Trampov napad na neosvojivu tvrđavu

Trampova najava sankcija Kini zbog Nacrta zakona o Hongkongu nije ništa drugo nego izgovor za strategiju obračuna sa Kinom čije temelje je udario još Barak Obama

Juče je kineski parlament potvrdio ranije usvojeni Nacrt Zakona o nacionalnoj bezbednosti u kojem se vlasti u Pekingu posebno referiraju na Hongkong. Prijedlog zakona je ranije odobrio Nacionalni narodni kongres u Pekingu i formalno mora proći potvrdu rukovodstva zemlje, odnosno Centralnog komiteta, Vlade i predsjednika, ne nužno tim redoslijedom. Sjednici parlamenta su prisustvovali predsjednik Si Đinping i premijer Li Kećijang. Pojedinosti novog zakona, koji bi trebalo da stupi na snagu do avgusta, predviđaju oštrije kazne za stvari poput vrijeđanja kineskih nacionalnih simbola, pokušaja separatizma i korišćenja nasilja kako bi se zastrašili ljudi radi daljeg ostvarivanja političkih ciljeva, što je proširena definicija za terorizam.

Ovim činom je predsjednik Si Đinping, kao prvi čovjek azijske sile, konačno prekinuo praksu nedjelovanja u Hongkongu, koja je trajala od 2014. godine i tokom koje su centralne vlasti ostavljale problem autonomnoj regionalnoj upravi da se nose s njim. Međutim, Keri Lam, aktuelna čelnica autonomne uprave Hongkonga, koja je u kancelariji od 2017. godine, očito se ne može nositi s problemom prozapadnih pobunjeničkih grupa, koje pod izgovorom „borbe za slobodu i demokratiju“ paralizuju grad od 2014. Nakon razdoblja relativnog mira, pobuna ovih reakcionarnih pojedinaca i grupa je iznova eskalirala prošle godine, kada je lokalna uprava usvojila Zakon o izručenju osumnjičenih za teška krivična djela „kontinentalnoj Kini“, kako bi hladnokrvnog ubicu svoje trudne djevojke isporučila Tajvanu, koji je za Hongkong dio Kine.

Naime, vlade Hongkonga i Tajvana nemaju sporazum o izručenju, jer kineska autonomna pokrajina ne priznaje nezavisnost Tajvana i tako je ubica trebao biti izručen „zaobilaznim putem“, kroz Zakon o izručenju Kini. Međutim, to je bio okidač za masovne proteste, koji su na kraju doveli po povlačenja zakona, jer je zločinac sam pristao ići na Tajvan, ali su prozapadne pobunjeničke grupe nastavile devastirati grad i stvarati uslove za dalju destabilizaciju Kine.

Peking je sada odlučio presjeći čvor i prema novom Zakonu o nacionalnoj bezbednosti će bezbednosne snage takozvane kontinentalne Kine, zajedno sa svojim kolegama u Hongkongu, ugušiti destabilizujući proces iza kojeg stoji Vašington. Hoće li u tome uspjeti? Naravno da hoće, a sve prijetnje koje dolaze iz Sjedinjenih Država su za kineske vlasti očekivane i Kina je spremna odgovoriti na sve provokacije.

GLASNE OPTUŽBE
Još u toku usvajanja nacrta novog Zakona o nacionalnoj bezbednosti u Hongkongu, Tramp je zaprijetio da će u slučaju njegove potvrde od strane Pekinga preduzeti akcije protiv Kine. Blumberg navodi kako se američka administracija priprema za uvođenje sankcija za određene kineske zvaničnike i kompanije, ali je to tako maglovita prijetnja da nije vrijedna spomena i biće samo jedna u nizu već uvedenih.

„Vašington se priprema dati snažan odgovor Kini zbog situacije koja se razvila u Hongkongu. Mislim da će vam se ovo svidjeti, ali o tome sada neću govoriti. Najaviću to za nekoliko dana“, rekao je Donald Tramp na pitanje novinara hoće li njegova administracija uvesti sankcije protiv Kine. Trampov državni sekretar, Majk Pompeo, dodao je „kako se Hongkong više ne može smatrati autonomnim od kontinentalne Kine, iako se Vašington nadao da će taj grad upotrijebiti za promjenu sistema u Pekingu, ali nije uspio“.

Demonstranti u Hongkongu sa američkom zastavom i žutim kišobranima, 14. jul 2019.

„Danas sam Kongresu potvrdio da Hongkong nema garancije da Sjedinjene Države prema njemu mogu postupati na isti način kao prije nego što ga je Velika Britanija vratila Kini 1997. godine“, rekao je Pompeo u izjavi u srijedu, pozivajući se na američki zakon iz 1992. kojim se procjenjuje i potvrđuje autonomija grada, na osnovu čega mu se garantuje poseban status u trgovinskim i drugim odnosima sa Sjedinjenim Državama.

Pompeo je rekao „kako nije zadovoljan odlukom koju mora donijeti, ali da zdravo vođenje politike zahtjeva priznavanje realnosti“, nakon čega je de fakto priznao da su Sjedinjene Države koristile Hongkong za destabilizaciju azijskog diva i rušenje ustavno-pravnog poretka Narodne Republike Kine.

PRIPREME ZA „NAJGORI SCENARIO“
U kontekstu eskalacije sukoba između Sjedinjenih Država i Kine, predsjednik Si Đinping je naredio vojsci da se spremi za „najgori scenario“, piše ruski portal Nezavisna gazeta. Tokom zasedanja kineskog parlamenta se tradicionalno održava sastanak lidera države s vojnim vrhom i on se ovog puta održao u trenutku zaoštravanja odnosa sa Sjedinjenim Državama. Govoreći s predstavnicima vojnog vrha, Si Đinping je pohvalio armiju za pomoć u borbi protiv koronavirusne pandemije i naglasio da iz toga treba izvući pouku i sprovesti reformu oružanih snaga. Mnogi eksperti se pitaju šta je Si Đinping mislio kada je to rekao, ali je kontekst više nego jasan.

Politički odnosi s Amerikom se pogoršavaju. Predsjednik Tramp je zaprijetio da u naredna dva dana mogu biti najavljene nove mjere protiv Kine zbog situacije s Hongkongom. Mediji pišu da mogu biti uvedene sankcije, kako protiv same Kine, tako i protiv Hongkonga koji ima status posebne autonomne regije, ali se on sada ukida kada je u pitanju nacionalna bezbednost. Osim toga, ranije je u Predstavnički dom američkog Kongresa podnio zakon kojim se priznaje nezavisnost Tibeta. Podsjetimo da je ovo uobičajena američka praksa kao kada je prošle godine u novembru Vašington usvojio zakon kojim podražava „nezavisnost Hongkonga“, a mjesec dana kasnije zakon kojim SAD podržavaju ujgurske separatiste i islamističke teroriste u zapadnoj kineskoj pokrajini Sinkjang.

Dakle, zakon o mogućem priznanju nezavisnosti Tibeta je za Kinu neugodan u smislu provokacije i moraće na njega da odgovori, ali ako uzmemo u obzir da CIA i sve američke administracije podržavaju tibetanske separatiste, dok je 1959. Dalaj Lama proglasio oružani ustanak protiv Kine, koji je uz pomoć CIA-e do početka ’70-ih godina s desetinama hiljada boraca-monaha vodio iz sjeverne Indije. Dakle, Kina dobro zna s kim ima posla i sada je, ne zbog Tibeta, koji je odavno miran, poslala nosač aviona u Južno kinesko more. Predstavnik ministarstva odbrane Kine je kao glavnu pretnju za državu nazvao spletke separatista sa Tajvana. On je mislio na Demokratsku naprednu stranku predsednika Tajvana koji se zalaže za odvajanje ostrva od Kine.

Dalaj Lama vrši smotru ”nenasilnih monaha”

Uz spomenutu situaciju u Hongkongu, stvari se u ovom području se sve više komplikuju. Kina je morala povećati vojnu potrošnju 2020. godine za 6,6 posto i ona je službeno oko 178 milijardi dolara, ali je prema paritetu kupovne moći puno veća. Sudeći po saopštenjima iz američkih izvora, komanda kineske vojske je odlučila pokazati Tajvanu i njegovim sponzorima u Vašingtonu, što je ujedno poruka pobunjenicima u Hongkongu, da je Kina spremna primijeniti i silu, ako bude potrebno. Kako piše Njujork post, prema obalama Tajvana i Južnog kineskog mora biće poslata dva nosača aviona s pratećim brodovima.

Savet za spoljne odnose Sjedinjenih Država pripremio je izvještaj u kojem se analiziraju rizici od američko-kineskog sukoba i ne isključuje ovu mogućnost, jer se aktuelnim sporovima trebaju dodati i „nesuglasice u trgovini“, odnosno trgovinski rat Trampa protiv Kine, te optužbe zbog koronavirusne pandemije, ali se ne spominje da je opet Vašington bio taj koji je prvi pokrenuo priču o „kineskom virusu“ i zaprijetio da će zbog toga štetu od epidemije Kini naplatiti na sudovima.

Ovdje mediji pogrešno izvještavaju da je situacija u Hongkongu eskalirala prošle godine zbog zakona o izručenju „kontinentalnoj Kini“, zapravo Tajavnu. Tako mediji tvrde da je uvođenjem zakona „došlo do protesta u kineskom gradu, a demonstranti kažu da centralna vlada dodatno poseže za posebnim statusom Hongkonga prema aranžmanu „jedna zemlja, dva sistema“. Naime, bivša britanska kolonija vraćena je pod kineski suverenitet 1997. godine sporazumom da će zadržati „veći dio“ svoje zakonodavne i izvršne autonomije.

KORIJENI SUKOBA
Novi Zakon o nacionalnoj bezbednosti Hongkonga ne ukida njegovu autonomiju, kako urlaju Tramp i Pompeo, ali jasno daje do znanja da Peking neće tolerisati destabilizaciju Kine iz ove autonomne regije ili bilo koje druge, niti će dopustiti odvajanje Tajvana, gdje će, ako bude trebalo, upotrijebiti silu. Protesti u Hongkongu su ponovno izbili u martu 2019. zbog Zakona o izručenju koji je uvela gradska vlada, a koji bi omogućio da se sumnjivi kriminalci predaju pravosuđu Pekinga, ili u konkretnom slučaju Tajvana. Od tada je prerastao u širi antivladin pokret koji je u zapadnim medijima naširoko opisan kao „demokratski“.

Međutim, ova grupa, koju je tada predvodio Džošua Vong, haos na ulicama Hongkonga sprovodi još od 2014. godine, kada je Vong bio mladi student i „nada slobode i demokratije za stanovnike Hongkonga“, kako ga je prije šest godina opisao časopis Tajm. U međuvremenu je objavljeno bezbroj dokaza o saradnji pobunjeničkog pokreta s američkim konzulatom u Hongkongu i kako su pokret „Okupirajmo centar“ podržavali i finansirali CIA, USAID, NED, Bijela kuća i Kongres kroz posebne zakone o podršci „civilnom društvu“, „demokratiji“ i pod drugim izgovorima koji se koriste za finansiranje takozvanih obojenih revolucija.

Kako vlada autonomne kineske regije nije uspjela suzbiti ove destabilizujuće aktivnosti, sada je stvar u ruke uzeo Peking. Peking je optužio strane države koje su izrazile podršku protestima zbog miješanja u njegove unutrašnje stvari i raspirivanja nasilja od strane radikalnih aktivista. Istovremeno su i radikalni elementi hongkonškog protestnog pokreta uključeni u djela koja padaju pod opis „subverzivnih aktivnosti“, kada su tokom višemjesečnih antivladinih protesta neki od njih uklonili kineske zastave, pozivali strane sile da pošalju trupe u Hongkong i vodili kampanju vandalizma protiv kompanija za koje smatraju da su odane Pekingu.

Uvođenjem zakona, ponovno je eskalirao protest u gradu. Demonstranti kažu da centralna vlada dodatno poseže za posebnim statusom Hongkonga „jedna zemlja, dva sistema“, ali ovaj put to neće proći. Bivša britanska kolonija, vraćena pod kineski suverenitet 1997. godine, zadržaće autonomiju, ali se aktivnosti pobunjeničkih grupa neće tolerisati, svidjelo se to Trampu ili ne.

NASTAVAK „OBAMINE DOKTRINE“
Ovdje posebno treba naglasiti da se u politici prema Kini Donald Tramp ni po čemu ne razlikuje od bivše državne sekretarke Hilari Klintoni bivšeg predsjednika Baraka Obame. Štaviše, on je još jače krenuo na Kinu i povećao napade u okviru strategije poznate kao „Obamina doktrina“, koju je 2011. najavila Hilari Klinton. Ono što mnogi ne mogu ili ne žele razumjeti je činjenica da Donald Tramp, baš kao svi predsjednici od kraja 19. veka, sprovodi vječni koncept američkog carstva, a priče kako se on bori protiv duboke države, kako je predani borac protiv elite i slično tome, obične su bajke za malu djecu koju uspješno plasiraju američki mediji. Ako izuzmemo Rusiju, prema kojoj SAD vode istu politiku kao i za vrijeme Obame, Iran, Irak, Venecuelu i Kubu da i ne spominjemo, to se sada najbolje vidi upravo u Hongkongu.

Pobuna je tamo počela 2014. godine s pokretom „Okupirajmo centar“ u kojem je bio i aktuelni neformalni vođa protesta Džošua Vong. Mnoge vođe iz 2014. su danas disidenti u Sjedinjenim Državama, odakle upravljaju destabilizacijom kineske autonomne regije i stvaraju uslove za obojenu revoluciju i, kako priznaje Pompeo, „promjenu režima u Pekingu“. Rat protiv Kine je zapravo najavila Hilari Klinton 2011. godine, kada je za časopis Forin polisi objavila članak „Američki pacifički vek“, što je kasnije postala strategija poznata kao „Obamina doktrina“.

Državna sekretarka SAD Hilari Klinton se u prisustvu predsednika SAD, Baraka Obame, rukuje sa predsednikom Kine Hu Đintaoom, London, 01. april 2009. (Foto: Saul Loeb/AFP/Getty Images)
Državna sekretarka SAD Hilari Klinton se rukuje sa predsednikom Kine Huom Đintaoom u  prisustvu predsednika SAD Baraka Obame, London, 01. april 2009. (Foto: Saul Loeb/AFP/Getty Images)

Dakle, Tramp se od Hilari Klintoni i Baraka Obame razlikuje samo u taktici, ali su strategija i ciljevi isti – Kinu treba baciti na koljena. Obama je Kinu htio zadržati vojnim putem i počeo je jačati snage u vodama u blizini Kine. U početnoj fazi realizacije ovog plana, SAD su krenule s postavljanjem takozvanog „protivraketnog štita“ oko Kine, pravdajući to „predostrožnošću od mogućeg kineskog nuklearnog napada“. Krajem 2011. Obama je, poučen promašajima u Iraku i Avganistanu, najavio novu odbrambenu strategiju. Prilikom putovanja u Australiju je predstavio svoju doktrinu, koju će kasnije kolokvijalno nazvati „Obamina doktrina“.

„S najvećim brojem raspoređenih nuklearnih bojevih glava i s više od polovine svjetskog stanovništva, Azija će u 21. veku ostati zapamćena ili po velikim ratnim sukobima ili po najboljoj saradnji među narodima. Kao predsjednik Sjedinjenih Država sam se odlučio za sljedeću strategiju. SAD će igrati važnu ulogu u kojoj će nastojati dugoročno održavati stabilnost u toj regiji. Dao sam zadatak svim našim ekspertima koji rade na nacionalnoj bezbednosti da pojačaju našu prisutnost u toj regiji. Azija i Pacifik su nam apsolutni prioritet. Ovdje, u Australiji, radićemo na saradnji po pitanju pomorske bezbednosti i odbrane zajedničkih interesa u Južnom kineskom moru“, rekao je Obama u objavi rata Kini.

Do danas, Kina uspješno otklanja vojnu prijetnju i dodatno modernizuje svoje oružane snage, te je Tramp pravilno zaključio da se ne može nadmetati s Kinom na bojnom polju u kineskim vodama, već se odlučio za trgovinski rat i unutrašnju destabilizaciju Kine, drugi put posredstvom Hongkonga.

Američke optužbe protiv hongkonških vlasti, koje su u svojoj suštini sankcije, nisu poštovanje vladavine prava. Iz dokumenata američkih zakonodavaca proizlazi da bi Hongkong, budući da je Kina ispunila sve svoje obaveze preuzete kada je ponovno stekla kontrolu nad bivšom britanskom kolonijom, trebalo da bude odvojen od kontinentalne Kine. Grubo govoreći, SAD otvoreno podstiču separatizam Hongkonga, jer dobro znaju da će Peking to spriječiti svim sredstvima, čak i upotrebom vojne sile. To možda i jeste želja američkih vlasti, stoga Peking ne smije nasjesti na ovu provokaciju, ali ne smije ni dozvoliti dalje divljanje u autonomnoj regiji i bilo kakve pokušaje službenog odvajanja Tajvana, a istovremeno mora paziti šta se događa u Sinkjangu i Tibetu.

Nakon svega, zar je tako teško shvatiti da je Donald Tramp drugo lice iste medalje američkog carstva? Dosljedno i sa još većim žarom sprovodi strategiju koju su formalno predstavili Barak Obama i Hilari Klinton. Ako to nije dovoljno, šta je još potrebno da neki progledaju i priznaju realnost? Vojna agresija na Iran ili Venecuelu? To bi Tramp rado učinio, ali bi to bio „novi Vijetnam“, a u uslovima ekonomskog i finansijskog kolapsa u kojem se nalaze SAD, to je čak i za američku vojnu mašineriju nemoguća misija.

VELIKI TEST
Si Đinping želi biti mnogo više od predsjednika Kine. To bi već moglo biti potcjenjivanje, obzirom na to da je vođa najnaseljenije zemlje na svijetu, iste one koja bi uskoro trebalo da nadmaši Sjedinjene Države kao prva svjetska ekonomija, što će Siju omogućiti da postane „najmoćniji čovjek na svijetu“.

Na posljednjoj listi Forbsa 100 najuticajnijih ličnosti na planeti u 2018. godini, kineski lider zauzima prvu poziciju, ispred Vladimira Putina, Donalda Trampa i Angele Merkel. U protekle dvije godine Sijeva se moć dodatno povećavala. Unutar Kine njegovo razmišljanje „o socijalizmu s kineskim karakteristikama za novo doba“ ušlo je u Ustav, a tu su čast prije njega imali samo Mao i Deng Sjaoping.

Predsednik NR Kine Si Đinping (Foto: Johannes Eisele/AFP/Getty Images)
Predsednik NR Kine Si Đinping (Foto: Johannes Eisele/AFP/Getty Images)

Izvan Kine, pripovijest o kineskom snu polako zamagljuje istorijski američki san, dok je kolosalni projekat Novi put svile ključan kako za naftnu trgovinu Kine, tako i za omogućavanje Pekingu da stekne nova diplomatska prijateljstva. Ako bismo napravili prvo poređenje kako bismo čitaocima pomogli da shvate lik Si Đinpinga, moglo bi nam biti korisno izjednačiti kineskog predsjednika s igračem igre „go“, rođene u Kini prije otprilike 2.500 godina, a široko rasprostranjene u Istočnoj Aziji. Go je igra na ploči koja nejasno podsjeća na šah. Međutim, postoji temeljna razlika između dveju igara. Dok je cilj šaha srušiti kralja direktnim potezom, igra „go“ se temelji na planu strpljivog okruženja.

Protivnik nije pogođen, ili „likvidiran“, već je okružen na svim frontovima dok, nesposoban za kretanje, ne postane bezopasan. „Najbolje od najboljeg nije kada se pobijedi u 100 od 100 bitki, nego kada se neprijatelj porazi bez borbe“, napisao je Sun Cu u svom najpoznatijem djelu Umijeće ratovanja. Isti milenijumski princip nalazimo u jednako hiljadugodišnjem hodu i danas, prilagođen modernom vremenu, takođe u spoljnoj politici Sija Đinpinga.

SLIČNOSTI I RAZLIKE
Uticaj koji je Si imao na Kinu 21. veka uveliko podsjeća na djela nekih kineskih careva iz prošlosti. Ćin Ši Huang, koji je vladao od 221. do 210. prije Hrista i bio utemeljitelj carstva, objedinio je zemlju arhivirajući stogodišnje ratove, ali je prije svega zasadio sjeme iz kojeg je iznikla institucionalna struktura, nepromijenjena cijela dva milenijuma. To je pojam tianksije, odnosno „Civilizovanog svijeta“. U izvjesnom smislu, Si Đinping je ekshumirao ovaj koncept, smatrajući Kinu novim civilizovanim središtem planete.

Ali vjerovatno je Vu od Hana, car koji je vladao od 206. godine prije Hrista do devete godine Nove ere, najviše nalikovao sadašnjem kineskom vođi. U Vuovim godinama je kinesko carstvo ojačalo, izgrađeni su infrastrukturni radovi i cvjetala je trgovina. U ovoj istorijskoj fazi je, između ostalog, ekspedicija Džang Ćijana postavila prve temelje Puta svile, ideje koju je Si ubacio u inicijativu „Jedan pojas, jedan put“.

S druge strane, Si Đinping bi se mogao približiti Mao Cedungu. Ali svesti sadašnjeg predsjednika na Maoovog nasljednika bila bi redukcionistička zabluda. Prije svega, zato što su dvojica vođa živjela u različitim epohama, dakle u dvije različite Kine između kojih je različita i politička i društvena dinamika. I s tehničkog stajališta su brojke vrlo različite. Mao je imao revolucionarni san, dok se Si odvajao od svega što bi čak moglo nalikovati na „revoluciju“ i njen „izvoz“. Si naglašava carski san, red i sklad i nema namjeru čistiti haos prošlosti. Baš naprotiv, Si Đinping se bori se da korijeni današnje Kine potonu u carsku tradiciju, ali da se ne vraća u vekove i milenijume unazad.

Druga suštinska razlika između njih dvojice je da Si partijsku birokratiju ne smatra „prijetnjom“, već instrumentom kojim se može ostvariti „renesansa“ kineske nacije. Posljednje, ali ne najmanje bitno, Si je prvi i jedini kineski vođa koji može gledati prema svojim prethodnicima. Razlog je jednostavan. Mao Cedung, koga su voljeli u nekim zemljama Trećeg svijeta, izvan državnih granica nije bio nimalo popularan. Možemo reći da je njegova težina u globalnoj areni, u odnosu na Sija Đinpinga danas, uvijek bila zanemarljiva.

Najbolje poređenje? Si Đinping kao Napoleon Bonaparta, zahvaljujući prvom građanskom zakoniku koji će uskoro biti donijet u Kini. Kineski lider je od 2014. godine zatražio od pravnika da dovrše prvi građanski zakonik u istoriji zemlje, idealno slijedeći Napoleonove korake u Francuskoj. Danas je stigao dugo očekivani trenutak. Ustavni i zakonodavni odbor Nacionalnog narodnog kongresa je razmotrio Nacrt Građanskog zakonika. Prema izvještajima službene kineske agencije Sinhua, predstavnici Nacionalnog kongresa su tokom rasprave Nacrt Građanskog zakonika ocijenili relativno zrelim i predložili ga za izglasavanje na sjednici. Odbor je predstavio izvještaj o rezultatima rasprava o nacrtu zakona i revidiranom nacrtu, te će izvijestiti predsjedavajućeg sjednice.

Među najvažnijim novostima je izrada prvog „kodeksa privatnosti“ za 1,4 milijardu građana Kine. Ne istražujući previše detalja o kodeksu, važno je naglasiti kako Si Đinping, zahvaljujući ovoj novosti, izgleda da namjerava ujediniti vrijednosti pojedinca i nasljeđe kineskog kolektivizma. Ali sve su ovo stvari o kojima Donald Tramp i Majk Pompeo pojma nemaju i zbog toga su njihove infantilne destabilizujuće aktivnosti osuđene na propast.

Kineski predsednik Si Đinping u razgovoru sa meštanima sela Huaši u blizini Čongćinga, 15. april 2019. (Foto: Xinhua/Xie Huanchi)
Kineski predsednik Si Đinping u razgovoru sa meštanima sela Huaši u blizini Čongćinga, 15. april 2019. (Foto: Xinhua/Xie Huanchi)

Moć Kine i hiljade godina tradicije su više nego dovoljni da osujete sve ove napore. Uz sve to, kako navodi bivši indijski diplomata M. K. Badrakumar, koji veze dveju sila prati od osnivanja grupe BRIKS, Kina ima punu podršku Rusije. Ali to je već druga tema i mislim da su pokušaji da se Kina uništi preko Hongkonga, kao u „Opijumskim ratovima“, najveća glupost koju su Tramp i Pompeo mogli napraviti. Ali, kao što je pojašnjeno u tekstu, oni su na ovim položajima upravo zato da nastave sprovođenje strategije koju su ranije, pod Obamom i Hilari Klinton, predstavile demokrate i oni će i dalje pokušavati, bez obzira na očitu činjenicu da su SAD u ovoj konfrontaciji osuđene na poraz.

 

Nebojša Babić je slobodni novinar, publicista i autor velikog broja tekstova i eseja o međunarodnoj politici. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Izvor Novi Standard