V. Guzina: Može li Srbija brže ekonomski napredovati?

Moramo povećati domaće investicije, a strane koristiti samo u funkciji dizanja učinka sopstvenih resursa, što podrazumeva veću štednju, bolji sistem...

Realan rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) Srbije od sedam odsto godišnje u poslednje vreme se pominjao u više navrata. Da to nije poteklo od Svetske banke (SB), pomislili bismo da je to predizborno obećanje. Prvo je SB istakla takvu mogućnost prilikom decembarske posete Beogradu, rekavši da bi Srbija uz određene reforme mogla ostvariti stopu rasta od sedam odsto i tako za desetak godina udvostručiti svoj BDP po stanovniku. I u posebnoj studiji SB može se pročitati takva procena, i to za duži period, po kojoj bi Srbija s tom stopom rasta za dvadeset godina četvorostruko uvećala BDP. Predsednik je prilikom predstavljanja programa „Srbija 2025”, kada je najavio i plate od 900 evra i penzije između 430 i 440 evra na kraju 2025. godine, takođe, pominjao procene SB. Najzad je i ministar finansija na Biznis forumu na Kopaoniku, ovih dana, dosta uvereno izrazio takvu mogućnost i u vezi s rastom BDP-a i rastom plata i penzija do kraja 2025. godine.

Bez obzira na to što je malo verovatan takav rast, pogrešno bi bilo da izostane ozbiljan osvrt na ove procene od strane relevantnih ekonomskih imena, a još gore da se s ironijom komentarišu ova predviđanja. Naprosto zato što su Srbiji neophodne visoke stope rasta, ne samo da bi se približili razvijenim već zato što se visoke stope rasta, zakonito, ostvaruju na rastu produktivnosti, većem učešću skupljeg živog rada, nauke i inovacija u stvaranju BDP-a, visokom izvozu i umerenom spoljnotrgovinskom deficitu, što nije slučaj s rastom koji sada postižemo.

Prvo pitanje je da li je moguć ovoliki rast u dužem vremenskom periodu. Da je moguć dokazalo je 13 zemalja, većinom iz Azije, koje su, doduše u drugačijem svetskom okruženju, zbog visokog rasta tokom četvrt veka nazvane „ekonomskim čudom”. Pominje ih i ekonomista Nebojša Katić u svom članku Da li je zlatno doba ipak moguće, objavljenom u Politici trećeg februara 2020. Skoro sve te zemlje karakteriše uređena država s jakim institucijama u kojima rade visokomotivisani stručni kadrovi i u kojima postoje jasna pravila napredovanja i odgovornosti.

Da li je to kod nas moguće? Zašto ne, ako hoćemo. U tome bi najmanje zavisili od drugih. Uverljivim signalom da hoćemo takvu državu, mnoge bi zaustavili da ne idu napolje i mnoge ohrabrili da se vrate, pogotovo one koji ne odlaze, ili nisu otišli, isključivo iz ekonomskih razloga. Paradoks je da nam i negativna činjenica da startujemo s niske osnovice – BDP-a koji je, što pominje i SB, tek 2019. dostigao nivo iz 1990. godine, olakšava više stope rasta.

Ali, za takav rast, ocenjuje SB, jedan od ključnih uslova je snažna podrška finansijskog sistema. Možemo li računati na takvu podršku. Sigurno ne. Skoro celo bankarstvo nam je tuđe. Teško da bi našli nekog sličnog. Kad smo započeli rasprodaju banaka, odgovor na kritiku je bio da ne smeta tuđe vlasništvo nad bankama, pošto posluju po našim zakonima. Besmislica. Kao da se zakonom uređuje interes banke. A, nažalost, interes joj je da se uzdrži od davanja investicionih kredita domaćim investitorima, pogotovo ako i sami zaziru od važećeg investicionog i poslovnog ambijenta, koji u startu favorizuje stranog investitora. Položaj tih banaka je sve povoljniji. Sve je više firmi u stranom vlasništvu koje su zbog znatnih pogodnosti u investiranju i poslovanju manje rizične za banke u pogledu uredne naplate datih kredita. Uz to, porasla su i primanja zaposlenih, pa i štednja kod banaka. S rastom primanja raste i kreditna sposobnost korisnika bankarskih kredita. Dakle, banke imaju sasvim dovoljno manje rizičnih plasmana i drugih izvora zarade za ostvarenje svojih interesa, pa je iluzorno s te adrese očekivati snažnu finansijsku podršku domaćih investicija.

Drugi ograničavajući faktor je sve manji broj stanovnika koji stasava za posao, što uz veliku emigraciju uzrokuje već preteći manjak radnika i stručnjaka određenih zanimanja na domaćem tržištu rada. Na sreću, uređivanjem države, a time i smanjivanjem emigracije i ravnomernim regionalnim razvojem u svakom smislu, ovaj problem se može bitno ublažiti.

Najzad, pomogla bi i promena modela razvoja. Moramo povećati domaće investicije, a strane koristiti samo u funkciji dizanja učinka sopstvenih resursa, što podrazumeva veću štednju, bolji sistem i investiciono-poslovni ambijent. Neto vrednost kumuliranih stranih investicionih ulaganja (razlika između vrednosti stranih investicionih ulaganja kod nas i naših investicionih ulaganja u inostranstvu uvećanih za devizne rezerve) sada je blizu 90 odsto BDP-a. To znači da raste dobit i drugi prihodi iz tih ulaganja koji se odlivaju u inostranstvo, s tendencijom da godišnji odlivi deviza po tom osnovu premaše godišnji priliv deviza od novih ulaganja. A to bi bio ozbiljan platnobilansni problem.

Dakle, može se i mora bolje. A to bolje podrazumeva razvojnu politiku koju utvrđuju i vode državnici uz pomoć najboljih kadrova koje imamo i ovde i, sve više, napolju.

 

Autor Vojislav Guzina

 

Naslovna fotografija: Profimedija

 

Izvor Politika, 10. mart 2020.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u