N. Babić: Šta su zapravo potpisali Putin i Erdogan?

Uprkos Erdoganovoj agresivnoj retorici i napadima Turske na Evropu uz pomoć izbeglica, prevladao je pragmatizam i Erdogan je odlučio da ne sledi najradikalnije pristalice

Na pregovorima između ruskog predsjednika Vladimira Putina i turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana Moskva i Ankara su se dogovorile:

1. Od ponoći šestog marta bi neprijateljstva trebala prestati.
2. Auto-put M5 ostaje pod kontrolom Damaska.
3. Auto-putem M4 će zajednički patrolirati ruska i turska vojska. Bezbednosna tampon zona sjeverno i južno od auto-puta će biti šest kilometara.
4. Turska zadržava pravo reagovati u slučaju napada na turske snage u pokrajini od strane sirijske vojske.

Već ovdje možemo vidjeti da su treća i četvrta stavka vrlo upitne u smislu sprovođenja. Ali pokušajmo bolje razumjeti  političke rezultate pregovora u Moskvi između Putina i Erdogana.

Kao rezultat višesatnih pregovora predsjednika Rusije i Turske je u provinciji Idlib sklopljeno primirje, što naglo smanjuje stepen napetosti koji je prijetio gadnim scenarijima koji nisu isključili ni direktni sukob oružanih snaga Rusije i Turske. Uprkos Erdoganovoj agresivnoj i alarmantnoj retorici i napadima Turske na Evropu uz pomoć izbjeglica, prevladao je pragmatizam i Erdogan je odlučio ne slijediti najradikalnije pristalice koji su zahtijevali napad na Alep i Damask, ne bojeći se rata s Rusijom i Iranom.

Erdogan i drugi zvaničnici stalno su izjavljivali kako nemaju problema s Rusijom i žele izbjeći direktni sukob s Rusijom. Zbog toga su otišli u Moskvu s prilično teškim pozicijama i nikakvim adutima. Naime, Rusija je odbila prestati podržavati Damask, a Iran je direktno zaprijetio napadom na tursku vojsku ako Turska nastavi napadati proiranske borce. Evropa je za krizu s izbjeglicama okrivila Tursku, a ne Rusiju i Siriju, a SAD su odbile pružiti direktnu podršku Erdoganu, izražavajući želju samo da pomognu u municiji i „razmišljaju“ o prijenosu nekoliko sistema protivvazdušne obrane Patriot.

Blickrig u Idlibu nije uspio, sirijska vojska se, uz podršku Rusije i Irana, a posebno Hezbolaha, oporavila od udara turskih oružanih snaga i čak je bila u stanju krenuti u kontraofenzivu, ponovno oslobađajući Sarakib i nekoliko sela sjeverno i zapadno od grada. Situacija u Libiji ozbiljno se pogoršava, gdje Turska trpi značajne gubitke u ljudstvu i opremi, a sama Turska je direktno optužena da podržava terorizam u Libiji.

Erdoganov rejting u zemlji pada i manje od trećine Turaka odobrava rat u Siriji. Turska lira i dionice turskih kompanija su nakon izbijanja neprijateljstava počeli padati, posebno u pozadini glasina o mogućnosti uvođenja novih sankcija Rusije protiv paradjza, građevinske industrije i turizma.

Zbog toga je Erdogan u Moskvu stigao s vrlo sumnjivim međunarodnim položajem Turske, domaćim problemima i nedostatkom značajnog napretka u Idlibu. Mogao je ili tražiti kompromis koji će mu omogućiti da spasi „obraz“ ili povećati ulog, prijeteći Rusiji ratom ili barem blokirajući Bosfor, što bi upropastilo odnose Turske s Rusijom i Iranom. Moskva i Teheran jasno su dali do znanja da nisu protiv saradnje s njim, ali samo ako se Erdogan vrati u stvarnost i odustane od namjerno nerealnih zahtjeva koje je iznio, prijeteći Damasku ratom ako ne povuče svoje trupe na liniju iz vremena sklapanja sporazuma u Sočiju. Tako je u pregovorima u Moskvi Erdogan morao napraviti značajne ustupke kako bi izašao iz situacije novog statusa kvo na liniji fronta, uz svakodnevne gubitke ljudi i opreme, a posebno dronova koje turska vojska ima u ograničenim količinama. Iako je danima to ponavljao, granica iz Sočija je stvar prošlosti i auto-put M-5, iako se to direktno nije spominjalo, ostaje Asadu, a Turska je prisiljena da prihvati realnost na terenu.

Ovdje dolazi najzanimljivija stvar, jer se Turska opet na nešto obvezuje, a to mora dogovoriti s terorističkim grupama na terenu. Erdogan se obvezuje da će deblokirati auto-put M4 do 15. marta. Ovo je jedan od uslova sporazuma iz Sočija kojeg Turska nije ispunila. Sada ima tačan rok. Uz to bi trebao osigurati bezbednosnu zaštitnu zonu sjeverno i južno od auto-puta šest kilometara. Tada bi duž auto-puta trebale početi zajedničke rusko-turske patrole, poput onih koje stalno viđamo u sjeveroistočnoj Siriji.

Još jedna važna stvar, sve osmatračnice koje su smještene u pozadini Asadovih trupa za sada ostaju tamo. O njihovoj deblokadi po ugovoru se uopšte i ne raspravlja. Ili će sjediti besposleni i nabavljati zalihe uz pomoć Rusije, ili će se nakon nekog vremena tiho povući i otići. Vrijedi podsjetiti da je proteklog dana Erdogan zaprijetio da će silom deblokirati sve te punktove. Da, Turska je takođe zadržala pravo napada na Asadovu vojsku ako ona prva napadne turske snage, ali u praksi smo vidjeli da Sirijci nikada nisu prvi napali, a Asad je rekao da nema problema s Turskom, već s Erdoganom.

S druge strane, Erdogan nije dao posebna obećanja što se tiče razdvajanja “umjerenih” i “radikalnih” militanata, što znači da prisutnost terorističkih bandi u Idlibu zadržava visok potencijal za eskalaciju, kako uz znanje Turske, tako i na običan zahtjev pojedinačnih terenskih komandanata. Turska je pomoću svoje oružane intervencije uspjela spasiti militante Idliba, iako su izgubili veći dio pokrajine, jer bi bez intervencije turske vojske Asad do ljeta oslobodio čitav Idlib i lišio Erdogana vrijedne pregovaračke imovine. Tako je Erdogan još uvijek u igri i zadržao je važan pregovarački ulog, iako ga je sve to koštalo mnogo novca i političkih bodova u samoj Turskoj.

Rusija je ovim sporazumima ustvari očuvala sve uspjehe Asada na terenu, koje je sirijska vojska platila relativno velikim žrtvama. Puno manjim od onih kada je gubila cijele pokrajine u početku rata, ali za jednu obučenu i dobro naoružanu vojsku s ratnim iskustvom prilično velikim. U suštini, Erdogan može reći da se nije predao i pokleknuo pred Asadom. Dakle, ako primirje zaista uspije, može se reći da je zimska kampanja, koja je započela sredinom decembra u Idlibu, formalno „završila petog marta“. Oslobođene su velike teritorije provincija Idlib, Alep i Hama. Teroristi u Idlibu sada kontrolišu manje od polovine pokrajine, a Asad je uspio obnoviti komunikaciju između Damaska ​​i Alepa, što će pomoći jačanju Sirije.

Uopšteno govoreći, Asad je postigao velike vojne uspjehe tokom zime. Militanti u Idlibu pretrpjeli su još jedan strateški poraz u bitkama za auto-put M5, a čak im ni podrška jedne od najjačih NATO sila nije pomogla da pobjede. Rusija je uspjela odbraniti Asadove vojne uspjehe i prisilila je Erdogana da se ponovo vrati umanjenoj verziji Sporazuma iz Sočija.

Naravno, ključno je pitanje hoće li današnji sporazumi jamčiti dugoročnu stabilizaciju fronta do kraja rata i formiranja poslijeratne Sirije ili ćemo nakon nekog vremena vidjeti „rimejk“ događaja u kojima će se Erdogan ponovno sjetiti da ima El Golanija i sirijsku Al kaidu i njegove prijatelje iz ostalih terorističkih frakcija, koje bi pod zemlju trebao smjestiti on, ili će to učiniti najbolji oftalmolog Bliskog istoka, nakon što nadoknadi gubitke u ljudstvu i opremi nakon zimske kampanje, prethodno oformivši jaku grupu protivvazdušne odbrane kako bi kopnene jedinice djelovale bez bojazni od udara turskih dronova.

Uopšteno govoreći, imamo drugi dogovor u kojem je svatko pronašao svoju korist, ali Erdogan je ovoga puta morao djelovati sa slabih pozicija, iako se trudio biti hrabar u štampi, prikazujući se kao gospodar situacije. Ipak, u Moskvi su ga prisilili da se vrati u stvarni svijet, što je na kraju omogućilo izbjegavanje situacije koja se mogla pretvoriti u veliki rat s nepredvidivim posljedicama.

Što se tiče Asadove pobjede, od sredine decembra do petog marta je sirijska vojska otela Erdoganu i Al kaidi 1.900 kvadrtnih kilometara, uključujući gradove Marat el Numan, Sarakib, Kafr Nabl, Al Eis, Rashidin-4, Ikarda, El Karasi i plato Anadan. Erdogan je za gotovo dva dana otvorenog rata protiv sirijske vojske uspio vratiti kontrolu nad 13 sela južno od magistrale M4 u sjeverozapadnoj Hami, te Nairab s nekoliko okolnih sela.

TUŽNI KOMENTAR “DžIHADI JULIJANA” IZ BILDA
Njemački novinar Julijan Repke iz Bilda, poznatiji kao “Džihadi Julijan”, komentarisao je moskovski sporazum  između Putina i Erdogana i ono što je procurilo do njega.

“Ni riječi o osam opkoljenih osmatračnica Turske. Niti riječi o izlasku režima iz bilo kojeg grada. Opet “tampon zona”, kao u ranije u Astani, koju su Asad, Putin i Iran koristili za zauzimanje većeg dijela zone. Erdogan se predao. To je lako, kao i prokletih milion civila prisilno raseljenih Asadovom i Putinovom ofanzivom od decembra, a ovaj će sporazum njihova raseljena lica učiniti decenijama ili zauvijek. Baš nevjerovatno.

U Idlibu su danas ubijena još tri turska vojnika. Njihova smrt je na Erdoganu, jer oni su sada uzalud umrli. Koliko je puta Erdogan javno obećao da će deblokirati osmatračnice opkoljene turske vojske? Deset puta? Dvadeset puta?! Za to obećanje je poginulo više od 60 turskih vojnika. Nemam pojma kako ga Turci još mogu podržavati. Ljudi tvrde da sam želio vidjeti “rat” između Rusije i Turske. Je li neko od vas pratio konferencije za novinare?! Turska je ubila stotine Asadovih vojnika i uništila opremu isporučenu od Rusije vrijednu nekoliko miliona dolara. Ipak, Putin je obećao da neće ulaziti u sukob s Turskom i izrazio je saučešće. Turska bi bila na putu pobjede da je napokon odlučila upotrijebiti stotine tenkova i hiljade vojnika u Idlibu. I sve to, a da ne uzrokuje ništa ozbiljno kod Rusije. Ali ne. Zbog oportunizma, kukavičluka i lošeg vođstva Erdogan je odlučio pustiti Putina i Asada da pobijede”, napisao je Julijan Repke za Bild.

Vidite, sve zahvaljujući Erdoganu. Za obožavatelje militanata je juče bio žalostan dan. Al džaziru Balkan nisam htio ni čitati. Možda sutra napravim kompilaciju izjava, možda i ne. Nije ni važno. Ko gubi ima se pravo ljutiti ili biti tužan, ili što mu je već volja. Za njih su ovo vrlo potresne stvari. Tako je, jer su Erdoganovi ustupci očigledni, a unutrašnji pritisak u Turskoj ga je podstakao na ovu avanturu i raskidanje sporazuma, a to je Tursku dovelo u još gore uslove, jer Erdogan ipak želi zdrave odnose s Ruskom Federacijom i Iranom, a to ne ide zajedno s agresijom na Siriju. Stoga je pristao na ustupke. A ako nakon svega što se dogodilo prekrši i ovo obećanje, malo je vjerovatno da će nakon toga dobiti čak i ovako nešto.

U tom smislu vrijedi citirati komentar ratnog reportera kanala ANNA njuz s mjesta događaja. „Artiljerija ne puca, avioni ne lete. Sve se odbranilo i sve su stranke poslušale predsjednike i otišle na počinak. Nikome nije bilo lako, jer su svi pretrpjeli znatne gubitke. Po cijenu desetine turskih vojnika, Erdogan je spasio terorističke grupe od konačnog poraza, a čak je uložio dodatni napor i otvoreno ucjenjivao svoje protivnike, ali turska strana nije bila u stanju obraniti auto-put M5. Kontrolišući nju, Sirijci će moći imati novi pogled na poslijeratnu obnovu zemlje.

Napokon, Alep će dobiti normalan pristup tržištima u Damasku i obalnim lukama. Grad će moći započeti stvarnu obnovu svojih sjevernih i zapadnih industrijskih zona, koje su prije rata osiguravale ogroman broj radnih mjesta. Ne vjerujem u slobodno putovanje auto-putem M4 ni u kom slučaju, sve dok je Džisr el Šugur i dalje neslužbena prijestonica terorista iz bivših sovjetskih republika. Naša filmska ekipa sigurno neće koristiti ovaj put. Bolje je potrošiti dodatnih sat ili pola putujući seoskim područjima, nego se rastati od života na prvoklasnom auto-putu. Za našu filmsku ekipu ova je kampanja bila jedna od najtežih. Prsti na rukama mi nisu dovoljni za brojanje kritičnih situacija koje su nam se dogodile tokom snimanja. Možda ćemo kasnije pisati o tome, ali još uvijek ne razumijem kako smo ostali živi i zdravi u tim okolnostima.

Navodno je nekome potreban naš rad. Sada radimo na puno materijala iz najnovijih bitaka. Ako sve pođe dobro, izaći će za nekoliko dana. Hvala svima koji prate naš rad. Trudićemo se da ne iznevjerimo vaša očekivanja“, komentarišući sporazum Putina s Erdoganom piše ratni reporter kanala ANNA njuz Sergej Šilov.

 

Autor Nebojša Babić

 

Naslovna fotografija: Presidential Press Service via AP

 

Izvor logicno.com, 06. mart 2020.