N. Kecmanović: Vanredno stanje na kvadrat

Neki su vjerovali da će akutno vanredno stanje anulirati ili barem potisnuti hronično vanredno stanje u BiH. Naprotiv, dogodilo se „vanredno stanje u vanrednom stanju“

U BiH je na djelu vanredno stanje plus! Zbog pandemije je uvedeno i u drugim zemljama, ali Bosna se i bez COVID-19 još od početka ’90-ih nalazi u permanentnom vanrednom stanju. Treba li uopšte podsjećati u čemu se to ogleda? BiH kao cjelina jedva da funkcioniše, predstavnici tri naroda i dva entiteta djeluju kao rogovi u vreći, naizmjence blokiraju zajedničke institucije, nema konsenzusa o ključnim pitanjima unutrašnje i spoljne politike. Uz to hronično vanredno stanje, sada se nakačilo i jedno akutno vanredno stanje.

Iluzionisti jedinstvene Bosne su se ponadali da će zajednički neprijatelj ujediniti tri naroda i dva entiteta i zbiti bosanske redove pred zajedničkim spoljnim neprijateljem, COVID-19, koji je stigao iz globalizovanog svijeta. Neki su vjerovali da će akutno vanredno stanje anulirati ili barem u drugi plan potisnuti hronično vanredno stanje, malo solidarnosti samo na kratko vrijeme.

Ako ništa drugo, moglo se očekivati da je BiH, živeći 25 godina u vanrednom stanju, stekla imunitet i da će utoliko rutinski prebroditi ovo samo prolazno vanredno stanje. Ništa od toga se nije desilo. Naprotiv, dogodilo se „vanredno stanje u vanrednom stanju“ ili „vanredno stanje na kvadrat“. Aktuelno kratkoročno vanredno stanje dalo je dodatnu motivaciju i energiju onom starijem, dugoročnijem.

Već poslije prvih slučajeva infekcije u Srpskoj, kada je zazvonilo na uzbunu, srpski član Predsjedništva BiH zatražio je proglašenje vanrednog stanja ali, pošto je COVID-19 na putu u Federaciju kasnio nekoliko dana, bošnjački kolega je odbio inicijativu. Vlada u Banjaluci je na to proglasila „vanrednu situaciju“ u Srpskoj, a onda je došlo do tragikomičnog kreščenda. Poslanička grupa SDA u entitetskoj skupštini stavila je veto „zbog ugrožavanja bošnjačkog nacionalnog interesa“.

Pazite, radi se o bošnjačkim političarima koji porodično žive u Srpskoj, a blokirali su borbu protiv širenja epidemije u vlastitoj kući, u preduzeću u kome im rade žene, u školi koju im pohađaju djeca, da bi zaštitili svoj vitalni nacionalni interes. Naravno, nije ostalo samo na tome. Pošto je predsjednik Srbije oglasio da je zemlja dobro opskrbljena hranom,tako da može da pomogne i susjedima ugroženim pandemijom, opština Goražde u FBiH (99 odsto bošnjačka), obratila se za brašno, koje joj je promptno isporučeno. A onda su burno reagovale bošnjačke organizacije veterana rata ’92-95. i načelnika Goražda optužile za izdaju zbog saradnje sa agresorom. Spaslo ga je što je odluku o „veleizdaji“ podijelio sa izvršnim odborom i skupštinom opštine.

Evo još nekoliko ilustracija kako u Bosni funkcioniše menadžment vanrednog stanja,koji po definiciji treba da bude brz i efikasan, poput urgentnog centra ili vatrogasne stanice. Krizni paket MMF-a od 330 miliona KM, izazvao je konflikt u vrhu BiH: u Federaciji smatraju da treba primijeniti formulu podjele na dve trećine naspram jedne trećine, dok srpski član Predsjedništva BiH smatra da je epidemija podjednako pogodila oba entiteta. FBiH je od 21 miliona KM namijenjenih opštinama, za srpske povratničke opštine predvidjela mrvice, a za Glamoč ni marku, pa su i ova sredstva blokirana.

Srpski član Predsjedništva BiH upozorio je da zbog ekonomskih posljedica borbe protiv pandemije Evropska centralna banka i Federalne rezerve SAD emituju novac bez ikakvog pokrića, a BiH ne koristi ni ono za šta ima pokriće, te je zatražio od Centralne banke BiH 450 miliona evra viška iznad pokrića konvertibilne marke, ali ga Bošnjak i Hrvat nisu podržali. Džaferović je zloupotrebio poziciju predsjedavjućeg u vanrednom stanju i zakazao komemoraciju u Potočarima i, uz nos Srbima, pozvao Mila Đukanovića.

Kasnije je ponešto i prevaziđeno, ali novi incidenti se gomilaju iz dana u dan, jer kapital uzajamnog povjerenja kao da nikad nije ni postojao. Politički i ekonomski odnosi u BiH „u vrijeme korone“ neodoljivo podsjećaju na odnose republika i pokrajina, naroda i narodnosti pred kraj SFRJ. Funkcionišu samo entiteti i kantoni. Razlika je u tome što je spoljni faktor Jugoslaviju htio da uništi, a Bosnu hoće da spase. No, ne može se reći da je u EU i u SAD, COVID-19 napao na zdrav organizam, ali opet ima razlike. U Bosni postoje dva paralelna vanredna stanja, od kojih će novo proći, a staro ostati.

Na evro-američkom zapadu pandemija je razgolitila neoliberalni globalizam. Individualni egoizam prerastao je u sebičnost naroda i nacionalnih država te uzdrmao sve nadnacionalne institucije i organizacije. Ali, nakon prvobitne konfuzije i rasula, sprega finansijske i političke oligarhije lako se sporazumjela da ekonomske posljedice vanrednog stanja, koje njih jedino i brinu, riješi štancovanjem 5,5 triliona fiktivnih dolara i eura.

BiH, međutim, zbog hroničnog vanrednog stanja nije u stanju da primi i podijeli siću koja je dodijeljena periferiji, i nastaviće da boluje svoj neizlječivi „bosanski virus“. Uostalom, na jesen će lokalni izbori, a u izbornoj sezoni „bosanski virus“ nabuja, baš kao što zimska sezona pogoduje širenju respiratornih infekcija, poput gripa i kovida. Kažu da poslije pandemije „više ništa neće biti isto“. Možda u svijetu i neće, al’ u Bosni bogme hoće.

 

Autor Nenad Kecmanović

 

Naslovna fotografija: Medija centar Beograd

 

Izvor Sveosrpskoj.com, 18. april 2020.