N. Babić: EU traži prekid veza Z. Balkana sa Kinom, Rusijom i Turskom

Ako Brisel bude insistirao na kidanju veza s Rusijom, Kinom i Turskom, uz ovakvo ponašanje u toku krize, može se desiti da „evropski put“ Z. Balkana završi na „turskom koloseku“

Iako je koronavirusna pandemija da fakto blokirala slobodan protok ljudi i roba u Evropskoj uniji i gurnula u krizu ekonomije svih zemalja članica, uključujući privrede glavnih zemalja bloka, početkom mjeseca je putem video konferencije održan samit šefova država Evrope s vođama pet zemalja Zapadnog Balkana i čelnikom takozvane „Republike Kosovo“. Tema je bila budućnost ulaska zemalja Zapadnog Balkana u EU, iako uopšte nije jasno kako će Evropska unija prevladati ovu krizu.

EU TRAŽI PREKID VEZA
Na dnevnom redu je, uz papagajsko ponavljanje „uzajamnog interesa kao temelja za proširenje Evropske unije na područje Balkana“, bilo je i razgovora vezanih uz humanitarnu pomoć za obuzdavanje koronavirusne krize. Ali je u trenutnoj situaciji upravo dio koji se odnosi na medicinske intervencije i humanitarnu pomoć stavljen u centar pažnje. Kao što je poznato, Brisel je bio zauzet „svojim problemima“ i potpuno je zaboravio na Zapadni Balkan.

Uprkos nedostatku konkretne pomoći zemljama regije, s jedne strane se ponavlja evropska volja za podrškom Balkanu, a s druge se podsjećaju, posebno Srbija i Bosna i Hercegovina, da projekt ujedinjenja isključuje bilo kakvu artikulisaniju saradnju s Kinom, Rusijom i Turskom.

KINESKA, RUSKA I TURSKA POMOĆ BALKANU
Nije tajna da su Moskva, Peking i Ankara, za jačanje uticaja u ovom području, naravno, brio reagovali na području Balkana, svaki od njih iz vlastitih razloga. Dok su Rusija i Turska uvijek težile stvaranju moguće eksklave unutar Evropske unije, Kinu pokreću uglavnom komercijalni interesi i Peking iskorišćava ogromni potencijal regije čija ekonomija još nije eksplodirala.

I u ovom scenariju je medicinska intervencija za podršku stanovništvu koje je pogodila pandemija COVID-19 iskorišćena i kao mogućnost da se istakne ne samo u očima vlada već i lokalnog javnog mnjenja, što nikad nije bilo toliko važno kao u ovim teškim danima. I uspjeli su. S druge strane, zemlje Evropske unije ne samo da su pokazale sebičnost unutar bloka, već su potpuno zaboravile na razna toliko propagirana partnerstva, kao što je saradnja sa zemljama regije ili Istočno partnerstvo kojeg čine zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza koje još nisu, a vjerovatno nikada ni neće biti dio EU.

Rusija i Kina su se kretale brzo i energično i odmah su se stavile na raspolaganje slanjem medicinskog materijala, sredstava i radnika za pomoć zdravstvenim sistemima zemalja Zapadnog Balkana koji su se našli u krizi. Ovaj potez, koji je vrlo pozitivno ocijenilo i stanovništvo, doveo je do javne zahvalnosti srpskog predsjednika Aleksandra Vučića i jednog od trojice bosanskohercegovačkih predsjednika, Milorada Dodika, čime su vidno razljutili diplomate u Briselu.

„SARAĐUJMO, ALI BEZ SJEDENjA NA VIŠE STOLICA
Glavna tačka koju su 27 čelnika Evropske unije iznijeli tokom rasprave je upravo ona koja se tiče humanitarnih intervencija koje u regiji sprovode međunarodni akteri. Iako njihovo odbijanje u trenutnim vanrednim uslovima sada nije problem, poruka EU je „kako se to u normalnoj situaciji ne smije ponoviti“. Ukratko, saradnja s Evropskom unijom zapravo znači zatvaranje vrata ruskim, kineskim i turskim interesima u regiji. I tek od tog trenutka, kako je rečeno balkanskim čelnicima, može se voditi rasprava o proširenju.

Međutim, tupi birokratski um ne uspijeva pojmiti da ljudi u regiji nisu glupi i da su na televiziji vidjeli čiji avioni i čija oprema slijeću u međunarodne vazdušne luke, dok su se evropske vođe istovremeno svađale oko prihvata migranata u Grčkoj i Malti, a da ne govorimo o potpunom nedostatku solidarnosti i svađe zbog odbijanja inicijative Rima i Pariza od strane Berlina, koji nije htio ni čuti za „krizne koronaobveznice“. U situaciji u kojoj se EU podijelila na nekoliko tabora, od kojih su svi zaboravili na „tamni balkanski vilajet“, logično je da su balkanske zemlje ne samo prihvatile pomoć Rusije, Kine i Turske, koje su i same u teškoj situaciji, već su se simpatije naroda okretale izvorima ove pomoći, dok je većina s punom pravom i s neskrivenom odbojnošću govorila o EU i birokratiji u Briselu.

Vlade su imale nešto drugi pristup, posebno ako uzmemo u obzir da je u Skoplju na vlasti tandem Zaev-Šekerinska, od kojih je potonja stasala još ’90-ih u inkubatoru Soroševog Otvorenog društva i sada, kao ministarka odbrane, realizovala san da ugura Makedoniju, pardon, Sjevernu Makedoniju u NATO. Službeno Skoplje i posilni Mila Đukanovića, premijer Duško Marković, kiselo su klimali glavama na video konferenciji, dok je Kosovo zapravo trebao predstavljati zapovjednik američke baze Bondstil, tako da ono što su govorili izaslanici kosovskih Albanaca nije ni vrijedno spomena.

Uprkos još uvijek prisutnim diplomatskim poteškoćama u regiji, poput pitanja priznavanja Kosova na kojem insistiraju veće evropske kancelarije, isključujući Madrid, evropski interes za Balkan očito je porastao, posebno u prošloj godini, kada je “turska prijetnja” bila najočitija. Ovo nikoga ne treba iznenaditi, kao ni činjenica da su priče koje se odnose na proširenje hitno naglašene, uprkos francuskim rezervama.

BALKAN ŽELI VIŠE OD „OBEĆANjA“
Međutim, nakon što se EU jedva izborila da se ponosno pojavi na Balkanu, stavljena je u vrlo težak položaj da se mora takmičiti protiv Rusije, Kine i Turske, iako se s ubrzanom procedurom ulaska Turske u EU sukob s Ankarom mogao izbjeći. Predsjednik Srbije Vučić je rekao da „čak i ako je regiji glavna želja bila osloniti se više na Brisel u odnosu na druge međunarodne aktere, Brisel je sam kriv jer se nije primijetio u prvim danima krize“. Evropska unija je trebala pokazati svoju blizinu pitanjima ovog područja, a to nije učinila.

Sada se želi „otkupiti“ paketom mjera koje će navodno osigurati Evropska investiciona banka u iznosu od 3,3 milijarde evra za svih pet država i Kosovo, ali se na kraju navodi da pomoć uključuje i „suzbijanje dezinformisanja i drugih hibridnih aktivnosti, posebno onih koje potiču od aktera iz trećih zemalja koji žele ugroziti evropsku perspektivu regije“. Dakle, pomoć će se dati ako se Briselu dozvoli da sprovodi propagandne operacije javno i obavještajne tajno, što je uvijek slučaj, kojima će suzbiti „zlokobni utjecaj Rusije, Kine i Turske“.

Što se tiče ekonomske pomoći regiji, Rojters javlja da su balkanske zemlje upozorile da im treba više od bespovratnih sredstava, a manje kredita. Evropski analitičari i „pomoć“ od 3,3 milijarde dolara i kredite koji se daju po nepovoljnim kamatnim stopama, kao što je slučaj sa Srbijom, vide kao klopku za Evropsku uniju, koja je završila u neslavnoj zamci bespovratnog finansiranja, kako bi pokušala preokrenuti trend i usmjeriti interes javnosti prema Evropi. U ovom kontekstu Ameriku nije potrebno ni spominjati. Ta je zemlja na rubu kolapsa i za Zapadni Balkan nema osiguranih sredstava, a najviše čemu se Vašington može nadati je očuvanje statusa kvo, nadajući se da će u ime SAD-a nešto učiniti Evropska unija.

Ali ako Brisel bude insistirao na kidanju veza s Rusijom, Kinom i Turskom, uz ovakvo ponašanje u kriznim situacijama, lako se može dogoditi da „evropski put“ Zapadnog Balkana završi na „turskom kolosijeku“ i da tema ulaska u EU bude stalno prisutna, ali bez mogućnosti da se realizuje. Možda će dijelu stanovništva to izgledati kao kazna i vjerovaće da su nešto izgubili, ali ako bolje pogledaju šta se događa u zemljama EU shvatiće da se može dobro živjeti i bez članstva u zajednici koja je ionako osuđena na propast. Pitanje je samo kada? Prije ili kasnije…

 

Autor Nebojša Babić

 

Naslovna fotografija: Thinkstock

 

Izvor Fejsbuk stranica Nebojše Babića