Globalizacija na rubu ponora

Globalizacija je stigla do svog očekivanog kraja, a virus bi je mogao gurnuti „preko ruba“ – u ponor. Jedna za drugom, nestaju sve „čarolije globalizma“

Svet upravo prolazi kroz globalnu transformaciju, radikalnu preraspodelu moći i temeljnu promenu ne samo geopolitičkih odnosa u svetu; menjaju se, i to naglo, i važne društvene paradigme. Virus korona nije jedini i isključivi krivac. Ta kriza je došla na kraju, kao posledica niza drugih kriza. Moglo bi se ispostaviti da je to, bar za pojedine zemlje i društva, ona „slamka koja slama kičmu“.

Videti u svemu posledicu globalne zavere je nedopustivo pojednostavljenje: ako je krizu i inicirala neka opskurna šačica izuzetno moćnih zaverenika (ni tu mogućnost ne možemo isključiti), ona se ubrzo otrgla svakoj kontroli i ušla u zonu potpune nepredvidljivosti. Previše je faktora u igri čije delovanje i efekte naprosto nije moguće predvideti. Još je teže predvideti prave razmere i stvarne posledice krize koju izaziva virus korona, krize koja je već dobila i svoje ime: „korona kriza“. Epidemija je za početak eksplodirala u Vuhanu u Kini, u provinciji Hubej, i uskoro prerasla u pandemiju, u globalnu pošast, i to je zapravo jedino što pouzdano znamo. Kao što primećuje pisac i novinar Andre Vlček: „Jer, pre svega, da li uopšte znamo gde je virus nastao? U Vuhanu? Ali kako je došao do Vuhana i šta je pokrenulo epidemiju?“

„To ne znamo. Niko zaista ne zna. Bez upiranja prstom i izvlačenja zaključaka, znamo da se SAD bave različitim hemijskim i biološkim ratovima, u nekoliko delova sveta, uključujući Latinsku Ameriku. Takođe, SAD čine sve što mogu da izazovu i čak nanesu štetu Narodnoj Republici Kini: psihološki, politički, ekonomski i, možda, fizički.“ I to su jedine raspoložive činjenice. „Sada je još prerano za zaključke.“ A sve posle došlo je kao nemalo iznenađenje. Počev od toga da je Kina pobedila epidemiju virusa korona „u neverovatno kratkom roku, podelila svoje iskustvo s drugima i počela da pomaže mnogim zemljama, uključujući i one na Zapadu“.

Pobeda nije samo medicinska već (još više) politička: kineski politički sistem je više nego stabilan, i to je pokazao na delu, ne rečima. To ne možemo reći i za podeljeni i krizom teško pogođeni Zapad: Sjedinjene Američke Države i Evropsku uniju. Ako je virus najpre bio „kineski“ (kao što su proglasili američki zvaničnici, pripisujući, u najcrnjem rasističkom maniru, virusu pripadnost jednoj naciji i rasi), ubrzo je postao „evropski“, zatim „američki“: novi epicentar pandemije su SAD.

SMRTONOSNI PRISTUP
To je iznenađenje najpre za civilizaciju koja je, koliko do juče, čvrsto verovala u svoju neranjivost, u superiornost svojih kulturnih, političkih i ekonomskih modela. Sada se pokazuje da je sve to iluzija: niko nije neranjiv. Neki su, međutim, ranjiviji nego drugi. Predrasude o sopstvenoj izuzetnosti, propagandne akcije usmerene na optuživanje drugih za sopstvene neuspehe i nekompetenciju, zluradost i stigmatizacija geopolitičkih protivnika nimalo ne pomažu u borbi s pandemijom.

Za početak, realnost bi trebalo sagledati onakvu kakva doista jeste, bez političkih strasti. Umesto toga, „neki ljudi u Sjedinjenim Državama pokušavaju da stigmatizuju borbu Kine protiv epidemije i da preusmere odgovornost na Kinu“, izjavio je novinarima glasnogovornik Ministarstva spoljnih poslova Kine Geng Šuang. Što više Kina čini da spasi čovečanstvo, primećuje Vlček, ona će trpeti više udaraca. Zar ne bi bilo preporučljivije ugledati se na zemlju koja je već efikasno suzbila epidemiju i učiti na njenim iskustvima? „Korona kriza“ ne ujedinjuje, već razjedinjuje „čovečanstvo“: produbljuje postojeće podele i stvara nove. Neće biti nikakvog globalnog odgovora na krizu. Nova faza hibridnog rata između SAD i Kine, ne samo duž Puta svile, već je započela. „Da li je teško shvatiti“, pita se Vlček, „zašto su zapadne zemlje odbile da slede kineski primer? Pristupi Londona, Vašingtona i Rima su sporadični, šizofreni, smrtonosni.“

Medicinski radnici odvoze telo preminulog od virusa COVID-19 ispred Bruklin bolnice, Njujork, 06. april 2020. (Foto: Marcus Santos/ZUMA Wire)
Medicinski radnici odvoze telo preminulog od virusa COVID-19 ispred Bruklin bolnice, Njujork, 06. april 2020. (Foto: Marcus Santos/ZUMA Wire)

Ne znamo pouzdano ko je i kako, pa čak ni da li je neko zaista inicirao globalnu krizu pandemije. To još ostaje u sferi nagađanja. Činjenica je da virus sada hara širom sveta, i zaustavlja ili sasvim onemogućava globalizaciju. Prema Henriju Kisindžeru, krizom su posebno ugrožene „prosvetiteljske vrednosti“: prosvetiteljski ideal države i prosvetiteljsko shvatanje prosperiteta. Pojava virusa označava kraj globalizacije: globalizaciji je odzvonilo, jedna istorijska epoha se završava. Budućnost koja se ocrtava je distopijska; njeno lice i naličje su totalitarna kontrola i socijalna anarhija: „Decenijama nas je vodilo ubeđenje“, piše Pepe Eskobar, „da je svetski sistem uspostavljen nakon Drugog svetskog rata pružio Sjedinjenim Državama neuporedivu strukturnu snagu. Sve što je ostalo je strukturna krhkost, groteskne nejednakosti, nenaplative Himalaje dugova i galopirajuća kriza.“

Završena je i era „međunarodnog liberalnog poretka“ predvođenog „univerzalnom dolarskom monarhijom“, premda na sasvim neočekivan način. Kako primećuje ruski mislilac Aleksandar Dugin, u Mislima u doba kuge: „Globalizacija nije u stanju ništa da učini protiv virusa korona. Početni pokušaj da se sve ostavi onakvim kako jeste, da se ništa ne promeni i da se ne reaguje na virus, dao je katastrofalne rezultate, a sva društva, uključujući i ona najotvorenija, najliberalnija i najviše globalistička: evropska i američka – na kraju su bila primorana da jednostavno zatvore svoje granice, sprovedu vladinu kontrolu, uvedu vanredno stanje i, zapravo, pobegnu daleko, što dalje od ovih globalističkih institucija koje su pokazale svoju potpunu neefikasnost, nesposobnost da odgovore na bilo koji problem, i da prenesu vlast nacionalnim državama.“

NA RUBU PONORA
Od nečinjenja, puštanja da se virus slobodno širi populacijom – ljudskim „krdom“ – jedan za drugim, odustali su i Donald Tramp, Emanuel Makron („virus ne poznaje granice“) i Boris Džonson, iako posledice „smrtonosnog liberalnog pristupa“ naknadno više nije moguće popraviti. „Otvorena društva“ su najpre virusu širom otvorila vrata, sada pokušavaju da ga isteraju kroz prozor. Kako primećuje Tomaž Mastnak u svojoj kolumni u ljubljanskom Delu, Kina je štitila ljude na račun kapitala i zaustavila epidemiju; EU i SAD spasavaju kapital na štetu ljudi – i epidemija se širi. Dilema je naravno lažna, jer „spasavanje (kapitalističke) privrede“ znači ubijanje, i privrede i ljudi. Spasavajući ljude, Kina je spasla oboje. Pitanje je vremena kada će, i po koju cenu, od „smrtonosnog šizofrenog koncepta“ odustati i Švedska, poslednji pravi bastion „liberalne demokratije“ ili samo njen eksperimentalni poligon.

U osnovi, (neo)liberalni pristup nečinjenja počiva na maltuzijanskom konceptu: „Klasik kapitalističke političke demografije Tomas Maltus“, piše Rastko Močnik, „izračunao je da se stanovništvo razmnožava brže nego što raste proizvodnja hrane.“ Rešenje je pronašao u tome da se ljudi (radnici) „pritiskaju prema dnu nadnice, povremeno zakuva rat, obavežu radnici na seksualnu apstinenciju – i, naravno, poštuje blagotvornost bolesti, koje škartiraju bolešljive i neproduktivne“. Početkom marta ove godine britanski novinar Džeremi Vorner objasnio je „koristi“ i „profite“ koje prividno nezainteresovani (neo)liberalni kapitalizam očekuje od pandemije: „Sa čisto nezainteresovanog ekonomskog stajališta, COVID-19 će na dugi rok biti možda i blago koristan, jer će pospešiti škartiranje starijih zavisnih osoba.“

Nastupajuća ekonomska kriza nastala je pre krize izazvane pandemijom, ali se zbog virusa produbljuje, i to do neslućenih, upravo katastrofičnih razmera. Sve do epidemije apologeti kapitalizma su nas uveravali da pre ili kasnije moramo očekivati krizu, konstatuje Močnik, a sada nas uveravaju da će epidemija prouzrokovati krizu. Kriza je, naravno, već bila tu, i sada se, podstaknuta virusom, širi planetom poput požara. Kriza je počela pre trenutne epidemije i, kako upozorava francuski mislilac Alan de Benoa, trajaće mnogo duže od nje, praveći mnogo više štete i ubijajući mnogo više ljudi nego virus: „Ako bude išla rame uz rame sa globalnom finansijskom krizom, tada ćemo biti svedoci jednog cunamija: ekonomska, samim tim i socijalna i finansijska kriza, zdravstvena kriza, ekološka kriza i migracijska kriza. Godine 2011. objavio sam knjigu Na rubu ponora (Au bord du gouffre). Čini mi se da smo upravo tamo stigli.“

Francuski filozof i mislilac Alan de Benoa (Foto: Földházi Árpád/mandiner.hu)
Francuski filozof i mislilac Alan de Benoa (Foto: Földházi Árpád/mandiner.hu)

U početku krize, nastavlja De Benoa, svi smo stajali jedan uz drugog, rame uz rame. „Ali kada dođe ’dan posle’, dolazi vreme za polaganje računa. Narodni sud će tada biti nemilosrdan.“ A ukoliko se to desi, i ukoliko pređemo preko ruba, „tada će pokret Žutih prsluka ličiti, više nego ikad pre, samo na generalnu probu“. Neoliberalizam može da se okonča stvaranjem pravednijeg sistema ili mutira u nešto neuporedivo gore. Ova druga opcija je mnogo izvesnija za dezorijentisani Zapad. Sada je oličava „milijarder-filantrop“, lažni i izopačeni lekar Bil Gejts.

POBEDNIK NEĆE BITI SAD
Bilo kako bilo, globalizacija je stigla do svog (očekivanog) kraja, a virus bi mogao biti faktor koji će je gurnuti „preko ruba“ – u ponor. I sada, jedna za drugom, nestaju sve „čarolije globalizma“: „Nestaju sve čarolije o otvorenim granicama, tehnokratiji, Ilonu Masku, letovima na Mars, Teslinim automobilima bez vozača, Greti Tunberg … svi globalistički projekti nestaju u jednom trenutku“ (A. Dugin).

Rečeno modernim tehnokratskim rečnikom: čitav svet se „resetuje“, i to je, po svoj prilici, bilo neizbežno. U međuvremenu, ovo „resetovanje“ je postalo i nepovratno. Ne znamo da li je do njega zaista došlo spontano, ili su ga pokrenuli upravo oni koju su sprovodili globalizaciju, pogrešno procenjujući svoje i tuđe snage, stanje sopstvenog „imunološkog sistema“. Ali u oba slučaja, kako primećuje popularni bloger Čipston (Chipstone), „pandemija je idealan faktor više sile za koji je nemoguće nekog okriviti“.

„Korona kriza“ je u stvari za mnoge dobrodošla, jer abolira zapadne političke elite od krivice za neuspeh i za krizu koja već neko vreme razara globalistički projekat. Za vanrednim stanjem, kako opaža nemački politički teoretičar Karl Šmit, sledi diktatura. Diktatura je način da se predupredi društveni raspad. Beskorisnim i neefikasnim su se pokazale upravo one strukture i institucije koje su do sada predvodile svet, ili su se samo pretvarale da to čine.

SAD danas više nikog ne predvode, već posvuda traže i primaju pomoć. Sasvim beskorisnim su se pokazale i Evropska unija i Severnoatlantski vojni savez. Kako uočava bugarski ekonomista Bojan Durankev, i „EU i NATO će morati da prođu kroz neophodnu transformaciju, i da se okrenu stvarnim a ne izmišljenim pretnjama, ili će ponoviti sudbinu dinosaurusa“. Ali neoliberalni sistem je krut i unutrašnje nestabilan sistem, koji se ne može prilagoditi na spoljašnje udarce; on se ne može promeniti i zbog toga će nestati.

„Evropska unija nije počinila samoubistvo iz jednostavnog razloga što je ona već bila mrtva“, primetio je tim povodom Alan de Benoa: „Jedna od prednosti krize leži u tome što je ona omogućila svima da vide njen leš.“ „Iz rata s virusom korona“, dodaje Durankev, „izaći će jedan pravi pobednik, i virusa i ekonomske recesije, i smatram da to neće biti SAD, već zemlje sa jakom i mudrom koordinacijom…“ Tržište, sa svojim korporacijama i privatizovanim zdravstvom, privatnim bolnicama i klinikama, više ne vlada ničim, ono ne može da proizvede ni lekove, ni vakcinu, ni zaštitnu opremu; i ovde se opet pojavljuje „prevaziđena“ a u stvari prerano otpisana država. „Liberalizam propada“, uočava Mišel Onfre, „zbog svoje nesposobnosti da proizvede maske za doktore koje šalje u smrt.“

PANDEMIJE SU PREDVIDLjIVE
Virus korona sada nemilosrdno razotkriva stvarnost: on je neka vrsta barometra ili markera, koji bez ulepšavanja „pokazuje stanje ekonomskog i političkog organizma raznih zemalja“ (Sergej Mardan). Poput reflektora, „korona kriza“ osvetljava i geopolitičke, ekonomske, ideološke i kulturne linije raskola našeg doba.

Ekspanzija Zapada i širenje njegovih modela došli su do svog kraja. Sada Zapad više nema gde da se širi („osvaja nova tržišta“), a globalistički sistem poput kancera razjedaju nepomirljive unutrašnje kontradikcije. Težište, ne samo ekonomskog već i civilizacijskog razvoja, nezadrživo se premešta na Istok, u Aziju. O tome piše Sergej Filatov: „Sistem, stvoren na Zapadu pre skoro 500 godina i zasnovan na kamatama na zajmove, kolonijalnoj pljački i prisilnom oduzimanju resursa, dostigao je granicu rasta i ruši se pred našim očima.“

Kupci čekaju u redu ispred Costco marketa u Bruklinu, Njujork, 19. mart 2020. (Foto: Victor J. Blue/Getty Images)
Kupci čekaju u redu ispred Costco marketa u Bruklinu, Njujork, 19. mart 2020. (Foto: Victor J. Blue/Getty Images)

Apsurdno je za to kriviti virus i njegovu pojavu, jer su pandemije u osnovi predvidljive; one su redovna pojava u ljudskoj istoriji. Virusi su „deo prirode“, baš kao što su i pandemije prirodne pojave (ili su to bile do sada), kojima se ne može suprotstaviti individua, svaka za sebe, pogotovu ne liberalna individua, koja ne trpi nametnuta ograničenja, već jedino društvo sposobno da efikasno mobiliše svoje resurse. Pandemija je uostalom bila predvidljiva i za Zapad kao jedna od „opasnosti koje prete globalizaciji“. Na primer, u dokumentu Mapiranje globalne budućnosti. Projekat 2020, koji je sačinio američki Nacionalni obaveštajni savet 2004. godine, možemo pročitati: „Proces globalizacije, bez obzira na to koliko bio moćan, može se značajno usporiti ili čak zaustaviti. Osim velikog globalnog sukoba, koji smatramo neverovatnim, još jedan veliki događaj, koji bi, prema našem mišljenju, mogao zaustaviti globalizaciju, bio bi pandemija.“

I takođe: „Takva pandemija u megalopolisima sveta u razvoju sa slabim zdravstvenim sistemima – u subsaharskoj Africi, Kini, Indiji, Bangladešu ili Pakistanu – imaće pogubne posledice i može se brzo proširiti po svetu. Globalizacija će biti u opasnosti.“ Globalizacija (na zapadni način) je već pre toga bila na izdisaju. Virus je došao da to razglasi, urbi et orbi.

KRAJ ILUZIJA
Ako je opasnost od pandemije bila i predvidljiva i predviđana, i ako je bila predmet niza studija i simulacija vanrednog stanja u SAD počev od 2002, zašto je zapadna liberalna društva dočekuju potpuno nespremna, bez „zlatnih rezervi“ za krizne situacije, optužujući Kinu za njenu pojavu ili Rusiju za „propagandnu kampanju dezinformacijama“? Jedan od mogućih odgovora je da su zapadne elite potcenile snage protivnika, a precenile sopstvene. U studiji Centra za zdravstvenu bezbednost Džon Hopkins, objavljenoj u oktobru prošle godine, Sjedinjene Države proglašene su za državu sa najjačim nivoom zdravstvene bezbednosti na svetu i za društvo koje je najspremnije da se suprotstavi eventualnoj pandemiji.

U izveštaju pod naslovom Globalni indeks zdravstvene bezbednosti, na skali od nula do sto, SAD su same sebe ocenile visokom ocenom – 83,5. Velika Britanija je zauzela drugo mesto sa 77,9, Holandija je visoko na skali sa impresivnim indeksom 75,6, dok se Kina, koja je povela „narodni rat“ protiv epidemije, nalazi na skromnom 51. mestu, sa ocenom 48,2. Na ovu studiju se pozivao predsednik Tramp na konferenciji za medije 27. februara, dok su, takođe u februaru, zdravstveni zvaničnici SAD saopštavali da očekuju „kako bi postojeće mere predostrožnosti trebalo da zaustave svako širenje virusa korona“.

Drugi mogući odgovor na ovo pitanje je neoliberalno „tržišno slepilo“: teorija upravljanja bez upravljanja, „prepuštanje odluke prirodi u obliku tržišta“. Ali prepuštanje „prirodi“ (svemoćnom tržištu) da odlučuje o pandemiji, primećuje Rob Uri – odbijanje da se stvori funkcionalan sistem zdravstvene zaštite u konkretnom slučaju – zapravo znači „pasivno prihvatanje masovne smrti“: „Politička ekonomija zasnovana na individualnim željama antitetička je društvenoj prirodi pandemije. Kao i kod degradacije životne sredine, ona proizvodi logiku kolektivnog samoubistva.“

Tako je „sićušno stvorenje kao što je virus korona“ uspelo da natera svemoćnu zapadnu imperiju da zadrhti, najavljujući njen mogući skori kraj. Bil Gejts je samo lažni doktor, koji je, osim toga, zakasnio sa svojim lažnim lekom – digitalnom kontrolom, digitalnim novcem, prisilnom vakcinacijom i nano-čipom ubrizganim u telo – odnosno programom „dobrovoljnog ropstva“. Kako primećuje Slobodan Reljić, zakasnio je „najmanje desetak godina“. Da su ovo pokrenuli pre deceniju“, pre nego što su „neprijatelji otvorenog društva“ ojačali, „svet bi se pred njima prostirao kao travnjak“. Sada virus veoma temeljno razara globalizovani svet koji smo poznavali i nad njim više niko nema kontrolu.

Ulični prodavac sa maskom na licu radi, dok u pozadini spavaju beskućnici, Džakarta, 31. mart 2020. (Foto: REUTERS/Willy Kurniawan)
Ulični prodavac sa maskom na licu radi, dok u pozadini spavaju beskućnici, Džakarta, 31. mart 2020. (Foto: REUTERS/Willy Kurniawan)

Događaj nije bez istorijskih analogija: „Antoninska kuga“ označila je početak sumraka Rimskog carstva, „Crna smrt“ okončala je srednjovekovlje i epohu feudalizma u Evropi. „Ostatak čovečanstva“ bi trebalo da izvuče pouke: liberalni model nije nimalo preporučljivo slediti. Liberalna društva nisu idealna, svemoćna ni imuna, nisu nikakav model za budućnost, a nisu ni slobodna. „Korona kriza“ nije smak sveta već samo kraj iluzija koje smo imali o njemu. Kriza je čas odluke. Jedna epoha se završava da bi mogla da započne nova.

 

Boris Nad je pisac, publicista, saradnik nedeljnika Pečat i portala Novi Standard. Autor je više knjiga i zbornika, od kojih je poslednja „Američka ideologija“ (Beograd, Pešić i sinovi, 2018).

 

Naslovna fotografija: Axel Schmidt/Reuters

 

Izvor Pečat

Svet
Pratite nas na YouTube-u