N. Babić: Kriza u Idlibu je bila trenutak istine

Što se tiče Amerikanaca, paradoksalno je, ali s druge strane dobro što su konačno skinuli maske, baš kao Turci, i rekli da su u Siriji kako bi krali tuđu i naftu

Iako će nekima zvučati suludo, dobro je da je Turska intervenisala u Idlibu i dobro je da SAD priznaju da su u Siriji ida se bave „zaštitom sirijske nafte“. Zašto? Zato što je tokom nedavne eskalacije većina evropskih medija konačno priznala da u Idlibu većinu teritorija drže teroristi sirijske Al kaide i da su se Oružane snage Republike Turske u savezu s priznatom međunarodnom terorističkom grupom borile protiv sirijske vojske, koja je odjednom prestala biti „režimska“. Još uvijek ima nekolicina novinara, poput Julijana Repkea iz Bilda ili svih ispostava katarske Al Džazire, uključujući balkansku, koje se i dalje drže narativa iz 2012. i 2013. godine, ali ih je sve manje.

Zanimljiv je i nedostatak mašte u medijima, zbog čega javno mnjenje Evrope sve manje vjeruje ovim izvještajima, kao kod Al Džazire, čija je balkanska ispostava reciklirala priču o „tajnim podzemnim bolnicama u Idlibu, čije lokacije niko ne zna, kako ne bi bile bombardovane“. Priča je snimljena prije više od dvije godine, ali je sada mao dorađena i objavljena na Fejsbuk profilu ADž Balkan.

Naravno, čitatelji koji prate ovu medijsku kuću, najviše u BiH, ogorčeni su „genocidnim sklonostima diktatora Asada“ i „krvoloka Putina“, što bi im se moglo oprostiti zbog neupućenosti i nepoznavanja situacije, kao i zbog činjenice da ne znaju da je napredni ruski špijunski avion  Tu-214R nekoliko puta „skenirao“ cijeli Idlib i znaju se sve podzemne lokacije, čak i ispod ruševina dubine 10 do 20 metara, čemu služe i ko u njima boravi, tako je nemoguće sakriti se i zamijeniti bolnicu za zapovjedni centar ili skladište oružja Al kaide.

Što se tiče Amerikanaca, paradoksalno je, ali s druge strane dobro što su konačno skinuli maske, baš kao Turci, i rekli da su u Siriji kako bi krali tuđu i naftu. Tako je jedna ipak velika nacija, ekonomska i vojna velesila, ma kakva god bila, priznala da se ponaša kao drumski razbojnik što ranije nije bio slučaj. Do sirijskog presedana su se američke uprave ipak trudile da daju privid legitimiteta planiranoj budućoj pljački, pa su organizovali i provodili državne udare, obojene revolucije i agresije pod izgovorom uklanjanja diktatora, nakon čega bi postavljali marionetske vlade i dovodili američke kompanije da potpisuju „legalne poslovne ugovore“.

Sada je „uvertira“ preskočena i bez svrgavanja Asada se odmah prešlo na pljačku sirijskih resursa, po čemu se SAD ni po čemu ne razlikuju od terorista „Islamske države“, od kojih su naslijedili kriminalni posao u sjevernoj Siriji. Osim toga, ni izjave o povlačenju iz arapske zemlje ne treba uzimati za ozbiljno, jer je sistematsko povlačenje koje je najavio Tramp odloženo, ali da bi stvar bila zanimljivija, proteklog dana Amerikanci su poslali dodatne trupe u sjever Sirije. Istina, oni govore o prebacivanju američke vojske iz jednog dijela zemlje u drugi. Vašington kao da želi reći: “Mi, kao, nismo ovdje, ali u stvari jesmo”. Tramp je prije otprilike godinu dana najavio potpuno povlačenje američkih snaga iz sirijske konfliktne zone. Tada je već bilo sumnji da te izjave nisu ništa više od bacanja prašine u oči. Nisu spremni priznati poraz, zbog čega je Kongres spriječio povlačenje američkih trupa sa sirijsko-turske granice. Vrh Predstavničkog doma je osudio izjave Donalda Trampa, koji je rekao da bi Sjedinjene Države trebale završiti sirijsku avanturu.

Sada govore o navodno pedesetak američkih vojnika u istočnoj provinciji zemlje, ali je ta brojka definitivno potcijenjena. Uzimajući u obzir da u Siriji još uvijek postoje najmanje dvije američke baze, vrlo je teško vjerovati da u svakoj od njih postoji samo dvadesetak američkih vojnika. Tako je već pri iznošenju brojeva jasno da je ovo još jedan američki blef. Međutim, ponovno pokrenuta tema o povlačenju američkih trupa je još jedan razlog da međunarodna zajednica postavi dva temeljna pitanja. Prvo je šta američke trupe uopšte rade u Siriji? Drugo, je li moguće fizički nekako kontrolisati ili provjeriti jesu li povukli svoju vojsku ili ne? Kome je u načelu taj proces povjeren?

U stvari, sve što je povezano s američkom vojnom prisutnošću u Siriji je nezakonito. Prema zakonima Sirije i međunarodnom pravu. Bez obzira koliko se Amerikanci trudili, ova zemlja je i dalje suverena država i ima sve relevantne političke institucije, od  predsjednika do vlade i parlamenta. I nijedna od ovih institucija nije pozvala američke vojnike u Siriju. Za razliku od, recimo, ruskog kontingenta ili istih Iranaca, zajedno s Hezbolahom, koji se tamo bore na zahtjev službenih sirijskih vlasti. Isto tako niko nije zvao ni Turke, niti ih je ovlastio da se u područjima Sirije koriste turskom lirom, a pogotovo ne da odvuku čitava fabrička postrojenja iz Alepa u Tursku. Osim saveza s teroristima, što si Amerikanci ipak nisu dozvolili i pazili su da ne ulete u isti kadar s militantima Al kaide, Turke i Amerikance povezuje pljačka sirijskih postrojenja i resursa.

Sjeveroistok Sirije je pustinja i granica s Irakom je jednostavno nominalna. To konkretno znači da Amerikanci, koji još uvijek imaju veliki kontingent u Iraku, mogu bez ikakvog ometanja prebacivati svoje trupe iz jednog dijela pustinje u drugi, bez da se trude oko propisa prelaska državne granice bilo koje zemlje. To znači da SAD u svakom trenutku, uprkos svim političkim i javnim izjavama Vašingtona, u Siriji mogu imati onoliko vojnika koliko im treba ili onoliko koliko žele. To je još jedan argument u riznici teza da priča o povlačenju trupa nije ništa drugo do manipulacija.

I na kraju, ne možete govoriti o američkoj vojsci u Siriji bez spominjanja kurdskih snaga, za koje je zapravo zadužena američka vojska. Konkretno, govorimo o grupi “Sirijskih demokratskih snaga”. Tramp je već rekao da SAD neće prestati podržavati sirijske Kurde, oružjem i novcem. Međutim, postoje velike sumnje u iskrenost Vašingtona i njihovu želju da  izravno podrže određene kurdske „demokratske težnje“. Za SAD je kurdski  „otpor“ obični alat za pljačku sirijskih prirodnih resursa, prije svega iz naftnih polja.

Napokon, nafta se u Siriji crpi upravo u istočnim provincijama Hasaka i Deir ez Zor i upravo su tamo razmještene glavne američke baze. S gledišta proizvodnje nafte, ovo je, naravno, fenomenalna regija, jer tamo crno zlato doslovno curi iz zemlje. Naime, ogromna ležišta nafte su na dubini od tek nekoliko metara u pijesku. U ovoj situaciji su „Sirijske demokratske snage“ i Kurdi za Amerikance privatna kompanija za zaštitu prirodnih resursa koje su oteli u navodnoj “borbi protiv ISIL-a” i koje Vašington jednostavno ne namjerava predati Damasku. Dakle, ne uzimajte olako izjave o povlačenju američkih trupa iz ove regije. Zapravo, ovo nije ništa drugo nego još jedna pljačka na američki način. Ali koga SAD žele prevariti? Nijedan ozbiljan geopolitički akter na Bliskom istoku odavno ne pada na tu retoriku.

S druge strane, za 30 miliona dolara mjesečno, koliko se procjenjuje američka zarada na ukradenoj nafti, SAD su same sebe pretvorile u međunarodnu kriminalnu organizaciju. Na da to nisu bile i prije, kao što je slučaj s Turskom, ali su se barem trudili da to ne bude tako evidentno. Sada je, izgleda, došao trenutak istine i niko neće pogriješiti ako napiše da su Turci saveznici Al kaide, što znači da bi protiv Turske trebalo provesti međunarodnu vojnu intervenciju kao protiv talibana 2001. u Avganistanu. I niko neće pogriješiti ako napiše da je američka uprava „kupola“ međunarodne kriminalne organizacije koja se u Avganistanu bavi trgovinom drogom, a u Siriji pljačkom nafte, dok se oni koji pokušavaju omesti kriminalne poslove likvidiraju kao u obračunu klanova na Siciliji, ali su SAD ipak nešto moćnije pa u tu svrhu koriste napadačke dronove, kao u Bagdadu, a ne skraćene dvocijevke ili sonu kiselinu, kao njihova „konkurencija“ iz Koza nostre.

 

Autor Nebojša Babić

 

Naslovna fotografija: DELIL SOULEIMAN/AFP/GETTY IMAGES

 

Izvor logicno.com, 09. mart 2020.