslednjeg trenutka držali da NIN-ov žiri možda može da prelomi i odustane od pogubne i zle tradicije isključivo ideološkog čitanja srpskog romana. To se nije dogodilo. NIN-ov žiri nastavio je da žirira i po babu i po stričevima iz inostranstva.

Već pretjerano dugo – napisali smo – i pretjerano često, o ovoj nagradi odlučuju nekompetentni ljudi, za koje nije jasno po kom mjerilu su birani. Predsjednik žirija nema formalno obrazovanje koje bi ga učinilo članom zlatnog književnog ceha, nema ugled ceha, čime kao trula jabuka kvari moral ostalim članovima žirija ako ni zbog čega – a ono zato što su pristali da im predsjedava upravo nadrikritičar. Žiri nije promijenio ni dlaku ni ćud otkako je sedmičnik NIN postao inostran vlasništvom, što se vidjelo iz spiska romana koji su ušli u uži i najuži izbor. I mi smo odlučili da 19. januara 2020. u svim medijima objavimo smrt NIN-ove nagrade.

Pazimo… Osamnaest pisaca žrtvovalo je svoje karijere zarad istine da NIN-ova nagrada poodavno smrdi, jer se pred očima mahom strpljive čitalačke javnosti deboto raspala. Naša imena su: Vladimir Kecmanović, Vladimir Tabašević, Dejan Stojiljković, Đorđe Pisarev, Emir Kusturica, Igor Marojević, Laura Barna, Lidija Jelisavčić Ćirić, Ljubica Arsić, Marko Krstić, Milan Ružić, Miro Vuksanović, Muharem Bazdulj, Nikola Malović, Sava Damjanov, Slaviša Pavlović, Slobodan Vladušić, Franja Petrinović.

Spisak nije konačan, važno je natuknuti. U beogradskom restoranu „Polet“, 24. januara 2020, sastala se grupa potpisnika, mala ali odabrana, i vijeć vijećala u vezi s tim kako ćemo u rat. Jer idemo u rat. Nama se Druga Srbija javno uneredila na obje ruke kojima pišemo, i mi smo prinuđeni na borbu. Postalo nam je jasno ovo: NIN-ovu nagradu ne da nismo dobili nego nikada ne bismo ni mogli da je dobijemo. Polako dolazimo do suštine vrhunske zavjere u savremenoj srpskoj književnosti. Do juče najcjenjenija književna nagrada, otkako je postala inostrana, nema više za cilj da nagrađuje najbolji srpski roman. Uzalud se mi zavaravamo da je NIN-ova nagrada domaća. Nije.

Stranci preko svojih „korisnih idiota“ u žiriju sprovode subverzivnu aktivnost rastakanja plemenitog tkiva srpske književnosti na način da srpski pisac, paradoksalno, ne može da dobije nagradu za najbolji srpski roman. Da li je aktuelni laureat, koji se sa mnom pojavio u istoj ediciji Matice srpske (Prva knjiga, 1989) – srpski pisac? Prije bih rekao da nije. Na simboličkoj ravni, on NIN-ovu nagradu ne nosi na poklonjenje istinoljubivom čitaocu na maternjem (istina je sastavni dio svake umjetnosti, pa i književnosti), nego je, gle, nosi na poklonjenje političkom Berlinu i tvorevini Prištini, gdje, mimo ideološki Drugog Beograda, radi i zarađuje.

Nagrađujući uporno romane koji knjižari i knjižare moraju da nabavljaju zbog toga što su ta djela medijski ozračena, NIN-ov žiri potura ostvarenja koja se neće potraživati zauvijek. A NIN-ova nagrada, u umovima čitalaca, izdavača i knjižara – trebalo bi da bude sinonim za roman koji će se potraživati u knjižarama – zauvijek! To bi bila nagrada, zar ne? Događa se suprotno: roman ozračen NIN-ovom nagradom potražuje se dok traje medijska fama, a potom pada u zaborav. Roman ekslaureata je jedan od najneprodavanijih u knjižarskim lancima. Zašto se ime prošlogodišnjeg laureata nalazi na aktuelnom spisku nas koji proglašavamo smrt NIN-ove nagrade meni nije jasno, ali dokazuje još jednu stvar. Nama makar niko ne može da spočita da smo jedna familija, kao što mi možemo NIN-ovom žiriju da spočitamo kako su vezani vanknjiževnim nitima povučenim odozgo, pri čemu ne mislim na Boga, nego na one koji su ih iz vanknjiževnih interesa okupili.

Za razliku od drugosrbijanskog žirija koji ljubi „vrijednosti“ kolonizatora, među osamnaestoro potpisnika ima i formalno udruženih (Grupa P-70), i slobodnih strijelaca, i žena, i nepravoslavaca, pa tako ne možemo da budemo „nacionalistička književna elita“ kako nas je krstio jedan bivši, no stalno ozlojeđeni na sve što ima srpsku kapu, dobitnik NIN-ove nagrade. Ima nas, dakle, iz nekoliko porodica, dočim familiju naših NIN-ovih protivnika čini jedna jedina – familija neprijatelja srpskog romana. Njima se isplati da nagrade „možda težak i neprohodan, ali vredan“ roman, ali čitalac kaže, čekaj: Ako je ovakav roman najbolji, pa… onda je sve ostalo s…, bre, četiri tačke! To ne vr(ij)edi čitati! Čitajmo strane autore. Eto što godinama radi NIN-ova nagrada. Dijagnozu potpisuje knjižar sa iskustvom od preko decenije i po. Uporno se ne nagrađuje srpski roman ili roman na srpskom, svejedno. Nagrađuju se literarna ideološka kukavičja jaja.

NIN-ova nagrada je utoliko subverzivnija što domaćem čitaocu gadi domaću književnost, kao navodno dosadnu. Po tome je „nagrada nad nagradama“ postala ne samo amoralna nego i nerelevantna. Proglasili smo zato njenu smrt. I napisali u dokumentu od 19. januara 2020: „Od svojih izdavača zahtevamo da naša dela ne prijavljuju u konkurenciju za NIN-ovu nagradu… Neminovna propast jednog, nekad relativno slobodoumnog (…) priznanja, tako će se ubuduće događati bez nas.“ Ovogodišnja tragedija NIN-ovog žirija jeste što je kolonijalnu svijest proglasila kosmopolitizmom. „Pošto ne možemo da utičemo na odluke koje se donose u okviru jedne privatne firme, naš preostali izbor jeste da ne dopustimo da u budućnosti učestvujemo u sve većoj sramoti.“ Dolje ideologija kolonijalizma, živjela književnost koja slavi slobodu!

 

Autor Nikola Malović

 

Naslovna fotografija: Tanjug/Dragan Kujundžić

 

Izvor Pečat/Stanje stvari/Iskra, 31. januar 2020.