Srbija dugo već živi dva paralelna života. Prvi je mitomanski, on se zavodljivo iz kafanske epike preliva u javni narativ čiju cenu plaćamo već dva veka. Drugi je posledica prvog: on je mučan, podanički i surovo realan. Običnim smrtnicima neprestano nameće pitanje – da li smo to zaslužili? Odgovor je takođe surov.
Da li je, posle dva veka, došlo vreme da se Srbija suoči sa svojim nacionalnim pitanjem? Srpska akademija nauka i umetnosti je zaključila da ta velika i neizbežna odluka ne trpi čekanje, da je sazrelo vreme da Srbija u viševremenskoj naučnoj akademskoj debati, u kojoj bi učestvovali svi važni delovi društva, dobije nacionalni program, da definiše glavne smernice političkog, ekonomskog, kulturnog i sveukupnog razvoja. Poziv na taj veliki posao uputio je prošle nedelje dr Vladimir Kostić, predsednik SANU, u autorskom tekstu Srpsko pitanje u Ekspresu.
OTVORENA DEBATA
U ovom broju pozvali smo važne predstavnike akademske i političke zajednice, otvarajući tako debatu pitanjem: Kako oni vide ovu ideju, šta je čini valjanom i koje su joj manjkavosti… To je, nadamo se, istovremeno odgovor na pitanje da li smo mi zaista zaslužili sudbinu koju živimo u svim stradanjima, pogibeljima, neprestanim krvarenjima i poniženjima i kako i uz koju cenu da se uspravimo?
Ako to jeste odgovor, onda on i nije baš ohrabrujući, pre svega za samog akademika Kostića, a onda i celu SANU. Jer većina sagovornika koji su prihvatili naš poziv nije se baš pohvalno izrazila o celoj ideji. Istovremeno, gotovo svi koji nisu želeli da se uključe u ovu svojevrsnu polemiku, svoj stav obrazložili su na manje-više isti način – nema smisla pričati i pisati o nečemu o čemu je već toliko i napisano i ispričano, a bez ikakvog efekta. Kako to reče jedan od onih koji nas je odbio, „sve je slepo, sve je gluvo i nema šanse da neko progleda“.
U svemu pomenutom nesporno je da je Srbija dugo već razgrađen vinograd, zemlja bez međa, nacija rasuta od Subotice, preko Beča, Čikaga, do Sidneja. Glavinjamo u magli, više gaseći našom glupošću podmetnute požare, podrepaški snishodljivo slušajući naloge starih i novih kolonizatora. Takođe je nesporno da mali narod, nekad hegemoni, dugo već proizvodi višak istorije i manjak socijalne i ine inteligencije. Uostalom, treba li ovoj tvrdnji bolje uverenje od činjenice da su Srbi u građanskom ratu pri raspadu SFRJ doživeli veći i dalekosežniji poraz od onog kosovskog, a aktere tog poraza danas slavimo kao heroje, na njegovom grobu pod lipom.
Srbi su prvi put dobili nacionalni program u, ne baš čitljivom Garašaninovom Načertaniju, mada ne smemo zaboraviti da je knez Mihailo u osmogodišnjem „prosvećenom apsolutizmu“ prvi uputio na značaj nauke, jezika, kulture, ali je najavio politiku ujedinjenja svih Srba na Balkanu. Možda smo ga baš zbog svih pomenutih zasluga ubili kao da je bio razbojnički doušnik?
R. MARKOVIĆ: KAPITALNO PITANjE
Jedan od onih koji ne misli da je angažman akademika Kostića uzaludan je Ratko Marković, univerzitetski profesor i poznavalac političkih prilika tokom poslednjih pet decenija. On kaže da je „pokretanje rasprave o ‘srpskom pitanju’ krupan događaj i kapitalno pitanje, a Srbija je pred ozbiljnim iskušenjima”.
„Dr Vladimir Kostić je na tu temu pričao sa Vojislavom Koštunicom i sa mnom, upućen sam u tu priču. Ja, nažalost, imam ozbiljne zdravstvene probleme, tako da je moj angažman na pomenutom poslu upitan. Ali ako smo pametni, svakako oko ‘Srpskog programa’ treba udružiti snage, a SANU jeste institucija, centar koji okuplja umne ljude“, kaže profesor Ratko Marković. I on, međutim, dodaje da je njegov utisak da je za ovaj posao izdvojeno malo vremena.
„Nije moguće, recimo, to završiti za dve godine. I još – skrenuo bih pažnju javnosti na ozbiljne podele u našoj akademskoj i naučnoj zajednici. Zavist i podele, svi smo se svrstali u nekakve tabore, od toga nije zaštićena ni SANU. Na univerzitetima profesori po bolonji jure bodove, to im je više novca. Kako u tom miljeu naći nadu da će se oni angažovati u uobličavanju ‘srpskog pitanja’. Sve se nekako svelo na lično, a te podele je najbolje opisao pisac Dušan Kovačević“, zaključuje profesor Marković.
M. LOMPAR: SPORNO PONAŠANjE U SANU
Stavovi drugih sagovornika Ekspresa, međutim, mahom potvrđuju Markovićevu tezu o podelama i donose više kritike na rad samog akademika Kostića i cele SANU nego što, na primer, odgovaraju na ono što je on napisao u svom autorskom tekstu. Tako, na primer, Milo Lompar, profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, na početku navodi kako nagađa da je za mišljenje pozvan zbog toga što ne spada u one koji su, kako ih je akademik Kostić u svom tekstu opisao, „tokom života brižno i gotovo opsesivno nastojali da se ni oko čega ne izjasne ili ne opredele“.
„Kada je pre nekoliko godina SANU organizovala skup ‘Kultura kao osnova nacionalnog identiteta’, pozvani su bili isključivo ljudi jedne političke orijentacije, koji spadaju u našu nevladinu inteligenciju. Da li predsednik SANU misli da su svi zaboravili ovakve postupke? Oni upućuju na mogućnost da i u ovoj raspravi učestvuju samo (1) oni koji odgovaraju trenutnim političkim okolnostima i (2) oni koji odgovaraju ideološkim predodređenjima rukovodstva SANU. Ukoliko ne pripadaju ovim unapred izabranim formacijama, drukčija mišljenja bivaju ocenjena – u članku predsednika SANU – kao ‘recepti iz Patinog kuvara’. Nije jasno kako se ova arogancija može spojiti sa istovremenim zahtevom da se ljudi ne osuđuju ‘zbog različitog mišljenja’. Da li nekadašnje predsednikovo predlaganje da se srpska država ‘elegantno’ povuče sa Kosova i Metohije spada u različito mišljenje? Bilo je toliko različito da se podudarilo sa decenijskim stavom nevladine inteligencije i našlo u vremenskom dosluhu sa predlozima predsednika Srbije? Da li oni koji se takvom viđenju stvari protive prepisuju iz Patinog kuvara“, pita se profesor Lompar.
Ne deluje, prema njegovom mišljenju, mudro ni predsednikova osuda koncepata „koji potiru našu budućnost“. „Budućnost je u načelu nepoznata, da bi se u njeno ime moglo nešto zahtevati. To po pravilu čine ideolozi. Zašto lekari nemaju nikakav odgovor na pitanje o koroni kad znaju budućnost iz koje je on netom stigao? Oni preporučuju karantin i higijenu. To su srednjovekovne medicinske mere protiv kuge i kolere. Kao da prošlost ponekad više pomaže nego budućnost: čak i u medicini“, navodi profesor Lompar.
Potom dodaje: „U nastojanju da uspori višestruku eroziju svog javnog ugleda, SANU organizuje ovu raspravu. Do erozije je došlo usled duhovne situacije vremena, jer svet banaka i osiguravajućih društava, kao strahovlada izopačenog spoja finansijskog kapitala i medijske nadmoći nad čovekovim razumom, ciljano srozava javnu svest na puku ideologiju svojih potreba: otud ustanove naučne i umetničke vrsnosti nemaju značaja. Tako je naročito u zemljama predviđenim za kolonije“.
„No, kod nas je erozija pojačana odsustvom ličnih autoriteta u samoj ustanovi. Ne mogu zgrada i privilegije biti autoritet niti tradicija. Samo ličnost daje istinsku sliku autoriteta koji ne proističe iz moći. U Odeljenju za jezik i književnost na mestu na kom je bio Nikola Milošević sedi Slobodan Grubačić. Misli li predsednik SANU da niko ne vidi razliku između ovih ljudi? Otud sledi ključna pouka: nije – ni u SANU – sporno znanje nego ponašanje. Ono se pokazuje čovekovom spremnošću da se nečeg odrekne, baš zato što zna da nešto rizikuje, baš zato što do neke vrednosti drži, da neku granicu prekorači, baš zato što ga nikakva moć ne prati. Da li je to nerealan zahtev postavljen pred kastu besmrtnih? Možda. No, na vrhu piramide onih koji se ničeg ne odriču, SANU organizuje jednu pričaonicu esnafski uobličenih mudrosti“, zaključuje profesor Milo Lompar.
S. RELjIĆ: NEMA ŽELjE ZA PROMENOM
Kritički je prema akademiku Kostiću i SANU nastrojen i Slobodan Reljić, univerzitetski profesor i bivši glavni i odgovorni urednik NIN-a. Prema njegovom mišljenju, dve činjenice obeležavaju autorski tekst akademika Kostića. Prvo, da lica iz Akademije za nauku i kulturu iz Knez Mihailove 35 „uopšte ne misle isto“ i „verujem da je tako bolje i korisnije“ i drugo, strepnja da bi – šta god da se čini, moglo biti „novi Memorandum dva“ (ovde je višak ili „novi“ ili „dva“, ali problem nije u tome).
„Kriza je, kako je govorio Gramši, kad stari poredak umire, a novi još ne može da se rodi. Kad bi se akademici složili oko te očiglednosti, iz dijagnoze bi ispao prilog ‘uopšte’. I mogli bi da dijaloški razmatraju rešenja. Velike teme su za Akademiju. Ali ljudi izabrani u ustanovi u Knez Mihailovoj dosad baš očigledno ne pokazuju želju da stvari pomere iz statusa kvo. Doduše, nije more sasvim mrtvo“, kaže Reljić. On podseća da je godinu dana pre nego što će na čelo Akademije doći dr Vladimir Kostić Odeljenje društvenih nauka SANU objavilo „Moguće strategije razvoja Srbije“ (1.150 strana, šezdesetak autora), ali je tada započeta rasprava „kuda ide Srbija“. Za šest godine koje slede ugašena je.
„Dr Kostić je u javnom sporu s dr Ocićem koji je tu raspravu organizovao. Sukob je uvek ličan, ali su povodi principijelni. Ako uporedite iznošene stavove ‘dve strane’ o Kosovu, videćete da su oni direktno suprotni. Akademiji spolja nametnuti ‘unutrašnji dijalog o Kosovu’ (2017) pokazao je da je predsednik u manjini. Jeste, na takve rascepe se odnosi ono ‘uopšte ne mislimo isto’. Ali, ako je stanje rascep o Kosovu, o čemu se ‘uopšte’ mogu savetovati akademici? Ako je ta zajednica (srpska) SANU, odbrani Kosova jedino bi odanija mogla biti SPC“, ocenjuje Reljić. Takođe, ako je ovo još uvek SANU, pita se Reljić, čemu panično bežanje od Memoranduma iz 1986. koji je potpisao odbor od 16 akademika.
„Kažem ‘ako’, jer tri decenije je učena da ne bude SANU. Da joj je ‘S’ kamen oko vrata. Ipak, orkan optužbi protiv tog dokumenta ne može biti smetnja intelektualcima da se on sagleda realno i kontekstualno. Posle izjava Stipe Mesića u parlamentu oktobra 1991: ‘Mislim da sam obavio zadatak, Jugoslavije više nema’ i dokumentovanja u memoarskoj knjizi Kako smo srušili Jugoslaviju (1992), nema smisla ozbiljno držati da je SANU razorila SFRJ, a za šta je optuživana u propagandnom ratu protiv Srba. Ali lica iz današnje Akademije nauka i umetnosti nemaju razloga da brinu. Ovakvi kakvim su se pokazali, oni sigurno ne mogu stvoriti dokument koji bi izazvao toliku javnu buku o aktuelnim – samoubilačkim rizicima srpskog neoliberalnog puta u budućnost. Posle ove trodecenijske obrade, trebaće im bar još dve decenije da se usude. I što bi rekao prvi među njima, ‘veruju da je tako bolje i korisnije’. Zato ono bacanje na papir 25 tema koje će pokrenuti odbor od 20 članova deluje kao sejanje zrnevlja u reku. U najmanju ruku zvuči preterano. A liči kao da je namereno da se pretvara u ‘bugarsku skupštinu’“, zaključuje Reljić.
L. PEROVIĆ: VRTIMO SE UKRUG
Istoričarka Latinka Perović bila je mnogo sažetija, ali i mnogo manje lična pri ocenjivanju ideje akademika Kostića. Nije, međutim, i manje oštra. „Kada ste mi rekli da je reč o autorskom tekstu, očekivala sam da će to biti neki bilans, da će biti pokušaj podsticanja rasprave o tome kako smo dovde stigli, kako bismo mogli da raspravljamo o tome kuda idemo. To je, međutim, samo jedna informacija o tome šta Akademija namerava da uradi. Pa, u redu, neka probaju. Tu nema ništa novo. Svaki razgovor o tome je vrlo koristan. Mislim da su neke od tema koje predlaže Akademija već vrlo dugo predmet dijaloga u društvu. Treba da uzmu u obzir ono što se već radi u društvu. Tu mislim i na pitanje Kosova. Na kraju krajeva, i država je bila organizovala dijalog. Sam predsednik Akademije se tim povodom oglasio. Rasprave ima. Nije tačno da nema razmišljanja“, ocenjuje Perovićeva.
Ona dodaje da se stalno vrtimo ukrug. „Stalno tražimo odgovor na jedno pitanje. A nema jednog pitanja i nema samo jednog odgovora. To je i pitanje demografije i ekonomije i obrazovanja, odlaska mladih. To su sve brojna pitanja, koja treba prvo istraživati i proučavati. I to očekujem od Akademije“, zaključuje Latinka Perović.
Autori: Đoko Kesić, Marko R. Petrović
Tekst objavljen uz dozvolu redakcije Ekspresa
Naslovna fotografija: Tanjug/Rade Prelić
Izvor Ekspres