Demokratski deficit ili nedovoljna legitimnost onih koji donose odluke dugoročno je najveća prijetnja demokratiji, slobodi i vladavini prava. Trend je globalni, no najjasnije se očituje u Evropskoj uniji, počevši od referenduma u Danskoj 1992. kojim je odbačen Ugovor iz Mastrihta, kojim je stvorena EU, a čiji je ishod kasnije izigran. Nakon toga građani su sve manje pitani za mišljenje, a i kad su pitani, najčešće su glasali protiv želja oligarhije poput Britanaca 2016. ili Holanđana o proširenju EU na Ukrajinu iste godine.
Iz godine u godinu demokratski deficit se povećava – sve više odluka o našim životima donose ljudi, tijela, organizacije, komisije, agencije koje građani nisu izabrali niti im direktno odgovaraju. Od Evropske komisije, preko UN-ovih agencija za sve i sja, preko čudno sročenih i nametnutih konvencija koje se nadređuju nacionalnim zakonodavstvima pa do aktivista miljenika oligarhijskih medija poput Grete Tunberg ili Jelene Veljače koji označavanjem iz škole, ili ovećim lajkovanjem fejsbuk objave, dolaze preko noći u poziciju da učestvuju u kreiranju javne politike. Najnoviji sličan fenomen je naš, bolje rečeno HDZ-SDP-ov Ustavni sud. Munjevito su se oglasili odlukom kojom nalažu drugim sudovima i ostalim državnim tijelima da omoguće istospolnim parovima usvajanje djece. Ustavni sud je po primljenoj tužbi trebao ocijeniti ustavnost Zakona o usvajanju. No, začuđujuće, istovremeno je potvrdio da je navedeni zakon u skladu s Ustavom i dao nalog da ga se tumači suprotno onome što u njemu stoji, izašavši tako iz svojih okvira, tačnije preuzimajući ulogu zakonodavca.
Riječ je čistoj političkoj odluci, koju podupiru dvije stranke koje su taj sud iskrojile. Sve je podmazano medijskom mašinerijom, koja nas zasipa orvelovskim novogovorom, ovaj put je to sentimentalni kič o “duginim” porodicama (za razliku od običnih, koje su valjda mračne ili monotone), koje se pozivaju na svoje pravo na dijete, pri čemu se u drugi plan stavljaju interesi djece bez roditeljskog staranja. LGBT aktivisti, kojih je u Hrvatskoj doslovno šačica, postaju sve važniji politički akter. Djeluju kao samoproglašeni opunomoćeni zastupnici zajednice za koju nije jasno kada im je i kako dala legitimitet da je predstavljaju. Oni su za homoseksualce ono što je bila komunistička partija za radnike. Koriste ih kao neupitan moralni štit za svoje partikularne političke i ideološke ciljeve. Kada je održana prva gej parada, isticali su kako je riječ samo o tome da se ljudi puste na miru da žive svoje privatne živote i “ljube koga hoće”. Negirali su da će se tražiti brak ili usvajanje djece i isticali kako narod time straše konzervativne babaroge.
Kasnije se priča nastavila s novim i novim zahtjevima, tj. žaba se pomalo kuvala po na Zapadu već viđenom scenariju. Sad je potpuno jasno da referendum kojim je prije šest godina definicija braka kao zajednice žene i muškarca unesena u Ustav, tj. spriječeno da je mimo narodne volje može promijeniti neki briselski ćata po nalogu spolja ili Ustavni sud istom linijom, nije bio duvanje na hladno ili neka nepotrebna konzervativna histerija već jedini način da se spriječi vršenje dubinskih antropoloških i društvenih eksperimenata bez dovoljnog demokratskog legitimiteta da se to čini. Uprkos silnim pritiscima, direktnom miješanju tadašnjeg predsjednika i premijera, aktivnom suprotstavljanju tobože nezavisnih posmatrača izbornih procesa poput Gonga i goleme većine medija, referendum je prošao i zadan je prvi protivudarac oligarhiji i logici demokratskog deficita.
Zakon o referendumu kod nas ne služi, kao u zrelim demokratijama, tome da referendum omogući i reguliše, već da ga onemogući, počevši od apsurdno visokog broja potpisa koje je potrebno prikupiti u vrlo kratkom vremenu, pri čemu se može dogoditi da vam Obersnel uskrati mogućnost prikupljanja potpisa, a na kraju vas čeka Kuščević koji ih broji. Volja građana izražena na tom referendumu nije šire uzeta u obzir nego je u praksi izigrana, ispalo je da je samo zaštićen izraz “brak”, kao jezička forma, a sadržajno će se izvrdati tako što će se istospolnim partnerima dati sva bračna prava. Upravo svjedočimo novom koraku udomljavanja koji vodi prema sljedećem – usvajanju djece.
Globalno su doživljavali medijski odstrjel ljudi homoseksualne orijentacije koji su se usudili reći da je to nepotrebno (v. slučaj Dolče i Gabana), i kako se borba za pravo na različitost iz ideoloških razloga pretvorila u borbu za istost, malograđanski ideal, najprije braka, a sada i porodice, i to benettonovski dovitljivo “dugine”. Kod nas cijelu igru otpočetka odrađuje tobože demokršćanska stranka desnog centra kako sebi vole tepati HDZ-ovci. Počelo je u Sanaderovo vrijeme donošenjem Zakona o suzbijanju diskriminacije, a finiš se odvija pod Plenkovićem, odlukom Ustavnog suda, nepotrebne institucije koja se popunjava dilom HDZ-a i SDP-a.
Ustavni sud je slika i prilika velike koalicije, a Plenkovićevo nekomentarisanje odluke je jasno odobravanje takve linije. I na Zapadu su nove politike često provođene preko sudova, upravo da bi se izbjegao glas naroda. Što će se na koncu dogoditi? Naše ćate, ili oni koji su ih požurivali, očito nisu naučili lekciju od prije šest godina. Kuvanje žabe ne može ići prebrzo, a oni je opet ubacuju u vruću vodu. Sve miriše na novi referendum.
Autor Nino Raspudić
Naslovna fotografija: Hina
Izvor Večernji list, 14. februar 2020.
