Професор др Мило Ломпар (Фото: Медија центар Београд)

M. Lompar: Zlokobni trijumf osrednjosti

Ako bih se opredelio za ideju koju oličava ova zemlja, onda je ona dvostruka: tragična, u onome što je u njoj bilo veliko i svetlo, i groteskna, u onome što je u njoj značio trijumf osrednjeg

Sa visine njegove katedre vidi se kroz mnoga vremena i kulturne slojeve. Važni ljudi i ideje osvetljeni su dalekosežnim spoznajama, okatim povezivanjima. Njegoš i Crnjanski postaju temelj i put. Naše vreme i mi sami bivamo premereni boljima od sebe. Podsticajno. I kada seče kroz naslage osrednjosti, malodušnosti, kroz izvitoperenja kolonijalne svesti, lekovito je. Njegove studije – poput Duha samoporicanja ili Povratka srpskom stanovištu – ostaće međaši u srpskom uspravljanju i otporu postdemokratskoj okupaciji, rastakanju društva, vrednosnog sistema, nacionalnog i državnog interesa. Milo Lompar (Beograd, 1962) u Nacionalnoj reviji.

LOZA
Nosim ime moga dede, koji je iz Bokova, sela u neposrednoj blizini Cetinja. To staro selo iz XV veka, iz vremena Crnojevića, deluje kao kamenom optočeno malo i plodno zemljište, na kojem su kuće zbijene. Deda je bio poreznik i šef poreske uprave u Kraljevini Jugoslaviji, službovao je na Kosovu i Metohiji i u Makedoniji, pa mi se otac – čije ime nosi naš sin, Rastko – rodio u Strugi, tetka u Velesu, a stric u Ohridu. Baba mi je bila iz popovske familije, iz Novog Pazara. Rat su dočekali u Skoplju. Bomba im je pala na kuću, pošto su Italijani bombardovali Skoplje. Rat su većinom proveli u Čačku i Ćupriji, u gradovima u kojima je deda radio kao poreznik Nedićeve uprave, koja je tolike izbeglice primila i smestila i nahranila. Kraj rata su dočekali u Kursulinoj ulici u Beogradu. Otac mi je završio Trgovačku akademiju, koja se nalazila u Cetinjskoj ulici, i Ekonomski fakultet u Beogradu. Bio je finansijski direktor u mnogim preduzećima, poput „Gradske čistoće” ili „Komgrapa”. Itd. Umro je davno – 1988. godine.

Majka mi je iz Bagrdana, pitomog i lepog sela kod Jagodine, u kojem sam kao dete proveo puno vremena. Ona je peto dete jedne seljačke porodice. U sećanju mi se čini da sam posmatrajući taj seljački svet sa obala Velike Morave, naročito svoju babu, tetku i ujake, uspeo da osetim nešto od protivrečnog srbijanskog osećanja života: i namučenog i radinog, i veselog i nesrećnog, i površnog i zaumno dubokog. Voleo sam poljske poslove i domaće životinje. I danas volim i cenim seljake, iako ih više nema. Nekad mi se čini da je Srbija jedino vredela kao seljačka država, jer je u njoj i gospoda bila gospoda. Moja majka je penzionisani daktilograf i živi na Vračaru, kod Kalenića pijace. Živeći na toj adresi završio sam Filološki fakultet u Beogradu.

ZAŠTO NE VOLIM BEOGRAD
Nemam sentimentalan odnos ni prema detinjstvu ni prema mladosti, a naročito nemam takav odnos prema Beogradu. Rođen u Cvijićevoj ulici, 1962. godine, do drugog razreda osnovne škole sam živeo u Pančevu, jer su mi roditelji tamo radili, potom sam osnovnu i srednju školu završio na Konjarniku, tipičnom gradskom socijalističkom naselju, sa socijalno izmešanim stanovnicima, i gradskim, i prigradskim, i doseljeničkim, i obrazovanim, i neobrazovanim, i vaspitanim, i nevaspitanim. Bio je to tipični socijalistički melting pot.

Završio sam Jedanaestu beogradsku gimnaziju, sa slabim vrlo dobrim uspehom, neobičnog rasporeda ocena: puno najviših i najnižih ocena u jednom istom svedočanstvu. Završio sam studije jugoslovenskih i opšte književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, sa ocenama koje su bile među najboljima: neki profesori (Jovan Deretić) pisali su da sam bio „đak generacije”. Možda. Svakako sam bio isto što i u gimnaziji: enfant terrible generacije. I to sam ostao do današnjeg dana. Od neophodnih monaških vrlina – devičanstvo, siromaštvo, poslušnost – nikada ne bih mogao postići treću: poslušnost.

Ne volim Beograd: ni njegovu površnost, ni uobraženost, ni duh koji je emitovao u mojoj mladosti, lažan u svojoj suštini, sebičan i egoističan, ni sadašnji prigradski duh koji ga je ispunio. Ne moramo voleti mesta na kojima živimo: dovoljno je da volimo neke od ljudi sa kojima živimo.

IZVITOPERENOST
Beograd je najčešće uziman kao simbol srpske dominacije: nisu ga voleli oni koji nisu voleli ni Srbe. Satanizovan je kao simbol „srpske hegemonije”, kao srce „cincarske čaršije” – tako je pisao Krleža. Ništa nije neistinitije od toga. To je jedan kosmopolitski ustrojen grad, rušen i nedovoljno pažljivo obnavljan, sa građanskom klasom koja je satrvena u ratovima i revolucijama, da bi se obnavljala na lažnim predstavama i pojavila u izvitoperenom obliku. Budući da sam u životu dovoljno posvedočio da nemam negativan stav prema srpskim nacionalnim pravima i istorijskim pregnućima, moja distanca u odnosu na Beograd dolazi iz drugog pravca: on nema nikakav kulturni obrazac koji bi došljake – a Beograd je došljački grad (Ivo Andrić o Milutinu Uskokoviću) – saobrazio pravilima i običajima sveta u kojem su se obreli.

Dešava se suprotno: svi donose običaje svojih mesta u Beograd i prilagođavaju metropolu sebi umesto sebe njoj. Beograd nema normu, osim veštačke i izvitoperene; nema građansku klasu, osim izvetrele ili skorojevićske; nema poštovanja za vrednosti, naročito ako su srpske; ima divljenja za osrednjosti, naročito ako su hrvatske; on ne poštuje stvaralaštvo, ako mu nije došapnuto iz sveta da vredi; u njemu bolje prolazi oponašanje nego originalnost, i bolje osrednjost nego izuzetnost. To je konglomerat koji traje u večnoj neuređenosti.

U ZAROBLjENIŠTVU 
Iz vladavine duha samoporicanja i „jugoslovenskog zarobljeništva” mora se izaći postepeno, jer se postepeno i razvijalo sadašnje stanje. U ovom trenutku – kraj januara 2020. godine – nemamo ništa: nikakav medij od značaja, čak ni novine, ni nacionalnu inteligenciju, ni nacionalnu političku stranku sa nekom opažljivom snagom. Imamo kolonijalnu upravu i njenu nevladinu inteligenciju: oni se međusobno bore za uticaj. Kolonijalna uprava – tehnikom simulakruma ovladavši nacionalnim biračima – razmenjuje nacionalne interese za svoj boravak na vlasti; ciljano razgrađuje društvo u njegovim osnovnim sadržajima da se ne bi pojavio nikakav otpor i da bi ono bilo potpuno nemoćno da smanji pljačku dobara i ljudi. Nevladina inteligencija se slaže sa kolonijalnom upravom kada je reč o predavanju nacionalnih interesa u ruke stranim činiocima, ali traži više uticaja za sebe: malo je što je predsednik vlade osoba ne-tradicionalne seksualne orijentacije i nekadašnji službenik nevladinih organizacija (USAID), što je sama država pretvorena u servis nevladinih organizacija.

Podrškom podgoričkom režimu, u njegovoj besprizornoj akciji otimanja imovine SPC u 2020. godini, kao akciji koja je izazvala stotine hiljada građana da u mirnom protestu mesecima izlaze na ulice, što nije uzbudilo evropske medije i dušebrižnike ljudskih prava, kao što ih nikad i ne uzbuđuje kada je reč o Srbima i Rusima, nevladina inteligencija naše kolonijalne uprave je pokazala čemu teži: oni ne podnose da postoji bilo kakav otpor njihovoj antidemokratskoj ideologiji zatiranja. Jer, oni su recidiv titoističke ideološke orijentacije. Nevolja je što su potrebni kao tobožnji protivnici kolonijalnoj upravi da bi održavali privid kako nisu istovetni u ciljevima – a bliski i u metodama – sa njima. Imamo, dakle, frakcijsku borbu unutar iste ideološke i okupacione platforme. Ne vidim potencijal za promene ove strukture u doglednom vremenu, premda je moguće promeniti šrafove u njoj: kada se istroše, šrafovi se zamenjuju, struktura ostaje.

Ljudi ne vole ovo da čuju, jer vole izvesnost pobede u svojim borbama. Premda se malo ko odrekao brojnih ponuda da bude deo strukture moći u nas kao što je to meni zapalo da učinim, uvek padne u zasenak da se neprestano borim – na način intelektualca – uprkos sopstvenom neverovanju u bliski uspeh. Ne moramo videti uspeh svog nastojanja, dovoljno je da postoji to nastojanje. No, ovakva razmišljanja se ne prihvataju u nas.

TRAGIČNO I GROTEKSNO 
Srbiju vidim kao zemlju velikih pregnuća i malih ljudi: „na visoko podigli se sutereni”. Komunističko stanje je dalo lik koji sam čitav život imao pred očima. U prošlosti je to bila zemlja koja je okupljala, borila se, stradala i dizala se. No, njene vrline su postepeno iščezavale, ali su se njene mane nagomilavale. Mi smo njihovo najočiglednije lice: sve što kod nas ne valja – kod mene, kod drugih, kod naroda, kod javnosti – najviši je izraz istorijskog kretanja rđavosti, a sve što valja je zaostatak neke vrsnosti koja iščezava.

Ako bih se opredelio za ideju koju oličava ova zemlja, onda je to dvostruka ideja: tragična, u onome što je u njoj – od ljudi do događaja – bilo veliko i svetlo, i groteskna, u onome što je u njoj značio trijumf malenog i osrednjeg. Mi živimo u duhovnoj situaciji ovog drugog modusa. Nismo sposobni ni za žrtvu ni za humor: samo za ručak i zavist. To unakazuje lice.

RAČUNICE I VIDOKRUG
Uvek su mase nosile epohe, ali je svest unutar istorijskog kretanja lebdela negde iznad kretanja masa. Tako su se naporedno ostvarivale kolektivna i pojedinačna egzistencija. Svest je pripadala pojedincu. U duhovnoj situaciji našeg vremena, pojedinac – kao visoka svest trenutka – nije opažljiv, ako postoji; mase, pak, posmatraju same sebe, čak i na televiziji, i zadivljene su sopstvenom prepoznatljivošću.

Hedonistička kultura daje im za pravo: sve je – u malom sigurno, a katkad i u velikom – dostupno, razmišljanje je tegobno, oni koji se izdvajaju – po uobičajenoj predstavi – predstavljaju problem. U toj opreznoj svesti o problemu, otkriva se dejstvo političke korektnosti: mase, negde ispod praga svesti, pristaju na njen diktat, one osećaju da su zupčanici velikog istorijskog mehanizma dovoljno naoštreni da iseku ono što se izdvaja. To osećaju i pisci i umetnici: njihov estetski stav je vođen njihovim egzistencijalno-epohalnim položajem: umanjiti mogućnost rizika. U tom umanjenju nalazi se i umanjenje njihovog vidokruga. A sa takvim vidokrugom, velika umetnost i velika kultura postaju izuzetak.

EPOHALNI BUMERANZI EVROPE
Evropske zemlje podvrgnute su dugotrajnom procesu amerikanizacije svesti: dominaciji pragmatizma, utilitarizma, razgradnji solidarnosti, diktatu vrednosti koje uništavaju tradicionalne predstave, ali ne dotiču protok novca. To je svet simulakruma: naizgled evropski, on se menja; naizgled socijalistički (u perifernim slojevima: rodna ravnopravnost, emancipacija žena, odnos prema životinjama), on počiva na drastičnoj redukciji društvenog i novčanog sadržaja; naizgled vezan za tradiciju (zastave, rekviziti, himne), on ih ispražnjava od značenja i smisla. Takav svet je podoban za ideologiju globalizma.

Otud bi evropske zemlje mogle sve više ličiti na američke: izmešane zone verskih grupacija, rasnih koncentracija, vrednosnih bliskosti, koje ne povezuje ništa – ni religija, ni istorija, ni kultura – osim novca. A ako ih samo novac vezuje, onda njima vlada onaj ko upravlja novcem.

DEKA NA OPIJATIMA
Današnji mladi ljudi su pragmatični: oni se ne pitaju o stvarima, oni se njima služe. Pokušaću da ih opišem u paraleli sa književnom umetnošću. Književno delo se razumeva u tri osnovna pravca. Treba rasvetliti (1) kako je napravljeno: koji sadržaji u njega ulaze i kojim su postupcima podvrgnuti. Potom, šta (2) znači: koje značenje možemo prepoznati u samom delu i u kakvim spojevima nastaje smisao koji ono stvara. I (3) kako funkcioniše, odnosno kakvu ulogu ima u svetu kulture: koje znakove vremena u sebe upija, kako se može upotrebiti. Današnje mlade ljude prevashodno interesuje treće pitanje: kako stvari oko njih funkcionišu? Ne, dakle, kakve su one, odakle im je došao sadašnji izgled, niti šta znače, kakav smisao daju njihovom životu.

Jer, oni pitanje svojih života redukuju na njihovu upotrebljivost: ne od čega se ti životi sastoje, ne kakav smisao se u njima nalazi, nego za šta se oni – kao životi – mogu upotrebiti. Otud oni ne čuju veliki takt umetnosti koji je prevashodno vezan za prva dva područja književnog dela. Tako ne čuju ni veliki – sudbinski – takt sopstvenih života. Ako bih im to rekao, pogledali bi me više ili manje učtivo i međusobno komentarisali: na kom opijatu je ovaj deka?

U ZNAKU TRI VREMENA
U mom doživljaju sveta odlučujući činilac nije prostor nego vreme. Otud mi mesta – kao lajtmotivi iznenadnih susreta, kao tačke u kojima se prepoznaju prekretni sadržaji biografije ili obrazovanja – nisu bitna. Nemam sentimentalan odnos prema zgradama, trgovima, parkovima, poljanama ili bilo kojoj prostornoj identifikaciji. Budući da je vreme presudno za moje osećanje sveta, svejedno mi je gde se nalazim. U mislima sam uvek zaokupljen vremenom koje je prošlo i njegovim sadržajima koji se više ne mogu ospoljiti, vremenom koje prolazi i u kojem stojim nekako po strani, i vremenom koje dolazi i u kojem nestaje sve zauvek, uključiv i mene samog. Tri sadašnjosti ispunjavaju svest o vremenu: njihovu dramatičnost upečatljivo i zauvek je opisao Sveti Avgustin.

NADA
Velika misao hrišćanstva počiva na veri koja je tvrdo čekanje onoga čemu se nadamo. U mom doživljaju, smisaoni naglasak je najmanje na nadi, nešto više na čekanju, najviše na tvrdoći koja ga vodi: to je odluka koja se ne menja. Ali, hrišćanin ima svoju nadu. Ima je, paradoksalno, i ateista: veliki marksistički filozof Ernst Bloh je zasnovao svoje glavno delo na zamisli o principu nada. Tako se nada pojavljuje kao temeljna stvar u oblikovanju i hrišćanskog i ateističkog pogleda na život. Ona, naravno, nema suštinske veze sa površnom optimističnošću dnevnih prognoza ili sa jeftinijim ponudama za letovanje. Da li ona može dublje uzdrmati poverenje savremenog čoveka u snagu dnevnih obećanja? Da li je moguća ozbiljnost nade u savremenom svetu? Nema nade da je to moguće. Kao da – u ritmu savremenog nihilizma – nema nade za nadu.

***

KRCATA PRAZNINA
– Mediji su operativni sistemi vladajućih moći: dok su u komunizmu oni potpuno prožimali javnu svest jednoobraznošću sadržaja, dotle je sada ispražnjavaju umnožavanjem i raspršenošću sadržaja. U oba slučaja, reč je o neprestanom pomeranju javnog fokusa i ciljanom mešanju bitnog i nebitnog.

***

UČINCI NIHILIZMA
– Sve ustanove su direktno zavisne od vlasti: u novčanom pogledu. Nema drugih izvora sredstava, nema suštinske i organizovane volje za otporom. Srpski nacionalizam – kojim se kao pojmom toliko manipulisalo u različitim istorijskim prilikama – jednostavno ne postoji. To je mit. Postoji neko raspilavljeno i razbalavljeno osećanje koje nestaje u čoveku pred prvom ponudom koja popravlja njegov materijalni položaj. Kod nas vlada formula: ako nema para, nema ni ideja. Ni u svetu nije mnogo drukčije, ali su njihove ustanove ipak odavno učvršćene, pa proces nihilističkog spiranja tradicionalnih vrednosti ide sporije.

***

NEOBJEDINjENOST SRPSKIH ZEMALjA I LjUDI
– Nije nam prvi put da živimo u ovakvim okolnostima, ali je prvi put da imamo radikalni individualizam kao epohalno kretanje. Nema sposobnosti za kolektivno delovanje, jer nema osećanja za vrednosti: svi bi da učestvuju u nekom procesu – od maksimalnih do minimalnih – pod uslovom da ih vodi neko nalik većini ljudi, u njihovim dominantnim predstavama, a ne neko očigledno najpametniji i najpošteniji. Sa takvom – opštom – ljubavlju za osrednjosti ni u jednom javnom poslu se ne stiže daleko. Selekcija se odvija u skladu sa mentalitetom, a on je načelno protiv vrednosti, jer svaki čovek misli da je nosilac najviše vrednosti. U koncentraciji tolikih genija, ishod je poražavajuće očigledan.

***

KRATKA BIOGRAFIJA
Milo Lompar (Beograd, 1962) završio je studije jugoslovenskih i opšte književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Na istom fakultetu predaje Srpsku književnost XVIII i XIX veka i Kulturnu istoriju Srba. Predsednik je Zadužbine Miloša Crnjanskog. Objavio je petnaest knjiga, od kojih za ovu priliku izdvajamo O završetku romana (1995), Crnjanski i Mefistofel (2000), Apolonovi putokazi (2004), Njegoševo pesništvo (2010), Duh samoporicanja. Prilog kritici srpske kulturne politike (2011), Povratak srpskom stanovištu? (2013), Crnjanski – biografija jednog osećanja (2019)… Dobitnik je više uglednih nagrada, kao što su „Stanislav Vinaver” (1995), „Đorđe Jovanović” (2000), „Laza Kostić” (2004), „Nikola Milošević” (2009), „Pečat vremena” (2009) „Meša Selimović” (2019)…

 

Autor Branislav Matić

 

Naslovna fotografija: Medija centar Beograd

 

Izvor Nacionalna revija, 14. maj 2020.

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u