Kriza u BiH ili kocka je bačena

Bosansko-muslimanskoj strani nije stalo da BiH postane članica EU. Cilj im je, zapravo, uništenje Republike Srpske, a to je potvrdila i nedavna odluka Ustavnog suda

Hajde da raščlanimo neke osnovne stvari vezane za krizu izazvanu presudom Ustavnog suda BiH o poništavanju člana 53. Zakona o poljoprivrednom zemljištu Republike Srpske, čime je Republici Srpskoj poništeno pravo vlasništva nad zemljom koja čini 3,5 odsto njene teritorije.

U Ustavnom sudu BiH, skoro 25 godina posle potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u Dejtonu i Parizu, sede po dva pripadnika tri konstitutivna naroda, plus tri stranca, koje, po Aneksu četiri sporazuma, odnosno Ustavu BiH, „bira predsednik Evropskog suda za ljudska prava nakon konsultacija sa predsedništvom BiH“. Dakle, stranci su i dalje, posle četvrt veka, pojedinačno najzastupljeniji u strukturi Ustavnog suda. Udruženi sa sudijama iz muslimanskih redova, oni redovno donose odluke koje idu na štetu bar jednog od ostala dva konstitutivna naroda u BiH, kao na primer proglašenje Dana Republike Srpske neustavnim (novembar 2015), kao i referenduma o Danu Republike Srpske nekoliko meseci kasnije.

Srpski član Predsedništva Milorad Dodik je ovih dana pozvao predsedavajućeg Predsedništva BiH, Željka Komšića – izabranog većinom muslimanskim glasovima za hrvatskog člana Predsedništva – da podnese ostavku, jer u novembru 2019. nije obavestio druga dva člana da je dobio pismo od predsednika Evropskog suda za ljudska prava u kojem se traži mišljenje Predsedništva o imenovanju stranog sudije u Ustavni sud BiH. Komšić je, umesto argumentima, odgovorio arogancijom, nevaspitanjem i nipodaštavanjem („ne mogu raspravljati s njegovim bijesnim glistama“).

SUDIJE STRANCI
Član šest Ustava BiH predviđa da Parlamentarna skupština BiH, „nakon više od pet godina nakon prvobitnog imenovanja sudija… može predvideti zakonom drugačiji metod selekcije trojice sudija odabranih od strane predsednika Evropskog suda za ljudska prava“. Drugim rečima, kada se ustav pisao, računalo se da će se, pet godina posle zvaničnog okončanja rata u BiH, stanje normalizovati, da će se sudije birati unutar institucija BiH, i da, kao i u svakoj suverenoj zemlji, sudije neće biti stranci nego domaći državljani. No, ne da se to nije desilo, već nije ni na vidiku.

Jer, čim su politički predstavnici Republike Srpske najavili predlog zakona o Ustavnom sudu BiH, prema kojem u njegovom sastavu više ne bi bilo stranaca već samo državljana BiH, usledile su oštre reakcije druga dva člana Predsedništva BiH: Džaferović je to nazvao „ultimatumom“ na koji neće pristati, dok je Komšić poručio da „Dodik… neće dobiti ni najmanji ustupak oko statusa Ustavnog suda“. Lider SDA i Alijin naslednik Bakir Izetbegović, bio je još jasniji: „Nema ni govora da ćemo pristati na ultimatum i oslabiti Ustavni sud, koji je jedan od poslednjih mehanizama kojim se mogu popravljati stvari u BiH“.

Slične su se reakcije mogle čuti i 2016, kada su Milorad Dodik i lider HDZ-a BiH Dragan Čović najavili sličan zakon. Iz SDP BiH su tada poručili da je to pokušaj da se od Ustavnog suda BiH „napravi novi Dom naroda, jer predviđa uvođenje etničkog glasanja, bez kojeg se ne može doneti niti jedna odluka“. SDA je, kao i ovih dana, poručila da „neće podržati donošenje bilo kakvog Zakona o Ustavnom sudu BiH kojim bi se menjale nadležnosti i sastav Ustavnog suda, a naročito prisustvo međunarodnih sudija. Ustavni sud BiH je vitalni i neodvojivi deo ukupnog Dejtonskog ustavnog aranžmana i predstavlja…. i mehanizam za otklanjanje blokada u sistemu odlučivanja i rešavanje ustavno-pravnih sporova unutar BiH“.

Zasedanje Ustavnog suda BiH (Foto: mkt.gov.ba)

Sa druge strane, povodom ove poslednje odluke Ustavnog suda BiH, šef Delegacije EU u BiH Johan Zatler je za televiziju BN izjavio da se u mišljenju Evropske komisije o zahtevu BiH za članstvo u EU navodi da je „nemoguće postati članica EU uz ovako visok stepen međunarodne supervizije“, i da „to važi i za OHR kao i za međunarodne sudije“. Uostalom, da citiramo pasus na strani sedam tog mišljenja, objavljenog 29. maja 2019, koji se bavi pitanjem Ustavnog suda BiH:

„Ustavni sud je tumač Ustava i zadnja instanca kada je riječ o sukobu nadležnosti između različitih nivoa vlasti. Od devet sudija Ustavnog suda tri su međunarodna suca. Neke odluke Ustavnog suda i dalje se ne provode. Profesionalnost i nezavisnost sudija Ustavnog suda treba ojačati, počevši od unapređenja kriterija za njihov izbor i postupaka imenovanja. Potrebno je riješiti pitanje međunarodnih sudija u Ustavnom sudu. Ustavni sud treba biti u stanju da preuzme proaktivnu i nezavisnu ulogu u rješavanju sukoba nadležnosti. Legitimnost Ustavnog suda mora biti priznata od strane svih vlasti, kako bi se osiguralo trajno poštivanje njegovih odluka.“

A institucija Visokog predstavnika (OHR), još jedan instrument stranog upravljanja u BiH, je predmet sledećeg pasusa: „Aneksom X Dejtonskog mirovnog sporazuma uspostavljen je Ured međunarodnog visokog predstavnika (OHR) kao vrhovnog autoriteta za tumačenje civilnih aspekata provođenja mirovnog sporazuma. Od tada su OHR-u dodijeljena šira ovlaštenja za donošenje zakona i smjenu javnih zvaničnika, poznata kao „bonske ovlasti“, a koja su posljednji put korištena 2011. godine. Ovakva ekstenzivna međunarodna supervizija u principu nije u skladu sa suverenitetom Bosne i Hercegovine, a time ni sa članstvom u EU. Proces zatvaranja OHR-a traje od 2008. godine. Ishod ovog procesa zavisi od niza uslova.“

Najzad, u svojim Zaključcima i preporukama (strana 13-14), Evropska komisija između ostalog navodi: „Evropska komisija smatra da bi se pregovori za pristupanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji trebali otvoriti kada zemlja postigne potreban stepen usklađenosti s kriterijima za članstvo, a posebno sa političkim kriterijima iz Kopenhagena kojima se zahtijeva stabilnost institucija koje naročito garantiraju demokratiju i vladavinu prava. Bosna i Hercegovina će morati temeljito poboljšati svoj zakonodavni i institucionalni okvir kako bi se osiguralo ispunjavanje sljedećih ključnih prioriteta“. Pod tačkom 4.d tih prioriteta se izričito navodi reformisanje Ustavnog suda, „uključujući i rješavanje pitanja međunarodnih sudija“.

OGOLjENA PRIČA
Uprkos svemu ovom, tzv. Savet za sprovođenje mira u BiH – koji inače uopšte nije predviđen Dejtonskim sporazumom, već je, kako ga je opisao Milorad Dodik, jedno „samoorganizovano telo određenog broja zemalja i organizacija, koje nema ni akt o osnivanju, ni akt o funkcionisanju“ – je ipak, na svom poslednjem zasedanju, ignorisao anti-dejtonske i anti-EU stavove Džaferovića i Komšića o Ustavnom sudu – kao i jasne anti-dejtonske izjave premijera Federacije BiH da će, suprotno čak i stavu NATO – ignorisati Aneks dva Dejtonskog sporazuma o obavezi uspostavljanja komisije o međuentitetskoj liniji razgraničenja – i, po običaju, koncentrisao svu svoju pažnju, osude i kritike na Republiku Srpsku, u isto vreme izražavajući „bezrezervnu podršku radu Ustavnog suda BiH i svih njegovih sudija“. Nasuprot tome, Rusija je izdvojila mišljenje, iznoseći stav koji kao da je dogovoren sa Evropskom komisijom, da je „vreme da se nezavisna i suverena BiH oslobodi neumesnog spoljnog uplitanja 25 godina nakon završetka sukoba i potpisivanja mirovnog sporazuma“.

Naizgled paradoksalno, ni nemačka ambasadorka u BiH nije dala podršku stavu Republike Srpske u vezi stranih sudija u Ustavnom sudu BiH, dok je američki ambasador, po svedočenju Milorada Dodika, čak i otvoreno pretio njemu, tj. Republici Srpskoj što ne prihvata da joj se oduzme od dejtonski propisanih 49 odsto teritorije BiH odlukom Ustavnog suda u kojem odlučujući glas imaju stranci. Ukratko, stanje u BiH je sledeće: Oni koji se najviše zaklinju u „evropske vrednosti“, EU i/ili evroatlantske integracije nemaju nikakve namere da ispune ključne uslove koje je upravo Evropska komisija postavila za napredak BiH ka EU. To ne važi samo za političko Sarajevo, već i za predstavnike zapadnih zemalja, uključujući i članice EU. S druge strane, oni koji se predstavljaju glavnim protivnicima EU, Evrope, Zapada i „svega što je napredno“ uopšte – Srbi i Rusi – su glavni pobornici ključnih preporuka Evropske komisije.

Zastave Bosne i Hercegovine i Evropske unije (Foto: European Commission)
Zastave Bosne i Hercegovine i Evropske unije (Foto: European Commission)

Zaključak je očigledan: EU je samo ljuštura iza koje se kriju interesi njenih najmoćnijih članica i pokrovitelja, kojima cilj nije da BiH ikad postane član sladunjavo imenovane „evropske porodice naroda“, već da BiH ostane permanentna kolonija i puki instrument za ostvarivanje agresivnih geopolitičkih interesa vodećih zapadnih sila. Uz to, ni bosansko-muslimanskoj strani nije stalo da BiH ikad postane članica EU. Cilj im je, zapravo, uništenje Republike Srpske, trajna dominacija nad preostalim Srbima i Hrvatima u BiH i, kada dođe vreme, stvaranje jedne centralizovane, islamizovane države na tlu Evrope, prepune migranata, odnosno prerušenih islamista iz većinski muslimanskih zemalja.

Tako je priča o EU-integracijama i „dobrim namerama“ Brisela, Vašingtona, Londona, Pariza, Berlina prema BiH ovom najnovijom krizom do kraja ogoljena. Njima su svi narodi BiH samo puko političko oruđe, šahovske figure – tačnije pijuni – koje treba pomerati, a po potrebi i žrtvovati zarad tuđih (tj. njihovih) ciljeva. A od Srba se očekuje da samo mirno klimaju glavom i traže još. Rečima besmrtnog Šojića – neće da može. Naravno, pod uslovom da, kao i u Crnoj Gori, oni kojima je draža sloboda od ropstva i vera od večere, ostanu čvrsti, smireni i složni.

 

Naslovna fotografija: Tanjug/Predsedništvo

 

Izvor Sveosrpskoj.com 

Politika
Pratite nas na YouTube-u