N. Babić: Propali desant na Venecuelu

Hvatanje sabotažne grupe od strane snaga bezbednosti Venecuele je Trampa pretvorilo u gubitnika, a sama operacija se pokazala kao veliki neuspeh

Dan treći maj je svakako bio dan trijumfa predsjednika Venecuele Nikolasa Madura i dan poniženja Donalda Trampa, koji, eto, „nije pokrenuo nijedan rat“, kako vole tvrditi njegovi obožavatelji, uključujući one u regiji. Iako u situaciji da mora ispravljati brojne greške, Maduro je od Vašingtona dobio neočekivani dar, pokušaj sabotaže i invazije na zemlju s mora. Kako je planirana ova specijalna operacija i zašto je završila sa sramotnim neuspjehom po Trampa i kakve će posljedice imati za Venecuelu? Sve ovo su pitanja koja traže odgovor i osvježenje u informacionom prostoru u kojem prevladavaju teme koje se tiču koronavirusne pandemije.

Američka obavještajna služba pokušala je ponoviti “desant u Zaliv svinja”, iako u umanjenoj skali. Trećeg maja se grupa od 10 boraca pokušala iskrcati na obalu Venecuele. Njihov je zadatak bio infiltrirati se u zemlju, tamo se ujediniti s istomišljenicima i eliminisati predsjednika Nikolasa Madura. Međutim, problem je što je, kao prije gotovo 60 godina, žrtva zavjere znala za plan. Kako? To nije htio reći i može se nagađati koje su sve obavještajne službe sarađivale sa službom SEBIN, koja je prošla radikalnu čistku nakon neuspjelog pokušaja vojnog udara u proljeće prošle godine. “Svi smo znali za njih, …šta su jeli, šta nisu jeli, ko ih je finansirao”, rekao je Maduro. A na obali je sabotere čekalo je gotovo 25 hiljada rezervista Venecuele.

U „vatrenom sastanku“ je eliminisano osam boraca, dva su zarobljena, a ta su dvojica Amerikanci. Predsjednik je javnosti pokazao dva pasoša u vlasništvu Luka Denmana (34) i Ajrana Berija (41), fotografije čamaca, kao i opremu koja se nalazila na njima, uključujući uređaje za noćno osmatranje. Maduro je izjavio da su militanti “trenirali na kolumbijskoj teritoriji, s novcem i podrškom Sjedinjenih Država i sadašnje kolumbijske vlade”. Osim sabotera koji su uhvaćeni na obali, vlasti Karakasa već su identifikovale oko 200 ljudi koji su bili uključeni u zavjeru. Više od polovine je uhapšeno, ostali su u bekstvu.

Tramp, naravno, može i dalje negirati organizaciju zavjere, rekavši da “sve to nema nikakve veze s američkom vladom”, ali mu je to sve teže činiti, uostalom, postoje oni koji to ne negiraju. Među njima je i organizator samog iskrcavanja, čelnik privatne vojne kompanije „Silvercorp“ Džordan Gudro, čije su ljude zarobile vlasti Venecuele. On ne samo da je od Stejt Departmenta tražio pomoć u oslobađanju njegovih ljudi, nego je izjavio i da je presretnuta grupa samo jedna od onih koje su pokušale ući u Venecuelu.

„Još pedesetak boraca uspjelo se iskrcati i oni započinju vojne operacije protiv venecuelanskog režima“, rekao je Džordan Gudro. Na prvi su pogled takve vojne operacije su potrebne Sjedinjenim Državama, jer diplomatski pokušaji svrgavanja predsjednika Madura nisu uspjeli. Huan Gvaido, “alternativni predsjednik” izabran na ulici, nije se uspio nositi s ulogom konsolidatora „protivrežimskih snaga“.

Gvaido se bojao testa u ulozi „Nelsona Mandele“ i prvom prilikom je pobjegao iz zemlje, nakon čega se pretvorio u svojevrsnog “dječaka s političkim izazovom”. Svaki put kad zapadni čelnici žele nasrnuti Madura, oni se sastaju s glupim Gvaidom i s njim razgovaraju o “javnim pitanjima s legitimnim predsjednikom Venecuele”.

Međutim, s druge strane, Nikolas Maduro još je daleko od pobjede. Prvo, zato što je Zapad, priznajući Gvaida za predsjednika, prkosno i ujedinjeno prešao Rubikon. Sjedinjene Države i Evropa neće moći povući ovu odluku. Drugo, krug prijatelja oko Venecuele se smanjuje. Ljevičarski čelnici regije gube svoje položaje, neki na poštenim izborima, a drugi u sumnjivim državnim udarima, poput bolivijskog predsjednika Eva Moralesa. Istina, pritisak će popustiti iz Argentine, odakle vlada u kojoj je bivša predsjednica Kiršner desna ruka novog predsjednika Alberta Fernandeza ponovno daje podršku Karakasu, ali to nije dovoljno.

Venecuela, nekada lider velikog dijela regije, takoreći završava u izolaciji. Treće, vlada u Karakasu je postala talac vlastite ekonomske politike u kojoj ne odustaje od prekomjerne socijalne potrošnje za siromašne i time opterećuje naftni sektor, koji je sada u ozbiljnoj krizi, uključujući zbog pada cijena crnog zlata. Milioni ljudi, prema nekima do 15 odsto stanovništva, već su napustili zemlju, a ostali proživljavaju ozbiljne probleme. U ovoj situaciji je optimalna američka strategija nastavak opsade, uz istovremenu pripremu “venecuelanskih rodoljuba” za pravu invaziju u pravo vrijeme.

Kolumbija je odabrana kao baza za obuku, opremanje i “stacioniranje” tih „rodoljuba“, zapravo domaćih izdajnika. Zemlja koja ima zajedničku granicu s Venecuelom, bliske odnose sa Sjedinjenim Državama, više od milion venecuelanskih izbjeglica u kampovima, što je sjajno okruženje za regrutovanje, ali i vrlo loše odnose s vlastima u Karakasu.

Sukob između Bogote i Karakasa traje već dugo, a problem ovdje nije samo u drugačijem odnosu prema Vašingtonu. Venecuela je aktivno podržavala antivladine grupe u Kolumbiji, obje na službenom nivou, jer za Venecuelu one nisu teroristi, već oslobodilačka gerila. Ako pogledamo vlade u Bogoti, uglavnom profašističke, posebno u vrijeme Alvara Uribea, one to de fakto i jesu, ali su izabrane na „demokratskim izborima“ i po međunarodnom pravu su legitimne, stoga su grupe koje podržava Karakas „odmetničke“.

Nije iznenađujuće da su odnosi predsjednika dvije zemlje više nego pokvareni, zbog čega je aktuelni predsjednik Ivan Duke u aprilu odbio prihvatiti medicinsku opremu koju mu je poklonio Nikolas Maduro za borbu protiv koronavirusa, iako u Kolumbiji ima osam hiljada pacijenata, dok ih je u Venecueli samo oko 360. U Karakasu su rekli da je Duke bio prisiljen odbiti pomoć, a Maduro je kolumbijskog kolegu nazvao “Frankenštajnovim čudovištem”, “poslušnikom kojim se manipuliše” i “povezanog s narko kartelima i paravojnim grupama”, pri čemu, barem u posljednjoj izjavi , sigurno ne griješi.

Nije čudno da Bogota želi da Maduro što prije ode i ovdje se interesi vlade Kolumbije poklapaju s američkim, kao i sa stajalištima značajnog dijela urbane srednje klase u Karakasu i saveznoj državi Miranda, uporištu desnice u zemlji.

No, izgleda da se Tramp umorio od sprovođenja opsade i izgubio je strpljenje, pa je problem pokušao riješiti jednim hicem. Međutim, hvatanje sabotažne grupe od strane snaga bezbednosti Venecuele je Trampa pretvorilo u gubitnika, a sama operacija se pokazala kao veliki neuspjeh, baš kao prošlogodišnji pokušaj vojnog udara, zbog kojeg je Tramp bio bijesan na Džona Boltona i Eliota Abramsa, koji su ga uvjeravali u pobjedu i rušenje Madura.

Najnoviji neuspjeh je diskreditovao ne samo američko, već i kolumbijsko rukovodstvo. Kolumbijsko ministarstvo spoljnih poslova odbacuje sve optužbe i prema njegovom mišljenju, Karakas “samo pokušava odvratiti pažnju ljudi od stvarnih problema s kojima se suočava stanovništvo Venecuele”. Ali Karakas je uspio i otkrio je zavjeru, za što je sve više dokaza.

Međutim, nije kolumbijsko učestvovanje bilo ključno za poraz zavjerenika i najvažniju pobjedu Madura s kojom se može u lice smijati Trampu. Tu je i govor Džordana Gudroa, koji je izjavio da je invaziju organizovao ne po vlastitom nahođenju, već prema dogovoru s Huanom Gvaidom.

I vlasti Venecuele tvrde isto, rekavši da to nije stvar koordinacije, već ugovora vrijednog stotine miliona dolara, a stranice ovog ugovora već se prikazuju na internetu. Ispada da Gvaido ne samo da je pobjegao iz zemlje, već je unajmio i plaćenike da napadnu vlastitu domovinu, a budući da samoproglašeni predsjednik nema te „stotine miliona“, nego su upitni i milioni, ispada da su ugovor platile spoljne snage, a sam Gvaido brani interese tih snaga, a ne stanovništva Venecuele.

Naravno, Gvaido odbacuje optužbe i vjeruje da Maduro pod maskom zavjere želi opravdati „masovne represije u zemlji“, iako od pojave koronavirusa uopšte nema sukoba i nasilnih demonstracija. Maduro je stvarno uspio, jer su sada svi koji ga kritikuju i podržavaju opoziciju ipak nezadovoljni izdajnicima i saučesnicima intervencionista. Ovo je stvarnost koju treba pojasniti. Naime, ljudi u Venecueli, čak i ako mrze „režim“ još više mrze strance, posebno „Jenkije“, što Maduru daje snagu i kada se čini da gubi podršku većine stanovništva.

Maduro može samo poručiti Vašingtonu: „Hvala vam na ovom daru i puno hvala Donaldu Trampu i njegovoj upravi“, koji je izgubio strpljenje i pokrenuo ovu propalu operaciju. A Tramp? On može zahvaliti Bogu što ima toliko problema u zemlji da Amerikanci uopšte ne obraćaju pažnju na ovu sramotu, koja je još jedan od dokaza propadajućeg hegemona. Šta „Doni“ misli kada je sam sa svojim mislima, možemo pretpostaviti, posebno ako mu pogled na televizijski ekran padne kada Si-En-En ili neki drugi kanal prikažu nasmijano lice „diktatora Madura“.

 

Autor Nebojša Babić

 

Naslovna fotografija: Matias Delacroix/AP

 

Izvor Fejsbuk stranica Nebojše Babića