N. Kecmanović: Kako je drug Raif stigao nadomak političkih pozicija Izetbegovića

Analiza kratkog intervjua druga Raifa otkriva kako je jedan partizanski rezervista stigao nadomak političkih pozicija Izetbegovića i njihovog bošnjaštva

Kada neko, kao Raif Dizdarević, živi 94 godine, onda mu nije lako da se baš uvijek uspješno javno prilagodi okolnostima koje su se tokom bezmalo čitavog stoljeća više puta mijenjale. Ne može se reći da se drug Raif nije trudio i uveliko uspijevao -zahvaljujući kameleonskim sposobnostima koje je zadržao iz rane mladosti, te zahvaljući zaboravu „detalja“ iz vlastite biografije koji prirodno dolazi u poznim godinama.

Ni u jednoj službenoj biografiji ne piše šta je drug Raif od škole završio, jer izgleda nije stigao ni kompletan mejtef. U daljem školovanju omelo ga je uključivanje u NOB tek krajem 1943, ali nije jasno da li je čekao pad Italije, ili nije znao za Boška Buhu pa je mislio da mora da navrši punih osamnaest da bi ga primili u partizane. Tako mu je jedino preostalo da bude „profesionalni revolucionar“ – zvanje koje je inače bilo rezervisano za predratne komuniste i ilegalce i prvoborce nosioce Partizanske spomenice.

„Impozantna“ biografija nije mu, međutim, smetala da postane vjerovatno najtrofejniji političar Druge Jugoslavije. Bio je predsjednik SFRJ i predsjednik SR BiH, predsjednik Savezne skupštine i Republičkog sindikata, ministar spoljnih poslova i ambasador i ko zna šta još. Ne bi iznenadio da je, s obzirom na vitalnost i započeti mejtef, na nedavnim izborima u Islamskoj zajednici postao reisu-ul-ulema. Posljednjih petnaestak godina drug Raif je pred bošnjačkom publikom prao svoju predratnu biografiju od nekoliko za muslimansko-bošnjačko nacionalno-vjersku javnost ekstremno kompromitantnih činjenica.

U vrijeme afere „Agrokomerc“ drug Raif je bio jedini od svih tada vodećih političara u BiH koga je volšebno mimoišla smjena, pa se osnovano sumnja da je bio jedan od režisera predstave. Štaviše, karijerno je profitirao od političkog kraha „partijski prvooptuženog“ Hamdije Pozderca: zamijenio ga je u pola mandata na mjestu predsjednika države Jugoslavije. Muslimani/Bošnjaci i danas listom vjeruju da je „Agrokomerc“ bio miniran daljinskim iz Beograda, a da je Hamdija, kao što su ranije i Mehmed Spaho i Džemal Bijedić, nastradao kao borac za afirmaciju muslimanske nacije i ravnopravnu BiH kontra velikosrpskom hegemonizmu. Ispalo je da je drug Raif bio na strani egzekutora Bosne i njenog relativno većinskog naroda.

Što je još mnogo gore, drug Raif je odlično sarađivao sa za Bošnjake zloglasnim Slobodanom Miloševićem. Ovjekovječeno je tv kamerom kako drug Sloba u društvu druga Raifa pred Saveznom skupštinom najavljuje „biće i hapšenja“. Azem Vlasi, inače bošnjački zet, zbog imuniteta saveznog funkcionera nije mogao ni biti uhapšen bez amina druga Raifa u svojstvu šefa SFRJ. Koliko je drug Raif i nakon isteka mandata želio da ostane na najvišem položaju u državi, toliko je i Milošević bio rad da ga zadrži. „Musliman al’ prosrpski!“ Poslao je u Sarajevo generala Ljubičića da prenese poruku da, iako je po nacionalnom ključu bio red da BiH u Predsjedništvo SFRJ pošalje Srbina, Srbija nema ništa protiv da to opet bude Raif.

Perući se od tih za Bošnjake smrtnih grijeha, drug Raif je poslije rata u mnoštvu autorskih članaka, novinskih intervjua i TV debata toliko napadno isticao svoje zasluge u borbi protiv Miloševića i velikosrpske hegemonije, te odbrani Bosne od srpskog unitarizma i centralizma, da mu je Nijaz Duraković, kao sagovornik u studiju, u tome pružio ciničnu podršku. Prisjetio se da ga je drug Raif, „iako se sam nije izjasnio za kongresnom govornicom, u pisoaru klozeta Sava centra diskretno hrabrio da SK BiH napusti SKJ. Izgleda da je drug Raif zaključio da se najzad dovoljno oprao pa je krenuo da svoj bošnjakluk demonstrira i na savremenijim temama.

Do sada obično intervjuisan povodom jubileja iz socijalističke prošlosti, sada se u Dnevnom avazu oglasio povodom Dana nezavisnosti BiH, da bi se poslije distanciranja od Miloševićeve Srbije, okomio na Dodikovu Republiku Srpsku. „Je li ovo Bosna za koju se borilo devedesetih?“ – upitala ga je povodom praznika prvog marta, Nermina Ajnadžić novinarka Avaza, a drug Raif će u slavu referenduma protiv Srba i secesije BiH od Jugoslavije … – „Nažalost, nije. Ne, ovo nije BiH koju smo poželjeli kada smo proglasili nezavisnost, a pogotovo nije BiH kakvu je uspostavio ZAVNOBiH, koji ju je utemeljio kao ravnopravnu zajednicu ljudi koji žive u zajedništvu i ostvaruju zajedničke interese zajedničkim naporima.“

Prije svega, ZAVNOBiH je uspostavio Bosnu koja „nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska“, a ne neku apstraktnu zajednicu ljudi, što se valjda podrazumijevalo, a pogotovo ne ekskluzivno muslimansku republiku. Zato se u tekstu zaključaka ZAVNOBiH-a insistira na ravnopravnosti tri naroda.

Dalje, drug Raif ističe da „ovo nije BiH kakvu smo željeli kada smo proglasili nezavisnost“, i pri tome koristi prvo lice množine, iz čega vidimo da je i on bio taj koji je i poželio i proglasio nezavisnost. Pri tome je zaboravio da kaže da je to izvedeno protiv volje jednog od tri konstitutivna naroda i da je tako i počela ratna i poratna budućnost Bosne, kakvu sada živimo i nad kojom se drug Raif vajka, sa mješavinom ponosa i razočaranja. Indikativno je da drug Raif, kao uostalom ni bilo koji drugi Musliman, ni tada nije digao glas protiv diskriminacije srpskog naroda, niti danas kritički razmišlja o toj suicidnoj odluci.

Srbima je poslata nedvosmislena poruka da će i ubuduće svaka odluka o Bosni i u Bosni, koju ne prihvate milom ubjeđivanja, biti donošena silom preglasavanja. A da je isti mehanizam zloupotrebe većine, ostao omiljeni alat bošnjačke političke strategije svjedoče izbori u FBiH gdje bošnjački glasači biraju predstavnike Hrvata. Izbjegavajući da se suoče sa jasnim odgovorom, Nermina Ajnadžić novinarka Avaza se, zajedno za drugom Raifom, pravi nevješta: „Šta se to zapravo dešava. Živimo u tom začaranom krugu trzavica, ucjena, želja za otcjepljenje…“

– „Politika Milorada Dodika već je godinama avanturističko-secesionistička i šovinistička. Ta politika permanentno uništava bilo kakav napredak. Kako je moguće da neko nosi jednu od najviših državnih funkcija u BiH, a godinama, decenijama, čini sve što može da naškodi toj BiH, da je uruši, da uporno propovijeda otcjepljenje? Znate šta, to se u svakoj zemlji zove izdaja, kad tako postupate, izdajete interese te zemlje i njenih građana. A upravo to čini Dodik, kada je riječ o interesima i srpskog i bošnjačkog i hrvatskog i ostalih naroda.“

Drug Raif se čitav radni vijek premještao sa visokih funkcija na još više, a ni na jednu nije došao ni demokratskim izborima niti izborom na konkursu. I sada još ima obraza da dijeli lekcije ljudima koje je njihov narod više puta zaredom izabrao na slobodnim višestranačkim izborima. Birali su ih punoljetni „radni ljudi i građani“ koji su istovremeno Srbi, Bošnjaci ili Hrvati, i to bez ćoravih kutija, i bez samo jednog kandidata na listi. A što se tiče Dodikove avanturističko-secesionističke i šovinističke politike, drug Raif, kao i svi dobri komunisti, miješa nacionalizam i šovinizam.

Da li je moguće da drug Raif ozbiljno misli da njegov predstavnik Bakir nije nacionalista, nego internacionalista ili kosmopolita, pa zato njega i ne spominje? Za Izetbegovića mlađeg moglo bi se čak reći i da je šovinista, jer pokušava da nastavi Alijinu politiku dominacije nad druga dva naroda u BiH. „Dodikov secesionizam!?“ Dodik jedino traži da se poštuje original teksta Dejtonskog sporazuma, što podrzumijeva da se Srpskoj vrate otete nadležnosti, te upozorava da će sve novi i novi bošnjački pokušaji dalje revizije Dejtona natjerati Srpsku na secesiju.

Stvarnu secesiju, međutim, izveo je Alija uz pomoć Hrvata i tzv. međunarodne zajednice referendumom prvog marta ’92. a drug Raif se time ponosi. Elem, Alija efendija ima pravo da izvrši secesiju i drug Raif da je slavi, a Dodik ne smije ni da je pomene.
Ima u tom odgovoru druga Raifa još kojekakvih optužbi na račun srpskog lidera. Dodik uništava napredak BiH?! Bakir se neprestano hvali kako kanton Sarajevo ima veći BDP od cijele RS, što jasno pokazuje da Federacija svaki dan u svakom pogledu sve više napreduje, uprkos antibosanskom štetočinstvu Milorada Dodika.

Dodik na čelu BiH urušava i izdaje BiH!? Srpski član Predsjedništva BiH u Sarajevu predstavlja Republiku Srpsku, iliti bezmalo polovinu BiH, te sa druga dva člana usaglašava ono što bi moglo da bude zajednički interes sva tri naroda. No, drug Raif sa svojim sunarodnicima dijeli fantaziju o nekoj bosanskoj sintezi, o ideji Bosne koja postoji izvan i iznad volje tri naroda, o metafizičkoj jedinstvenoj Bosni, koje realno nikada nije ni bilo, a nema je ni u Dejtonskom sporazumu koji je Alija Izetbegović poptisao u Parizu.

Dodik radi protiv interesa srpskog naroda?! Drug Raif bi trebalo da shvati da o interesu srpskog naroda više ne odlučuju on ili Hamdija i Branko, kao „avangarda koja vidi dalje i bolje ostalog običnog svijeta“, nego sami Srbi, a da li Dodik taj interes umije da prepozna i zastupa, provjerava se na izborima svake četiri godine. Šta je onda spas za BiH? Vidite li ga Vi? – pita ga na kraju intervjua Nermina. – „Prosto sam začuđen kolika je strpljivost ovog naroda, koliko dugo može da trpi jedno stanje u kome ne vidi nikakvo svjetlo izlaska iz tunela u koji nas je uvukao ovaj režim s odgovornostima svih. One nisu istovjetne, ali nisu ni puno različite.“

Drug Raif bi prethodno trebalo da se upita kako je narod imao „strpljenja“ da gotovo pola vijeka „trpi“ druga Raifa i bratiju koja je uništila svoju državu i na prvim demokratskim izborima izgubila vlast, a kao predsjednik u pretposljednjem kolektivnom šefu SFRJ ima i naročite zasluge. Za njega se ne može reći da je uništio ono što je i stvorio, jer je u vrijeme AVNOJ-a, dok su je drugi pravili, on je još bio u mejtefu ili u ćenifi pisao prijavu za partizane.

Drug Raif je jedan od onih koji su „nacionalno pitanje u Jugoslaviji riješili najbolje na svijetu“, i u „BiH izgradili suživot i zajedništvo“. Policijskom represijom gurali su pod tepih sve nacionalne razlika, podjele i sukobe, i širili iluziju o bosanskoj komšijskoj idili, a kada se priča završila u krvavom građanskom ratu na nacionalno–vjerskoj osnovi, povukli se u mirovinu. I, poslije svega drug Raif se osjeća pozvan da pokaže gdje je nalazi „svjetlo na kraju tunela“.

Elem Dodik treba samo da ga upita šta treba da radi, a Bakiru je kao ne samo fizički najbližem, očigledno, već sve šanuo na prijemu povodom prvog marta. U „Ko je ko u Bošnjaka“, u izdanju „Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca“, pod uredništvom Atifa Purivatre, pročitao sam da Raif Dizdarević stanuje u Sarajevu u ulici Patriotske lige br. 28. Za onog ko ne zna: „Patriotska liga“ je ilegalna paravojna muslimanska organizacije koju je SDA, naoružala još u martu ’91. da se bori za nezavisnu BiH. Jedan od vođa te stranačke milicije iliti vojnog krila SDA, Ramiz Delalić je prije nego što je rat i počeo,po sopstvenom priznanju, ubio srpskog svata Gardovića pred Starom pravoslavnom crkvom na Baščaršiji.

Šta bi drugu Raifu i vrijedilo da se preseli u susjednu ulicu – „Zelenih beretki“, jer to su opet oni što su bacali Srbe u jamu Kazani. Da se preseli izvan centra našao bi se u ulici Dede Ćišića, pravog pravcatog ustaše preživjelog iz Drugog svjetskog rata, koji je ’92-’95. držao privatni zatvor za Srbe u hotelu „Zagreb“. „Patriote“, „Zeleni“ i Dedo su se početkom rata integrisali u Armiju BiH kao njena komesarska i operativna infrastruktura za odbranu tekovina referenduma od prvog marta ’92. Ali, kakve drug Raif ima veze sa terorom muslimanskih paravojski nad sarajevskim Srbima? Nema formalno nikakve, baš kao ni sa imenom ulice u kojoj stanuje. Ta nismo u Hagu, nema „udruženog zločinačkog poduhvata“, nije drug Raif Srbin. Ali, ipak u svemu tome ima neke ružne simbolike, koja ne samo Dodiku, nego i velikoj većini Srba, koje predstavlja, smeta da prihvate jedinstvenu BiH i Sarajevo kao njenu prijestonicu.

Sve u svemu, analiza kratkog intervjua ukrštena sa životopisom druga Raifa otkriva kako je jedan polaznik mejtefa, partizanski rezervista, ljubitelj ZAVNOBiH-a, Brozov nasljednik na čelu SFRJ, politički prijatelj Slobodana Miloševića i zagovonik antisrpske secesije BiH, stigao nadomak političkih pozicija Izetbegovića, oca i sina, njihovog muslimanstva, bošnjaštva i bosanstva. Sam Alija je taj izgleda kolektivno–psihološki fenomen narodski prosto formulisao: „Prije podne mi se čini ovako, poslijepodne onako, a naveče nešto treće“. Ako se za koju godinu Raif efendiji na sabahu pričini nešto četvrto – kao, recimo, da je Dodik postao bosnoljub – trebalo bi da dobro protrlja oči prije nego što ode do Fahre da mu da intervju za Avaz.

 

Autor Nenad Kecmanović 

 

Naslovna fotografija: Anadolija

 

Izvor sveosrpskoj.com, 05. mart 2020.

Pratite nas na YouTube-u