Dostojevski i Optina pustinja

Kako su manastir Optina pustinja i njegovi monasi uticali na Fjodora Mihajloviča Dostojevskog i inspirisali ga da napiše neka od svojih najčuvenijih dela

U predgovoru Pismima Optinskog starca, jeroshimonaha Amvrosija upućenih monasima koji su proterani 1908. godine, kaže se da pisma podsećaju na poznati roman F. M. Dostojevskog Braća Karamazovi i pokazuju da lik starca Zosime nije samo plod umetničke fantazije, nego živi lik, uzet iz stvarnosti. Poznato je da je u toku jednog bogoslovskog kursa Dostojevskom posvećen ceo odsek na temu pastirskog proučavanja likova iz njegovih književnih dela. Pozivanje na njegovo ime u optinskom izdanju pisama za monahe, naročito ukazivanje na Zosimu kao „živi lik pozajmljen iz stvarnosti“ na nas ostavlja još značajniji i dragoceniji utisak.

Obično se smatra da je prototip starca Zosime bio otac Amvrosije, ali to nije baš sasvim tačno. Naime, živi kontakt sa velikim optinskim starcem, 1873. godine, okruženog ljudima iz svih krajeva Rusije, formirao je kod Dostojevskog lik ruskog sveca, učitelja, utešitelja i sastradalnika za stradajućeg i grešnog čoveka. I bez tog susreta on je bio spreman za stvaranje takvog lika, ne samo u smislu svog opštecrkvenog znanja, nego i preko dve knjige koje koje su mu najneposrednije približile optinske starce. Ponekad se ukazuje na rukopis Istorijski opis Skita u okviru Optinske pustinje kao mogući materijal za likove Zosime i Feraponta. Ako pretpostavimo da je Dostojevski imao dodir sa tim rukopisom, pomenute dve knjige koje su bile deo njegove lične biblioteke i o kojima ću govoriti, mogle su mi pružiti daleko više.

UTICAJ MONAHA PARTENIJA
Prva knjiga je sličnog sadržaja, pod nazivom Kazivanje o hodočašćima inoka Partenija (Moskva, 1856), više puta pominjana u njegovim pismima i zapisima, koju je imao pred sobom kada je stvarao Idiota i Zle duhe, knjiga koju je prema svedočenju Ane Grigojevne, često iščitavao. Inače, u septembru 1841. godine, monah Partenije je boravio u Optini kod starca Leonida, o čemu u svojoj knjizi posebno piše. Dokaz da je Dostojevski već 1870. godine obratio pažnju na to optinsko mesto iz Partenijeve knjige, jasno je na osnovu toga što je odatle uzeo materijal za Zle duhe, i to epizodu sa „zlatnikom“ za scenu dočeka Semjona Jakovljeviča. Nije nam poznato u kojoj meri se na tu scenu odrazila poseta poznatom moskovskom jurodivcu Ivanu Jakovljeviču Korejši, što potvrđuje Ana Grigorjevna (II str. 32), ali je stvaranju te scene nesumnjivo doprineo Partenije. Naime, hodočasnik Partenije na isti način govori o prijemu posetilaca kod starca Leonida, koji je ponekad takođe negodovao.

Među ljudima klečao je na kolenima pred o. Leonidom jedan gospodin… Starac je upitao: „A da li si ispunio ono što sam ti ranije kazao?“ Ovaj je odgovorio: „Ne sveti oče, nisam bio u stanju to da ispunim“. Starac reče: „Zbog čega ne ispunivši prvo, dolaziš da tražiš drugo?“ Zatim ljutito reče svojim učenicima: „Izbacite ga iz ćelije“. I oni ga izguraše napolje… Zatim, jedan učenik reče: „Oče sveti na podu leži zlatnik“. On odgovori: „…dajte ga meni“. Oni mu dadoše: „To je gospodin namerno ispustio iz ruku i dao mi poluimperijal“. Dostojevski je na osnovu ovog motiva stvorio sledeću priču:

„Pitaj“, povikao je Smjonov Jakovljevič na spahiju koji je klečao. Monah iz manastira, kome je bilo stavljeno u zadatak da ga upita, polagano je prilazio spahiji… „Zar nije rečeno da se nešto ispuni?“
– Ne deri se…, – pišteći odgovori spahija.
– Da li ste ispunili?
– Ne mogu da ispunim…
– Teraj, teraj! Metlom po njemu, metlom! – zamahnuo je rukama Smjon Jakovljevič.
Spahija… beše izbačen iz prostorije.
– Tamo gde je bio ostavljen je zlatnik, reče monah podižući s poda poluimperijal.
– Kome! – pokazao je prstom Smjon Jakovljevič na bogatog trgovca…
– S tim u vezi, kod Partetnija završava se ovako: „Zatim sam upitao starca: ‘Oče sveti, zašto ste veoma strogo postupili sa gospodinom?’ On mi je odgovorio: ‘Oče Atonski! Ja znam kako sa ljudima treba postupati: on je sluga Božiji i želi spasenje, ali je zapao u jednu strast, sklonost duvanu… eto do koje je mere teško iz čoveka iščupati strasti…’ Gospodin je opet dolazio kod starca i sa suzama tražio oproštaj. Starac dade oproštaj uz obećanje gospodinovo da će ispuniti sve ono što je ranije obećao“.

Lik monaha Partenija koji putuje po manastirima, poslužio je Dostojevskom kao ideja za građenje lika „monaha početnika“ u romanu Braća Karamazovi, samo što je drugačije umetnički uobličena. Na osnovu Partenijeve knjige, za lik Zosime u Karamazovima, kao što smo videli, materijal nisu dali optinski nego atonski monasi: Arsenije, Nikolaj, Anikita i drugi. Za Optinu pustinju, Dostojevskom je Partenijeva knjiga samo odškrinula vrata.

GRAĐENjE PORTRETA
U celini ovim pravcem vodi druga knjiga: Životopis Oca Leonida (Moskva 1875), onoga od koga je Partenije dobio poluimperijal. Ustanovljeno je da se ta knjiga nalazila u ličnoj biblioteci Dostojevskog, naporedo sa knjigama Simeona Novog Bogoslova, Jefrema Sirina, Partenija, Filareta, Homjakova, Samarina. Jeroshimonah Optine pustinje Leonid, u shimi Lav, umro je 1841. godine, ubrzo posle Partenijeve posete, inače bio je osnivač optinskog stareštva, bez kojeg je nezamislivo poimanje religioznog života Rusije 19. veka. O prototipu Zosime, autor govori vrlo malo. O tome on veli: „Preuzeo sam lik i figuru (Zosime) od starih ruskih monaha i svetaca. Poglavlje O Svetom Pismu i životu oca Zosime – oživljeno je i poetično a prototip je uzet iz pojedinih pouka Tihona Zadonskog“ (pisma Dostojevskog upućena Ljubimovu, avgusta 1879.).

Spomenik Fjodoru Mihailoviču Dostojevskom ispred Ruske državne biblioteke u Moskvi (Foto: typical-moscow.ru)
Spomenik Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom ispred Ruske državne biblioteke u Moskvi (Foto: typical-moscow.ru)

U manastiru koji je opisan u Karamazovima prikazana su dva osnovna tipa monaha: svetli Zosima i mračnjak Ferapont. Njihove suprotnosti date su sasvim u granicama zakonomernosti. Kao i prvi i drugi tip je istorijski verodostojan. Dostojevski je pisao: „Smatram da se nisam ogrešio o monašku stvarnost, ne samo kao ideal istine (Zosima), nego i istinita stvarnost“ (pismo Ljubimovu, avgusta 1879.). „Sebe primoravam da shvatim da čisto i idealno hrišćansko delo nije apstrakcija, nego i vrlo lično i realno, moguće i svojim očima zamislivo“ (isto, juna, 1879.).

U Životopisu o. Leonida pred očima autora ukazale su se konture Feraponta, što igra veliku ulogu u našem pokušaju poimanja Dostojevskog. Na str. 28, govori se o jednom Vaalamskom monahu po imenu Evdokim, koji se „nadao da će duhovno napredovati samo spoljašnjim ispoljavanjem podviga… ne stekavši ni krotosti, ni ljubavi, ni suza, ni smirenja. Naprotiv, unutarnja usahlost, bezdušnost, beskrupuloznost prema svima i drugo, kao god i skrivene strasti, mučili su starca. On nije uspevao da nađe spokojstvo, mada je izvršavao i ispunjavao sve dužnosti… a njegove pomisli naginjale su samoubistvu“. Na str. 55 je pisao o. Leonida koje se odnosi na nekog drugog podvižnika iste tipologije.

Otac Leonid o monaškom životu piše: „Ne može svako pravilno rasuđivati. O drugome neka misle kako je kome po volji, no mi u takvog nemamo poverenje, i ne želimo da budemo sledbenici kriterijuma života koji ne donosi plod“. Kazano  je: „Prema plodu njihovom poznaćete ih“. Kao što se zna duhovni plodovi su: ljubav, radost, mir, dugotrpljenje, vera, krotost, uzdržanje i ostalo. Želeći ga, želim da dođem do poznanja istine. Dalje se kaže u Životopisu da je o. Leonid znao da urazumi i druge monahe koji su polagali nadu na svoje visoke podvige, raskivao sa njih verige i kako ih je učio „prethodnici ljubavi“ – smirenju. Pored napora nošenja veriga i drugih vidova spoljašnjeg podvižništva, Ferapont, kako ga je Dostojevski predstavio, bio je sklon „duhovnim viđenjima“ i s predispozicijom „mistične obdarenosti“.

Lako se može skliznuti i optužiti Dostojevski za nedovoljnu pronicljivost, pod uslovom da u Životopisu uz sve obzire prema visini hrišćanske optinske misli, ne stoji svedočanstvo o Leonidovoj poseti Sofronijevoj pustinji. Tamo se kazuje: „U to vreme živeo je u ovoj pustinji kao zatvornik (naseljen u bašti) jeroshimonah Teodosije (Ferapont je živeo iza pčelinjaka) kojeg su mnogi poštovali kao duhovnog čoveka i prozorljivca, jer je predskazao i rat ‘14 i neke druge događaje. Njegovo duhovno nastrojenje bilo je o. Leonidu sumnjivo. On ga upita kako saznaje i predskazuje budućnost. Zatvornik odgovori da mu Sveti Duh javlja buduće događaje.

Na pitanje starca Leonida na koji način mu javlja, ovaj objasni kako mu se Sveti Duh javlja u vidu goluba i govori ljudskim glasom. Videvši o. Leonid da se radi o javnoj đavolskoj prelasti (to je srpskoslovenski termin, a prelest je ruski, nap. prev.), poče upozoravati zatvornika, ali ovaj beše silno ojađen… O. Leonid se udalji i napusti obitelj, prethodno rekavši nastojatelju: ‘Zaštitite vašeg svetog zatvornika od bure, da mu se štogod loše ne desi’. Jedva da je o. Leonid došao do Arla, a tamo doznade da se Teodosije udavio“ (str. 56-57).

Freska Svetog Lava Optinskog (Foto: blagochin.ru)
Freska Svetog Lava Optinskog (Foto: blagochin.ru)

Životopis je na taj način omogućio Dostojevskom građenje portreta živih feraponta ruske stvarnosti 19. veka, a istovremeno i mogućnost njihovog beskompromisnog razobličenja. Pre Dostojevskog, optinski starci su ih već razobličili. Naime, Dostojevski je shvatio ne samo da je ferapontovsko monaštvo činjenica, nego i tip i mentalitet koji je Crkva osuđivala. Borba protiv ove zablude piščevog doba bila je vrlo bitna, čak ukoliko je i znao da je taj oblik anomalije crkvenosti kritikovao i oštro osudio na primer još Nikita Stitat, učenik prep. Simeona Novog Bogoslova (11. vek). Zapravo, knjiga pomenutog srednjovekovnog crkvenog pisca nalazila se na policama biblioteke F. M. Dostojevskog.

O srednjovekovnim ferapontima, Nikita Stitat veli da „nemaju umiljenja zbog svog skučenog i bogoglagoljivog srca… te zbog toga ostaju prazni i udaljeni od istinskog bogopoznanja, kao i svoje lažne misli i shvatanja, poseduju jalovu reč bez soli i svetlosti“. Prilikom stvaranja Ferapontovog lika, Dostojevski se nije morao oslanjati isključivao na knjigu o o. Leonidu, nego i opšte učenje Crkve, počevši od evanđelske priče o „neplodnoj smokvici“.

Danas je to očevidno i sasvim jasno, ali da bi osetila pomoć u formiranju shvatanja naše crkvene epohe koju nam pruža Dostojevski dovoljno je pozvati se na jednu nedovoljno promišljenu frazu iz oblasti književne kritike koja je bila savremena velikom ruskom romanopiscu. Konstantin Leontjev je pisao: „Zašto je otšelnik i strogi isposnik Ferapont predstavljen negativno i podsmešno, čovek koji je prema svom optinskom ‘statusu’ morao nešto shvatiti?“

ANALOGIJA SA ZOSIMOM
Nasuprot monaškoj realnosti ferapontovaca, u Životopisu se nalazi lik starca Leonida. O njemu čitamo da je bio „podvižnik velikog srca“ (str. 63), što je zaista i bio „nadahnut hrišćanskom ljubavlju“ i ostavio obrazac bezmolvija, dinamične duhovne ljubavi prema bespomoćnima i onima koji stradaju (str. 60), te je njegovo služenje u manastiru bilo „služenje stradajućem čovečanstvu“ (str. 45). Iznemogao od svog služenja ljudima, prisetimo se s kakvim trpljenjem je starac Zosima slušao lakrdijašenje Fjodora Pavloviča Karamazova i njegovo neumesno preterivanje s Miusovim. Služenje ljudima bila je osnovna misao koju je Dostojevski utkao u lik svoga starca.

Sličnost se može zapaziti ne samo u osnovnoj ideji, nego i u mnoštvu ličnih crta. Starac iz Životopisa o. Leonida bio je monah naših dana, i to vole da kažu istoričari književnosti, predstavnik „asketskog hrišćanstva“. I u to vreme „bilo je nemoguće ne diviti se njegovom stalnom osećanju duhovne radosti i veselja“ (str. 77). Setimo se Zosiminih reči iz romana: „Drugovi moji, ištite od Boga veselja“. Pisac Životopisa nastavlja: „Spokojstvo, detinja evanđelska i hrišćanska radost, bili su stalni duhovni sadržaj života čedoljubivog starca“ (str. 77). Mi se opet prisetimo romana: „Mudrošću, on je prikrivao prostotu reči i ophođenja kod drugih i često svoje pouke rastapao ćutljivošću“ (str. 59).

Podsetimo se poglavlja pod naslovom Verujuće starice: „Njegovi učenici nisu mogli biti lukavi ljudi ili politikanti – nisu bili kadri izdržati njegov pogled i mada su za starcem trčkarali, ali bi ubrzo odustajali. Preispitavši srca, oni su gotovo bežali od ovog Hristovog učenika, shvativši da su pritvorna privrženost i lažno poštovanje neprilični za boravak u starčevoj keliji, gde se zacarila duhovna prostota, i detinje hrišćanstvo“ (str. 70).

Moglo bi se reći, da Dostojevski svoje opise Zosime daje čisto i bez uglađenog falša. Sve oblike pritvornog smirenja, „zanosa“, celivanje ruku, starac Leonid nije trpeo i nazivao ih je „himerom“ (str. 70). Budući da je bio strogi isposnik, o. Leonid je sve to znao da sjedini sa slobodom u jelu i obraćanju prema ljudima. Kako starac u Životopisu kazuje: „Hranu koju je Bog darovao uzimao je dva puta dnevno, ponekad pio čašu vina ili piva“. Ferapont je Zosimu ovako predstavljao: „Postove nije održao, prelešćavao se bonbonama, gospoda mu je dolazila punh džepova“. „Za trpezom (o. Leonida) tekla je živa beseda, dopuštalo se vođenje skromnih i bezazlenih šala i priča… Starac je ponekad pričao angedote iz rimske istorije, koju je znao dobro, na osnovu starih prevoda Tacita. Jednog od svojih učenika nazvao je poslednjim Rimljaninom. Možda zato što je ovaj njegov učenik smatrao da ‘preživljavamo poslednja vremena monaštva’“ (str. 80-81).

Jeroshimonah Leonid Optinski (Foto: acathist.ru)
Jeroshimonah Leonid Optinski (Foto: acathist.ru)

Feraponta je Dostojevski predstavio kao velikog protivnika staraštva. Takođe Životopis je pun podataka o gonjenjima o. Leonida u Optini, upravo zbog staraštva, optužujući njegove učenike za jeres, čak i „masonstvo“, a to se omaklo tako uticajnim ljudima kao što su bili arhijereji Tulski i Kalužski. Starac i njegovi učenici izvukli su se blagodareći intervenciji dvojice Filareta – Kijevskog i Moskovskog i podrškom Ignjatija Brjančaninova. Samo učenje o staraštvu ili apolologija o tome, koju je dao Dostojevski u romanu (peto poglavlje, knjiga prva), umnogome je preuzeto iz Životopisa.

Dobro je poznat strogi stav Crkve prema samoubicama. Za njih u sabornom bogosluženju nema molitvi, a otuda potiče i pravilo da se za njih ne treba uopšte moliti. O Zosiminom odnosu prema ovom pitanju saznajemo na osnovu njegovih reči: „Mislim da je kroz skrivnice svoje duše moguće moliti se za sve. Zbog ljubavi, Hristos se u tom slučaju neće ljutiti“. Moglo bi se smatrati da je ovaj lik samo umetnička izmišljotina, ako se nema u vidu da u Životopisu postoji takvo mesto. Naime, kod starca Leonida bio je mladi učenik Pavel Tambovcev (i u tome je analogija sa Zosimom) koji je umro u 26. godini, ubrzo posle samoubistva svoga oca. Starac je Pavelu podario molitvu za oca, koja počinje ovako: „Uzmi, Gospode stradalu dušu moga oca i ako je moguće pomiluj! Neizrecivi su putevi tvoji“… Pored toga, i u Aljošinoj porodici postoji i samoubistvo i ubistvo.

U Zosiminom liku nalazimo takav karakterni detalj, gde on kao dopunsko duhovno sredstvo prema ljudima primenjuje medicinske metode („pokojni, takozvani vaš svetac…prepisivao je vražiji purgativ“ – vikao je Ferapont), zasnovan nesumnjivo na Životopisu. Tu se kaže da je o. Leonid ponekad primenjivao narodna medicinska sredstva, a čak je jedno od njih i sam pripremao (str.75).

PROTOTIP STARCA ZOSIME
Vrlo važna Zosimina ideja bila je brisanje granice između sveta i manastira, u smislu njihovog slivanja u gradnju nevidljivog manastira u svetu. Naime, starac je poslao Aljošu u svet, ne radi prosvetiteljstva, nego zbog podviga. On mu tom prilikom veli: „Blagoslovim te na veliko poslušanje u svetu… Tvoj put zamišljam kao izlazak iza ovih zidina, ali da u svetu prebivaš kao monah“. Ovu ideju usvojio je Dostojevski već tokom 1870. godine, radeći na Zlim dusima, gradeći lik „arhijereja na samrti“ Tihona i njegov dijalog sa Stavroginom, tj. mnogo pre izdavanja Životopisa. Kao motiv za ovu temu mogao je poslužiti primer prakse tajnog postriga, koji je uvek postojao na istoku, zatim možda i izvesni podaci iz biografije Šidlovskog, koji je takođe bio po blagoslovu starca poslan iz manastira u svet, kao god i misli drevnih podvižnika, na primer Jefrema Sirina.

Knjigu ovog sirijskog podvižničkog pisca srećemo u ličnoj biblioteci F. M. Dostojevskog, gde se na jednom mestu kaže: „Monaha ne čine postriženje i odeća, nego nebeska želja i božanski život“. Pripremajući materijal za Karamazove autor se svakako obradovao našavši u Životopisu takve reči o. Leonida o tajnom ili unutarnjem monaštvu: „Ako se obučeš u Hrista u lik unutrašnjeg monaha, nemoj biti zabrinut za spoljašnju formu monaštva, mada je sasvim prirodno priželjkujući… Kao što je poznato, postojalo je mnogo istinskih monaha, mada sticajem okolnosti u ovom svetu ili Tvorčevom promišlju, nisu mogli biti postrženi od strane smrtnih ljudi. Prepodobna Pelagija je postala prepodobnom sveticom, mada ju nijedan čovek nije obukao u mantiju. Monaški kostim, mantija predstavlja simvol stešnjavanja, zavet siromaštva, čistote, poslušanja i smirenosti monaškog života. Naime, mantija unutarnjeg oblačenja je najsveštanije darivanje odeće Svetog Duha“ (str. 168-169).

Sada je sasvim jasno na kakvog je čoveka naišao Dostojevski do vremena kada je počeo graditi konture lika starca Zosime, ličnost koja se sastradalnom ljubavlju prema bližnjem (str. 180), kroz tu bolećivu ljubav, kako o njemu piše u Životopisu, „razveselila detinjom evanđelskom radošću“ (str. 8). Saznavši o o. Leonidu, veliki pisac je shvatio da je sasvim nedavno dok je u Peterburgu vodio svoje noćne razgovore sa Šidlovskim, ovde u Optini živeo čovek, veoma blizu njegove predstave o božanskoj svetlosti, jedan od tih „Deset pravednika“, za kojima je već odavno tragao. Na njih je mislio sgvarajući Idiota, a njegove crte našao je u liku Tihona i hrome, gradeći Zle duhe i Makara u Mladiću.

Pogled na manastir Optina pustinja u Rusiji (Foto: yandex.ru)
Pogled na manastir Optina pustinja u Rusiji (Foto: yandex.ru)

I zaista, počinjući od Pedesetnice, po onoj zatamnjenoj osi istorije kreće se jedina i zaslepljujuća crta svetlosti, sveta Crkva Božija, koja se nikada ne sjedinjuje sa svim onim što nosi samo kao spoljašnju formu, makar to bilo i u obliku monaške odeće. Zapravo, to je neprekinuto autentično prvobitno hrišćanstvo, koje je neizmenjivo u sve vekove. „Hristos juče i danas i uvek isti“ a sa njim i cela Njegova Crkva. U to je trebalo da se uveri F. M. Dostojevski, zamoren sagledavanjem tame unutar crkvenih okrvira.

Razdvajanje Zosime od Feraponta, značilo je za njega i sve nas odvajanje Crkve od njenog dvojnika, samim tim i utvrditi svoju veru i shvatiti još jednom da „velika misao ne umire“. Odelivši i suprotstavivši ova dva fenomena, Dostojevski nije razmišljao da će navući na sebe podozrenje propovednika „novog hrišćanstva“ – zosimovskog ili čak tipa „Merežkovskog“, ali mu je bilo jasno da je pronašao put njegovom drevnom i večno živom izvoru.

Sasvim je jasno, zašto je neposredno pre nastanka Karamazovih, vrlo oštro pisao protiv sekti: „Ko je odstupio od istinske Crkve i pokušao da zamisli svoju, makar i na oko dobrog i lepog izgleda, završava u onome što se zove sekta“ (Dnevnik pisca, 1876). Još oko 1873. godine, Dostojevski je pisao: „Makar i zbog najblagodarnijih stremljenja i ciljeva nemoguće je iskrivljavati hrišćanstvo, tj. posmatrati pravoslavlje kao drugostepenu stvar“ (pismo Pogodinu). Mesto gde je Dostojevski pronašao u Optini pustinji svoga Zosimu bio je obični pravoslavni manastir. Neobično je bilo samo to što je na nivou sveopšte oskudice vere i duhovnog života Rusije, to bila oaza procvata vere 19. veka. Naime, procvat je bio baziran na činjenici što su ljudi koji su tu živeli primali hodočasnike „ozbiljno“ i evanđelski, a ne kao blagočestivu spoljašnjost zasnivajući u svom manastiru duh istinskog  podvižništva, tj. istrajnosti u ljubavi i prostoti srca.

Kroz usta o. Leonida u Životopisu se kaže: „Od prostote hrišćanske vere i smirenja, od pretrpljene tuge i duhovnih darova on je bio kao jedan od drevnih. Videvši ga jednom prilikom u posebno veselom i otvorenom raspoloženju, neko od njegovih bliskih učenika upita ga: ‘Baćuška! Na koji način ste stekli te duhovne darove koji se u vama prepoznaju i vide?’ Starac odgovori: ‘Živi najprostije i Bog ni tebe neće ostaviti’. Zatim dopunjuje: ‘Leonid je uvek u obitelji poslednji; nikada nije odbijao ni jednu nastojateljevu pouku. Prilikom večernje službe za velike praznike, dok su drugi odlazili u hram, Leonida su slali na salaš po seno za konje prispevše gospode, a zatim ga bez večere upućivali do pevnice da poje. Bez rotanja o. Leonid se svemu povinovao. I ti nastoj da živiš tako i tebi će Gospod javiti milost svoju“ (str. 78).

Na osnovu ovoga, vidimo kakve je proste univerzitete prošao prototip starca Zosime. Karakteri optinskih monaha oblikovani su na osnovu velikog rada smirenog srca, istinskog podviga koji se zove monaško hrišćanstvo. Sve ovo bio je plod srdačne muževnosti i ljubavi. To je Pasha posle Strasne sedmice.

VEZA SA OPTINOM PUSTINjOM
F. M. Dostojevski je u manastirskim izvorima mogao saznati i o Zosiminom odnosu prema prirodi. On je učio: „Volite svako Božije stvorenje, svaki listić, svaki zrak Božiji volite“. U Istorijskom opisu Kazjoljske Optinske pustinje, jednom od izdanja što se nalazilo u biblioteci Dostojevskog, data su svedočanstva o upokojenom jerođakonu Paladiju (1861) „koji je voleo bistro noćno nebo, posmatranje meseca i zvezda i dobro znao njihov položaj u toku godine…“. On je govorio: „U Božijem poretku sve ima svoje mesto. Ako pođeš u šumu svemu se zadiviš, svakoj ptici, mušici, travki, listu, cvetu, ili se zagledaš u bilo koje drvo, koliko bi se o njemu moglo govoriti, diviti, kao što izaziva divljenje sve ono što Božijom zapovešću raste, kako se razvija list, cveta cvet“.

O ovom optinskom monahu srećemo zabelešku 60-ih godina u Hodočasniku. Tih godina u istu knjigu bila je smeštena priča o „blaženoj hodočasnici Darjuški“, za nas interesantna jer se spominje kako je ona provalom radosti i blagodarenja Bogu tokom svojih putovanja po Rusiji celivala zemlju, koju je On stvorio i kojom ona hodi. Kod Dostojevskog, 1870. godine, Marija Timofejevna moleći se celiva zemlju, a kroz 10 godina to je preneto na Aljošku.

Spomenik Dostojevskom u gradu Staraja Rusa (Foto: prigorod.info)
Spomenik Dostojevskom u gradu Staraja Rusa (Foto: prigorod.info)

Pojedini smatraju da je kao materijal za građenje lika starca Zosime poslužila knjiga Život u Bogu blaženopočivšeg starca shimonaha Zosime, t. 10, Moskva 1860, str. 472 (Sabrana dela Dostojevskog, 1958), ali ovo mišljenje smatramo neosnovanim. Zosima iz ove knjige, prema ljudima ima odnos sasvim drugog religioznog ustrojstva i osećajnosti, nego što je slučaj sa Zosimom iz romana ili pak sa Leonidom Optinskim. Pomenuti Zosima je monah, naglašene molitvene nastrojenosti, koji sve vreme nastoji da se ukloni od ljudi i ode u pustinju. Zosima iz romana i Leonid Optinski su pre svega stvaraoci hrišćanskog duhovnog života, oni koji krepe i duhovno hrane ljude. Podudarnost između ove dvojice jeste njihova profesionalna oficirska prošlost, ali je to nedovoljan dokaz. Naime, i Georgij Zadonski i Ignjatije Barjančaninov bili su pre monaštva takođe oficiri.

Ako ćemo dalje tragati za književnim izvorima, koji su mogli poslužiti Dostojevskom kao materijal za Zosimu, to će opet biti veza sa Optinom pustinjom. Tokom 1862. godine, u Ruskom vesniku, časopisu koji je nesumnjivo čitao Dostojevski, i gde je docnije štampan, nađena su sećanja L. I. Arnolda na Gogolja. Tamo se kaže: „Ja sam uvek na raskrsnici i uvek odlazim u tu pustinju (Optinu) da dušu odmorim. Tamo imam u manastiru čoveka koga veoma volim… a to je dvorjanin Grigorjev, koji je ranije bio artiljerijski oficir i veli da nikada nije bio tako srećan kao u manastiru… Njegova duša je kao detinja, svetla, prozračna! On nije natmureni monah, koji beži od ljudi. Naprotiv, on voli sve ljude kao braću. Svagda je veseo i snishodljiv…“.

Zosima Dostojevskog je izatkan od optinskog materijala. Ova vrsta teokratskog utopizma, koji je autor iz svog shvatanja pridodao tom materijalu, sasvim mogućno da je nastao pod uticajem Vladimira Solovjova, što sam ukazao u poglavlju sedam. U toku Velikog posta 1878. godine, Dostojevski je slušao predavanja V. Solovjova o Bogočoveštvu, a u maju umro je njegov mali sinčić Aljoša. „Da bi nekako uspokojila F. M. Dostojevskog – piše Ana Grigorjevna – zamolila sam V. Solovjova, koji nas je posećivao tokom tih dana naše tuge, da se dogovori sa Fjodorom Mihailovičem o poseti Optini pustinji. Ova planirana poseta bila je dugogodišnji san moga muža“.

„DAVNAŠNjI SAN“ DOSTOJEVSKOG
Na put sa V. Solovjovim krenuo je F. M. Dostojevski juna 1873. godine. Dalje piše Ana Grigojevna: „F. M. Dostojevski se vratio sa puta kao nekako smiren i sa povraćenim spokojstvom, koliko je u takvoj situaciji bilo moguće. Proveo je tamo dva dana i dve noći, a o. Amvrosija je video tri puta: jednom u gužvi, a dva puta nasamo. Njegove pouke izazvale su dubok utisak na F. M. Dostojevskog… Iz njegovih kazivanja po dolasku s puta, starca Amvrosija je doživeo kao dubokog znalca ljudskih srdaca i duhovnika prodornog sagledavanja čoveka“. O jednom od pomenutih razgovora sa o. Amvrosijem možemo samo steći nekakve predstave. Na primer, kroz Zosimine reči u poglavlju Verujuće starice kazuje se: „Eto majko… to drevna Rahilja plače“. Povodom toga Ana Grigojevna piše: „Te reči ispričao mi je F. M. Dostojevski po povratku iz Optine pustinje. U razgovoru sa o. Amvrosijem govorio mu je o našoj ogromnoj patnji za sinčićem. Starac obeća da će u molitvama pominjati Aljošu i „moju tugu“. U romanu Zosima kazuje: „Pomenuću, majko, pomenuću i tugu tvoju, pomenuću u molitvi“.

Put Dostojevskog u Optinu pustinju je, da tako kažemo, potvrdio Životopis o. Leonida, i dao ogroman podsticaj u radu na Karamazovima. U junu, na primer, nije bilo još ništa napisano, a već u decembru odštampano je 10 listova romana, što je objavljeno u januarskom broju Ruskog vesnika za 1879. godinu. Po svedočenju Ane Grigojevne, to što je Optina bila „davnašnji san“ F. M. Dostojevskog, možemo objasniti jedino što je o njoj saznao iz Životopisa o. Leonida, a još ranije (do 1870.) na osnovu Partenijeve knjige, ili čak još ranije iz pomenutih Arnoldovih uspomena na Gogolja.

U pismu A. P. Tolstoju, svoje prvo putovanje u Optinu 1850. godine (to je prva godina robije Dostojevskog) Gogolj ovako opisuje: „Zaputio sam se u Optinu pustinju i zauvek ću nositi tu uspomenu. Mislim da čak ni na Atonskoj gori nije bolje. Vidi se da tamo ima blagodati. Prisustvo blagodati oseća se i u samom spoljašnjem služenju, mada uzroke sebi ne mogu objasniti. Nikada u životu nisam video takve monahe. Meni se činilo da kroz svakog od njih govore nebesa. Nije me se ticalo kako svako od njih živi. Lica su im sve govorila. Najveće sluge (Božije) pazile su me ogromnom anđelskom nežnošću, svetlom prostotom ophođenja. Najvredniji radnici u manastiru, najmarljiviji seljaci i okolni žitelji dolazeći u obitelj, gde se oseća blagodat, sve je nekako postajalo prijemčivije i uzdizalo se na viši nivo, skrušenije i punije u svom davanju čoveku“.

Monasi i vernici u manastiru Optina pustinja (Foto: yandex.ru)
Monasi i vernici u manastiru Optina pustinja (Foto: yandex.ru)

Mi koji smo posećivali Optinu početkom 20-ih godina našeg veka (HH), dakle na njenom zalasku, dobro pamtimo to njeno „davanje čoveku“. U Životopisu o. Leonida darežljivost i učešće u sudbini čovečanstva ovako se opisuje: „Veliki prizor ljudskih strasti i bede, čiji je bio svakodnevni svedok, i sa kojima je saučestvovao iskreno i hrišćanski, izvlačilo je iz njega duboke uzdahe, suze, potresalo svu unutarnjost njegovu. I tada upućeni uzdah ka Gospodu ili pogled na ikonu Božije Matere, pred kojom je treperilo kandilo, zamenjivali su mu usmenu molitvu. Živeli su u Optini pravi monasi, ali svojim životom i suzama nisu bili odvojeni od života i suza sveta koji pati. U tome se osećala i sastojala posebna lakoća i radost tog manastira po svemu dostojnog divljenja. Tamo su živeli ljudi, koji su vraćali Bogu ne samo ‘dve rublje’ čega se pribojavao Aljoša, nego ceo svoj život i, što je najvažnije, svu svoju ljubav. Bili su to ljudi svetih srdaca koje srcima miluju sve stvoreno“.[1]

 

Tekst je preuzet iz: Pravoslavno delo – Sabornik za pravoslavnu slovesnost, godina III, broj 9, Manastir Banjska, 2006.

 

F. I. Udelov – Sergej Josifovič Udelov (1901-1977) bio je pravoslavni teolog, filozof, duhovni pisac i književni kritičar. Više puta u životu je zbog svog rada slat u progonstvo i logore SSSR-a. Pod imenom F. I. Udelov, neki njegovi radovi štampani su van SSSR-a, pod okriljem Ruske zagranične crkve, tokom njegovog života.

________________________________________________________________________________

UPUTNICE:
[1] L. Tolstoj je u svojim pismima dao mišljenje o jednom optinskom monahu koje nam pomaže da shvatimo zašto je najveće pisce 19. veka Gogolja, Dostojevskog i Tolstoja, privlačio taj manastir: „U Optinoj pustinji tokom više od 30 godina ležao je paralizovani monah, kome je bila oduzeta jedna polovina tela, a mogao je da čini pokrete samo levom rukom. Doktor je smatrao da je bolesnik osuđen na silne muke, ali se ovaj nije žalio na svoje stanje, nego se postojano osenjivao znakom krsta, gledajući na ikone i sa osmehom izražavao svoju blagodarnost Bogu i radost za iskru života koja je gorela u njemu. Na desetine hiljada posetilaca koji su dolazili k njemu osećalo je dobrotu koja je zračila ljude, od bića lišenog svake mogućnosti normalne ljudske delatnosti. Zaista je to teško i opisati. Neverovatno, ali taj čovek je učinio više dobra nego hiljade i hiljade zdravih ljudi, koji stalno uobražavaju da oni raznim načinima služe svetu“. (Pisma Tolstoja u redakciji Segeenka, tom drugi, Moskva, 1911, 206). Valja istaći da je Tolstoj ovo napisao 1902. godine, tj. u vreme razmaha njegovih anticrkvenih ideja.

 

Naslovna fotografija: Wikimedia

 

Izbor i oprema teksta Novi Standard

Filozofija
Pratite nas na YouTube-u