Pre skoro tačno 116 godina, januara 1904. godine, ser Helford Makinder je održao predavanje pred Kraljevskim geografskim društvom. Njegova studija „Geografska osovina istorije“ napravila je senzaciju i označila rođenje geopolitike kao autonomne discipline. Prema Makinderu, kontrola evroazijskog „Svetskog ostrva“ je ključ globalne hegemonije. U njegovoj srži je „stožerna zona“, hartland, koji se proteže od Volge do Jangcea i od Himalaja do Arktika.
Godine 1919, odmah nakon okončanja Velikog rata, duboko zainteresovan za ono što je smatrao potrebom za efikasnom barijerom nacija između Nemačke i Rusije, Makinder je doradio i rezimirao svoju teoriju na sledeći način:Onaj koji vlada Istočnom Evropom, vlada hartlendom; onaj koji vlada hartlendom, vlada Svetskim ostrvom; onaj koji vlada Svetskim, ostrvom kontroliše svet!
Helfordov model hartlenda je veliko-teorijski koncept par excellence. Uticajan je do današnjih dana i ne trpi modifikacije. Istaknuti rani revizionista bio je Nikolas Spajkmen, koji je svojom knjigom iz 1942. – „Američka strategija u svetskoj politici: Sjedinjene Države i balans moći“ – nastojao da „razvije veliku strategiju za rat i mir, zasnovanu na implikacijama [američke, prim. prev.] geografske lokacije u svetu“. Tokom Velike igre poznog 19. veka, piše Spajkmen, ruski pritisak iz hartlenda bio je izbalansiran britanskom pomorskom silom, a sudbina Amerike jeste da tu ulogu preuzme onog momenta kada se Drugi svetski rat završi. Stoga je par meseci pre Bitke za Staljingrad napisao da „ruska država od Urala do Severnog mora ne može da se tretira kao nekakvo veliko poboljšanje u odnosu na nemačku državu od Severnog mora do Urala“.
Za Spajkmena, ključan za svetsku politiku bio je priobalni region koji se graniči sa hartlendom, što je nazivao rimland. U skladu sa tim je i modifikovao Makinderovu formulu: „Onaj ko vlada rimlandom, vlada Evroazijom, a onaj ko vlada Evroazijom kontroliše sudbinu sveta!“ Spajkmen je umro 1943. godine, ali njegove ideje su četiri godine kasnije odjeknule u „doktrini“ predsednika Harija Trumana, što je Džordž Kenan posledično razvio u strategiju obuzdavanja. Držanje za zapadni rimlend od Norveške, duž Centralne Evrope, pa do Grčke i Turske, kao i za bliskoistočne, indokineske i dalekoistočne segmente azijskog rimlenda, bilo je oslonac čitave generalne hladnoratovske strategije Amerike, a pre svega rezon za stvaranje NATO-a 1949. godine.
Za geopolitički ustrojen um, ovo je ličilo na gigantsku rekreaciju tzv. „strategije anakonde“ kojoj je u Američkom građanskom ratu pribegla Unija kako bi polako „zadavila“ Konfederaciju. Na kraju su SAD isto tako zadavile sovjetsku zver, ali se obuzdavanje pretvorilo u gigantski juriš kada se SSSR raspao 1991. godine. Svega pet godina kasnije, tokom 1996, NATO je stigao do granica nekadašnje Ruske carevine. Godine 2004. proširio se skoro do Sankt Petersburga. Sve vreme je Ukrajina posmatrana kao glavni zgoditak, ključ za ograničavanje ruskog pristupa Crnom moru, i potencijalni geostrateški nož pod južnim mekim trbuhom Rusije.
U isto vreme, Kina je počela da izranja kao velika svetska sila, a tokom poslednje decenije i kao konkurent ravan Sjedinjenim Državama. Njena rastuća snaga ima implikacije na čitavu svetsku istoriju. Ključno pitanje našeg doba – tačnije Pitanje sa velikim P – jeste da li će SAD i Kina biti u stanju da u narednim decenijama svoje međusobne odnose organizuju na način kojim bi bio izbegnut vrući rat.
Optimista bi rekao da je ovaj izazov savladiv jer nije inherentno nerazrešiv na način na koji su bili odnosi Atine i Sparte, Rima i Kartagine ili Hitlera i Rusije. Kina se širi u „azijski mediteran“ jer je to u geopolitičkom kontekstu prirodan tok stvari, bez obzira na partijske kredencijale režima koji vlada Narodnom Republikom Kinom. Realista će, sa druge strane, možda primetiti da veliki ratovi gotovo bez izuzetaka potiču iz konfrontacije sile koja želi da održi status kvo i sile-izazivača koja se nalazi u usponu. Grejem Elison je, na primer, razmotrio potencijal za ponavljanje ovog scenarija u svojoj knjizi iz 2017. godine pod naslovom „Osuđeni na rat: Mogu li Amerika i Kina izbeći Tukididovu zamku?“
AMERIČKI AUTOGOL
Američka spoljna politika simultanog širenja u dvorište Rusije i osujećivanja pokušaja Kine da se probije kroz Prvi ostrvski lanac zabeležila je auto-gol u prošloj deceniji, pretvorivši ove dve vodeće sile hartlenda u bliske partnere i praktično saveznike, iako su nekada bile zakleti neprijatelji.
Rusija je, pod Putinom, napravila odlučujući zaokret ka Istoku. Godine 2001, Kina i Rusija su zaključile Sporazum o dobrosusedskim odnosima i prijateljskoj saradnji. Njihov odnos je od tada evoluirao u strateško partnerstvo. Godine 2014, predsednik Si je ovaj odnos opisao otvoreno geopolitičkim terminima: „Dalji razvoj sveobuhvatnog strateškog partnerstva zasnovanog na zajedničkim interesima je neophodan kako bi se promovisalo međunarodno poštenje i pravda, očuvao svetski mir i ostvario prosperitet za obe zemlje. On je takođe i neizbežan izbor za razvoj multipolarnog sveta.“
Ovo partnerstvo je tokom godina ojačalo. Opovrglo je najveći deo skepticizma o njegovoj prirodi i prikrivenim motivima koji stoje iza kulisa, kao i maštarije Zapada o njegovoj neizbežnoj propasti. Ova sino-ruska antanta pruža dokaz da realističke brige odnose prevagu nad kulturnim i ideološkim razlikama. Nema prirodnog afiniteta između njihovih civilizacija na način koji generiše veze unutar EU i NATO-a (izuzimajući Tursku), niti se njihovi narodi mnogo vole. Kina ne zaboravlja činjenicu da je Rusija zajedno sa zapadnim silama tokom 19. veka bila otvoreni učesnik njenog ponižavanja, odnosno da je anektirala njen dalekoistočni region (basen Amura i ruski daleki istok) i dominirala Mandžurijom sve do rata protiv Japana 1904-05. Unutar-komunistička ideološka šizma s početka 1960-ih može se, makar delimično, posmatrati i kao paravan za prikrivanje različitih izvora dubljih istorijskih recidiva.
Na pamet pada istorijska paralela sa jednim drugim neočekivanim savezništvom nastalim pod pritiskom geopolitičkog imperativa. Vilhelmovska spoljna politika ugrozila je plodove brilijantnih dvodecenijskih diplomatskih napora Bizmarka. Kajzerov Rajh je uspeo da u isto vreme gurne u savezništvo autokratsko, duboko konzervativno pravoslavno carstvo (Rusiju; prim. prev.) sa Francuskom Republikom – otvoreno masonskom, antiklerikalnom i radikalnom – i da trajno od sebe otuđi Britaniju pravljenjem okeanske flote, te planovima za izgradnju železnice Berlin-Bagdad.
Gotovo vek kasnije, svedoci smo nastajanja de fakto savezništva u evroazijskom hartlendu. Rusija i Kina nisu prirodni saveznici, i možda imaju divergentne dugoročne interese – naročito u Centralnoj Aziji – ali su u istom timu po pitanju pružanja otpora onome što obe zemlje tretiraju kao američku hegemonističku aroganciju. Iako su Rusija i Kina unapredili svoje strateško partnerstvo tokom prethodne decenije, nisu skovale strateško savezništvo koje bi bilo usmereno na suprotstavljanje američkim globalnim planovima. Razlog tome su različita očekivanja koja imaju dve strane i nepoklapanje neposrednih potreba. Ruska očekivanja od moskovskog zaokreta ka Aziji prevazilaze spremnost Kine da se u ovom trenutku konfrontira hegemonističkoj sili na koordinisan način.
METAISTORIJSKI KONTEKST
Metaistorijski govoreći, deluje da je Rusiju komunizam dublje ranio nego Kinu. Ruska elita nije povratila sposobnost da razmišlja i planira na nivou velike strategije, što je pokazalo pretežno reaktivno držanje Moskve u Ukrajini. Kina, za razliku od toga, i danas je „Središnje carstvo“, ništa manje nego što je to bila tokom dva i po milenijuma: pritajeno prezriva prema strancima i apsolutno nezainteresovana za liberalne ideje o postepenom ujedinjavanju sveta.
Rusija reaguje, često trapavo, na niz neposrednih pretnji, realnih i percipiranih. Kina se bavi trenutnim izazovima, na primer Trampovim tarifama, pragmatično, i spremna je da čini taktičke koncesije dok metodično i jednodušno planira na duge staze. Preovlađujuća ideja Moskve o Kini kao budućem savezniku, a ne samo bliskom partneru, nije iznenađujuća uzmemo li u obzir potrebu Rusije da ublaži ono što vidi kao geopolitičko zadiranje u njen ranjivi jugoistočni bok. Međutim, to se ne uklapa sa dugoročnom strategijom Kine. Odsustvo balansa u posvećenosti dve zemlje zajedničkom velikostrateškom projektu zapravo je odraz njihove rastuće asimetrije u pogledu ekonomske i vojne snage i uticaja.
Kineski lideri možda očekuju veliku konfrontaciju sa Amerikom za dve ili tri decenije, ali daleko od toga da su sada spremni za zako nešto. Trgovinski rat je pod kontrolom, a Kina ostaje jaka u kontekstu globalnih trgovinskih tokova i finansijskih gabarita. Ona sakuplja svoje resurse za veliki obračun koji će se dogoditi kasnije u ovom veku. Ruske potrebe su trenutnog tipa, dok Peking smatra da je još uvek rano za podizanje uloga (u sukobu sa Amerikom; prim. prev.). Košmarni scenario Zbignjeva Bžežinskog o velikoj antiameričkoj „hartlend-koaliciji“ Kine i Rusije – kao nekoj vrsti današnje verzije sna Karla Haushofera o antibritanskoj osovini između Berlina, Moskve i Tokija – nije na horizontu.
KINESKI POVRATAK NA MORA
Početkom 15. veka, Kina je posedovala najveću prekookeansku flotu na svetu, koja je brojala skoro 3.500 brodova. Epskih sedam putovanja Dženg Hea pretvorili su Kinu u prekookeansku silu, prisutnu na [indijskom] potkontinentu, u Arabiji i Africi. Međutim, nakon 1433, njegovu dragocenu flotu uništio je carski dekret. Čak su i mape i pomorske karte bile spaljene. Isturene baze su napuštene, uključujući i onu najveću kod Malake. Ovaj potez je na kraju doveo do toga da je Kina izgubila status velike sile. Ultimativna posledica bila je trauma kineskog „veka poniženja“, odnosno period od sredine 19. do sredine 20. veka u kojem je ova zemlja bila potčinjena zapadnim silama. Imajući ovo na umu, Si Đinping je 2012. izjavio da će „onaj ko se boji mora pre ili kasnije završiti na dnu okeana“.
Među istoričarima i dalje nema konsenzusa povodom pitanja šta je nateralo Ming dinastiju da se tako drastično i iznenadno odrekne mora. Većina se slaže da je jedan od glavnih faktora bila potreba da se ojača hronično ranjiva severna granica carstva. Usled hronične pretnje sa kopna, Kina gotovo šest vekova koji su potom usledili nije imala mornaricu sposobnu da se suoči da ozbiljnim protivnikom. Nakon komunističke pobede 1949. godine, ova zemlja je razvila veliku vojsku, sposobnu da snažno interveniše u Koreji svega godinu dana kasnije, ali sve do početka 21. veka, mornarica Narodnooslobodilačke armije ostala je beznačajni priobalni faktor.
Međutim, tokom prethodne decenije formulisana je nova strategija, koju prati impresivni brodograditeljski program. Momenat začeća svega ovoga dogodio se 2009, kada je Kina zvanično usvojila tzv. „kartu sa linijom od devet crtica“ [misli se na kinesku stratešku kartu na kojoj su linijom od devet isprekidanih crtica iscrtane teritorijalne pretenzije Pekinga u Južnom kineskom moru, prim. prev.]. Novi pristup, najavljen na kongresu Komunističke partije Kine 2012. godine, osnažen je Belom knjigom odbrane 2015: „Tradicionalni mentalitet prema kome je kopno bitnije od mora neophodno je odbaciti, a veliki značaj ima se dodeliti pitanju upravljanja morima i okeanima, odnosno zaštiti pomorskih prava i interesa“. Aprila 2018, Si je ponovio da „zadatak izgradnje moćne mornarice nikada nije bio tako urgentan kao danas“.
Važno je primetiti da je kineski povratak na mora geopolitički moguć samo zato što su njene kopnene granice sada bezbednije nego što su ikada bile u istoriji. Sposobnost razvoja i projektovanja pomorske sile je jedan od ključeva za razumevanje začaja kineskog partnerstva sa Rusijom. Za razliku od 1400-ih godina, kada je zaštita ranjivog severnog limesa protiv Mongola imala primat u odnosu na vladavinu morima, današnja Kina nema nikakvu realnu pretnju duž svog 10.000 milja dugog kontinentalnog perimetra. Kolaps SSSR-a bio je taj odlučujući momenat: doslovce prvi put u istoriji, dugačka severna granica Kine bila je bezbedna.
POGLED IZ MOSKVE
Za Kremlj, partnerstvo sa Kinom je kamen temeljac čitave globalne strategije. Očekuje se da će se ono dodatno proširivati, a tretira se kao nešto što nema alternativu. Rusku spoljnu politiku formuliše malobrojna elita koja je usredsređena na očuvanje i uvećanje spoljne bezbednosti sa jedne, i na održavanje domaće stabilnosti sa druge strane. Njeni članovi su zapanjeni paranoičnim odlikama javnog diskursa o Rusiji i svemu ruskom u današnjoj Americi, koji je još kreštaviji i ideološki neumoljiviji od bilo čega viđenog čak i u najmračnijim danima Hladnog rata.
Posmatran iz Moskve, američki narativ nema veze sa realnim politikama Rusije. On reflektuje duboko gađenje vladajuće klase prema Rusiji kao takvoj. Taj narativ ima dva noseća stuba. U geopolitičkom smislu, vidimo nastojanje pomorskih imperija – nekada Britanije, a nakon Drugog svetskog rata Sjedinjenih Država – da „obuzdaju“ i ukoliko je moguće stave pod kontrolu evroazijski hartlend, čiju srž naravno čini Rusija. Podjednako važna je i kulturna antipatija, strastvena želja „probuđene“ (engl. „woke“ – žargon koji označava one „probuđene“ pred navodnim društvenim nepravdama, a naročito rasizmom, seksizmom, ksenofobijom itd. – predstavlja objedinjujući termin za ultraliberalne antitrampovske političke krugove u SAD, prim. prev.) zapadne levice da ne samo utiče na rusku politiku i ponašanje, nego i da izazove nepovratnu transformaciju ruskog identiteta.
Ruski kreatori politike su zaključili da, uprkos Trampovim nastojanjima, postoje male šanse za novo poglavlje u američko-ruskim odnosima, odnosno za detant koji bi bio baziran na realističkoj proceni da Amerika i Rusija nemaju „egzistencijalne“ nekompatibilnosti, nego da dele mnoge postojeće i potencijalne sličnosti. Oni odbacuju tvrdnje o američkoj izuzetnosti, odnosno tvrdnje da tzv. nezamenjiva američka nacija poseduje superiorni model društvene i kulturne teorije i prakse koji bi trebalo nametati svuda, a naročito u Rusiji.
Kina, za razliku od toga, ne teži nametanju bilo kakvih ideoloških zahteva Rusima. Ona deli njihov prezir prema američkom pohodu ka svetskoj hegemoniji i baštini komplementarne ekonomske interese. Pitanje sve veće kineske de fakto dominacije u ovom partnerstvu se ne tretira kao veliki problem. Čak i rastuća snaga Pekinga u Centralnoj Aziji, koja je nekada bila pod ruskom dominacijom, i izveštaji o puzećoj kineskoj kolonizaciji ruskog dalekog istoka se u Moskvi tretiraju kao sekundarna pitanja u poređenju sa percepcijom realne i prisutne egzistencijalne pretnje koju predstavlja istočna ekspanzija NATO-a, penetracija Zapada u bivši sovjetski prostor – oličena majdanskim državnim udarom – i očigledno nastojanje da se smeni režim u Kremlju, što je bivši američki ambasador u Moskvi Majkl Mekfol markantno opisao kao „deputinizaciju Rusije“.
Iako rastuće kinesko prisustvo na ruskom dalekom istoku (na kojem živi šest miliona ljudi, u proseku manje od jedne osobe po kvadratnom kilometru) iritira mnoge Ruse, koji od ogromnog i rastućeg ekonomskog i populacionog disbalansa između dva evroazijska džina, ovo ne utiče na politiku najvišeg nivoa. U privatnim razgovorima, zvaničnici ističu da Kina ima sopstvene ogromne nerazvijene i nenaseljene oblasti. Nastanjivanje dodatnih miliona Han Kineza u severozapadnoj provinciji Sinkjang (Ujgurskom autonomnom regionu Sinkjang) – u nameri da se premaši broj buntovnih lokalnih muslimana – svakako ima primat u strateškom planiranju Pekinga.
Što se Centralne Azije tiče, izgleda da ruski kreatori politike smatraju trenutni balans snaga uzajamno korisnim. Kineski kapital i tehnologija jačaju ekonomski prosperitet regiona, pa tako i političku stabilnost, što Rusija više nije u stanju sama da pruži. Kineski političari ne žele da podstaknu političke nemire, pa izgleda da su obe strane zadovoljne saradnjom u izgradnji kinesko-ruskog kondominijuma između kinesko-tadžičke i kinesko-kirgiške granice na istoku, do Kaspijskog mora na zapadu.
Ruski donosioci odluka ne vide alternativu vezama sa Kinom. Bilateralne odnose prati razvoj multilateralnog institucionalnog okvira, počevši od Šangajske petorke (Rusija, Kina, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan) 1996. godine i osnivanja Šangajske organizacije za saradnju (ŠOS) pet godina kasnije. Moguće je da će milijardu i po Kineza u nekom momentu u budućnosti zaključiti da su ogromna, de fakto nenastanjena i resursima bogata prostranstva Rusije između Urala i Pacifika neodoljivo privlačna. Ta mogućnost, međutim, u narednih nekoliko decenija neće uticati na strateške kalkulacije obe strane.
IMPLIKACIJE ZA AMERIKU
Strategija nacionalne odbrane Pentagona, objavljena pre skoro tačno dve godine, predviđa agresivne mere za suprostavljanje Rusiji i Kini i nalaže vojsci da se refokusira na nadmetanje hladnoratovskog stila između velikih sila. Ona odražava Strategiju nacionalne bezbednosti predstavljenu decembra 2017. godine, u kojoj se navodi da se „Kina i Rusija suprotstavljaju američkoj moći, uticaju i interesima, pokušavajući da erodiraju američku bezbednost i prosperitet“.
U realnosti, s one strane ukalupljenih obrazaca grupnog razmišljanja unutar Beltveja (centar Vašingtona, prim. prev.), konfrontacija Amerike sa Kinom i Rusijom, koja podrazumeva i rizik od rata, niti je neophodna, niti neizbežna. „Izazov“ sa kojim se Amerika ovde suočava u potpunosti zavisi od definicije njenih interesa. Drugim rečima, sve je u oku posmatrača. Izazov Kine i Rusije za SAD se rutinski pogrešno predstavlja kao daleko opasniji nego što zaista jeste. Ovo je pre svega uzrokovano tendencijom spoljnopolitičke zajednice i njenih korporativnih ortaka da odbacuju bilo kakvu tradicionalnu, struktuisanu hijerarhiju američkih interesa.
Malo je verovatno da bi SAD mogle da vode strategiju zasnovanu na popravljanju odnosa sa Moskvom, a da ne promene svoj stav o Ukrajini, širenju NATO-a, sankcijama, itd. Preispitivanje ovih stavova je apsolutno poželjno, bez obzira na ishode. Latentni osećaj nesigurnosti Rusije spram Kine, naročito u svetlu rastuće asimetrije snage, demografije i kolonizacije ruskog dalekog istoka pada u senku u poređenju sa onim što se doživljava kao američka zlonamernost. Nelagodnost povodom Kine bi mogla postati vidljivija ukoliko se u Moskvi umanji percepcija stalne pretnje sa Zapada.
Bilo bi u interesu Amerike – kao i Rusije i Evrope – da dođe do iskrenog reseta u odnosu prema Moskvi. Samo tako će egzistencijalni izazovi zajednički svima njima – povampireni džihad, demografska kriza Evrope i opštezapadni moralni i kulturni pad – moći da budu tretirani na pravi način.
Preveo Vojislav Gavrilović
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor chroniclesmagazine.org