O. Gojko Perović: Cilj je da se Crkva pretvori u državnu instituciju

Način na koji su Srbi u okruženju reagovali na crnogorska zbivanja zbilja pokazuje da naš narod, sabran u Crkvi i oko Crkve – postiže najveće moguće jedinstvo

Protojerej-stavrofor, paroh cetinjski i rektor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog Gojko Perović, u intervjuu za Geopolitiku govori o planovima crnogorskih vlastodržaca.

Oče Gojko, molimo Vas da za čitaoce Geopolitike ukratko, koliko je to moguće, pojasnite suštinu problema u Crnoj Gori, koji je kulminirao usvajanjem Zakona o slobodi veroispovesti. Čime se mogu objasniti teško shvatljive i prihvatljive ambicije aktuelne vlasti da menja identitet ne samo sadašnjih nego i prethodnih generacija; borbom za opstanak na vlasti, planovima i uticajem stranog faktora…?
Može to da se objasni na razne načine, ali gledajući sa crkvenog, duhovnog aspekta, u pitanju je idolopoklonstvo. Svojevrsno obožavanje države i zemaljskog carstva. Kao onaj faraon u Egiptu, opisan u drugoj knjizi Petoknjižja, knjizi Izlaska. Nije mogao da podnese narod koji je okrenut Bogu. Narod koji jeste lojalan tom caru, ali narod koji više voli Boga od bilo čega drugog. I sad, taj i takav narod, trebalo je naučiti pameti. Trebalo mu skrenuti pažnju sa Nebesa. Pa i ako mu dozvoliš da gleda u Nebesa, to isključivo treba i može da radi kroz „ključaonicu“ te države.

E, tako je i sa nama danas. Sve što imam, i srce, i snove, i pamćenje… sve to treba da ovjerim na državnom šalteru. Moji snovi da nose državni pečat, da na moje emocije udare državni porez… itd. Da se razumijemo, moji preci su krvarili za tu državu. Ali sam ubijeđen da nijesu u njoj vidjeli neko božanstvo, nego samo slobodan, domaći prostor u kom mogu neometano služiti Bogu.

Pametna, moderna, demokratska država ne radi tako kao faraon. Ona je samo servis za organizovanje zemaljskog života svojih građana. Ona ne ulazi u crkvena pitanja. Ona ne mijenja identitet svojih podanika, nego se stara da očuva narodne vrijednosti. Država treba da obezbjedi mogućnost i prostor da ljudi čuvaju svoje pamćenje i svoj identitet, a ne da neki činovnici vlade, neki službenici, pravnici i ekonomisti… za koje ne znamo ni koliko znaju svoj posao (jer uglavnom nijesu tu toliko po stručnosti koliko po partijskoj pripadnosti), da oni organizuju Crkvu i tumače istoriju!

Kao sveštenik i neposredni svedok, pojasnite nam tajnu čudesnog duhovnog buđenja naroda u Crnoj Gori, projavljen kroz veličanstvene litije, koje su duhovno impresionirale pravoslavne vernike u Srbiji, Rusiji, Grčkoj, ali i proizvele dubok utisak i na druge u okruženju i šire. Koliko je to rezultat jednog trenutnog ali snažnog impulsa sadržanog u sloganu Ne damo svetinje, a koliko i jednog procesa dugog trajanja duhovne obnove u Crnoj Gori koji je započeo mitropolit Amfilohije?
I jedno i drugo. Poput pileta koje iznutra kljuca koru jajeta, pa se raskrili kasnije u gnijezdu… Ili poput istog tog bića koje iz gnijezda u jednom momentu pođe nebu pod oblake. To je pomalo i filozofsko pitanje: koliko su zrelost i stasavanje uslovljeni određenim momentom, a koliko prethodnim dugotrajnim procesom. Mislim da je Bogom dani proces stariji, i da je on u temelju. Ali je takođe Bogom dano da se na kraju tog procesa pojavi neka kora jajeta, ili neka ivica gnijezda – koju moramo savladati kako bi pokazali svoju stasalost.

Otac Gojko Perović drži predvanje tokom tribine „Sloboda vjere“ u kripti sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru, 03. februar 2020. (Foto: mitropolija.com)
Otac Gojko Perović drži predavanje tokom tribine „Sloboda vjere“ u kripti sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru, 03. februar 2020. (Foto: mitropolija.com)

E, za nas hrišćane u Crnoj Gori, i za našu Crkvu, ovaj anti-zakon jeste ta kora koju treba da probijemo i bacimo pod noge. Ne pričam sad uopšteno o zakonu, o zakonu u načelu – koji nam je svakako, kao društvu i kao državi, potreban. Mislim na ovako napisan zakon, koji ima za cilj, a to crnogorski vlastodršci i ne kriju, da od Crkve Hristove načini isključivo državnu instituciju. Nešto kao neki muzej, ili neko ministarstvo, kojim bi upravljala država. To nije dobro da se sa Crkvom desi nigdje i nikad, pa ni ovdje u Crnoj Gori. Hoću reći, jednako bismo se pobunili da to neko krene da radi sa Crkvom u Srbiji, ili Rusiji… ili bilo gdje drugdje.

I posle tih veličanstvenih litija i više nego jasnog manifestovanja narodne volje, vlast u Crnoj Gori čini se ne pokazuje nameru da odustane od tog zakona niti da izvrši njegovu suštinsku reformu. Predsednik Đukanović izjavio je nedavno da će poraditi ozbiljno „na formiranju pravoslavne crkve nacionalnih Crnogoraca“. Da li u spremnosti vlasti da privremeno suspenduje primenu zakona vidite neki iskreni znak i želju za dogovorom ili su u pitanju samo taktički potezi da se dobije na vremenu i odlože litije?
Suspenzija zakona je nemoguć, neizvodljiv postupak. Bar ga ustav ove zemlje ne prepoznaje. Ono što je jednom izglasano u skupštini kao zakon ili će dejstvovati, ili će se izglasati nešto novo i bolje. Činjenica da predsjednik i premijer nude neustavan „kompromis“ (uz to je premijer po struci pravnik) – samo produžava atmosferu pravne neizvjesnosti. Ova vlast očigledno želi da u predizbornu kampanju uđe sa tim zamagljenim pregovorima, ali mi takvu zloupotrebu, ove važne teme, nećemo dozvoliti.

Ako smo dobro razumeli, u litijama učestvuju ne samo oni koji se jasno i nedvosmisleno izjašnjavaju kao Srbi nego i građani koji su se izjašnjavali ili prihvatili crnogorski identitet, ali su vernici Mitropolije crnogorsko-primorske, odnosno Srpske pravoslavne crkve. Možete li to bliže da nam pojasnite i opišete verski, idejni i kulturološki profil tih ljudi?
Iznijeću vam moj lični stav, koji sam više puta objelodanjivao. Mi pravoslavni u Crnoj Gori, ne samo u vjerskom smislu, nego i u etničkom, kulturnom, jezičkom smislu – jedan smo isti narod. Ma šta narod, mi smo bukvalno braća, rođaci, kumovi… Vijek za nama je među rođenom braćom konstituisao dva različita identiteta. To su razlike u političkom identitetu. Srbi u Crnoj Gori i Crnogorci u Crnoj Gori su najbliži srodnici. Jedna ih je majka rodila. Bukvalno. Ali im pamet nije ista. Jedni ne žele da vide dalje od državnih granica, a drugi ne priznaju ništa pliće ni uže od istorijskog pamćenja.

Ali kad je Crkva u pitanju, i njene vrijednosti… te se razlike tope i nestaju. Ne zato što Crkva ima neku pomirujuću taktiku, neki metod da im „zamaže oči“ ili ih nadmudri… nego zato što je biće Crkve takvo da se ono uzdiže iznad zemaljskih razlika. I to ljudi osjećaju, znaju, vjeruju. Nije to tako samo sad. Tako je bilo oduvjek. Zbog toga mi naglašavamo da je SPC u Crnoj Gori – zajednička kuća i za nacionalne Srbe i za nacionalne Crnogorce. I to – podjednako!

Da li se još jednom, kao i mnogo puta kroz istoriju, pokazala duhovna snaga Srpske pravoslavne crkve kao čuvara pravoslavne vere, ali i kao najznačajnije integrativne institucije među Srbima koji su živeli i žive u različitim državama?
Već sam naglasio da se ovdje ne radi samo o nacionalnom pitanju Srba, ali eto, ako stvari gledamo i kroz to pitanje, mogu se složiti sa vama da se u ovim okolnostima SPC pojavljuje kao ona institucija kojoj narod najviše vjeruje, i koja Srbe okuplja u najvećem broju. Način na koji su Srbi u okruženju reagovali na crnogorska zbivanja zbilja pokazuje da naš narod, sabran u Crkvi i oko Crkve – postiže najveće moguće jedinstvo. Ovo se lijepo naslanja na istorijsku činjenicu da su Srbi, u vjekovima bez države, odnosno u razjedinjenom životu u nekoliko carstava – upravo kroz Crkvu živjeli neometeno duhovno jedinstvo.

Protojerej-stavrofor Gojko Perović sa sveštenstvom Mitropolije crnogorsko-primorske SPC predvodi litiju u Baru, 13. februar 2020. (Foto: mitropolija.com)
Protojerej-stavrofor Gojko Perović sa sveštenstvom Mitropolije crnogorsko-primorske SPC predvodi litiju u Baru, 13. februar 2020. (Foto: mitropolija.com)

Sveto pismo nas uči da Carstvo Gospodnje nije od ovoga svijeta, i srpski narod je – kao kršten i produhovljen – osjetio tu činjenicu na svojoj koži. A ići Gospodnjim putem, to znači pretrpjeti i Gospodnja stradanja. Niko ne bi imao ništa protiv jedne moderne, jake države… ali Crkvi danas odgovara isključivo sekularna država u kojoj su zemaljske i duhovne nadležnosti odvojene.

Videli smo da su u Srbiji, Republici Srpskoj i rasejanju održani duhovni skupovi i litije kao podrška našem narodu i vernicima u Crnoj Gori. Koliko smo posle ovih duhovnih dešavanja, sa stanovišta duhovne solidarnosti, upoznali bolje sebe i svoje probleme, i koliko smo postali jači?
„Nove nužde rađ(aj)u nove sile“ kaže Njegoš, i dodaje kako „udar nađe iskru u kamenu“. To su mudre misli koje ukazuju da svaka nevolja ima i svoje dobre strane. Ojačava, ujedinjava… i – kao što ste rekli – vodi ka bogopoznanju, a samim tim i našem (u)poznanju samih sebe. Narod koji učestvuje na litijama se oslobodio straha. Naučio se kako da kaže to šta ima da kaže. Naučio se strpljivosti. U ovim litijama, kao u ogledalu, vidimo neke bolje sebe. Mislim – čak one najbolje sebe.

Postoje mnogi koji bi da naprave razdor između naše crkve i nacionalnih partija i organizacija Srba u Crnoj Gori. Da li možemo poslati poruku da će, čak i ako ima nekih razlika, naš narod, sa svojim i verskim i političkim predstavnicima saborno, uz Božiju pomoć, raditi na odbrani svog identiteta i istine? A Bog je u istini.
Svako treba da radi svoj posao. Političari neka vode politiku, kulturni radnici neka objavljuju knjige i otvaraju izložbe, a Crkva će predvoditi bogosluženje. Nesporazumi nastaju onda kada iz straha, i sa njim vezanog nestrpljenja – političari svoju stranačku logiku unose u Crkvu, ili kad Crkva, po nevolji, uđe u zemaljska partijašenja.

Bog jeste u istini, a svi mi, tu jednu jedinu Istinu, Božiju istinu, i čuvamo i objavljujemo na različite načine. Ne mislim da su ti načini suprotstavljeni, nego su prosto različiti…

Iz ovih litija – kada već o njima pričamo – narod izlazi objedinjen, bez pojedinačnih nastojanja oko toga ko će prigrabiti liderstvo ili veću podršku. Ovo je momenat sabornosti. Isto tako, ovo je momenat žrtve. Bog nam tako i otvara ove teme… najprije najava ovog anti-zakona, pa litije, pa epidemija, pa onda neke dojave koje prave smutnju, izazivaju opšte nepovjerenje…. Moramo to prebroditi. Ako ne izađemo sabrani i jedinstveni – ne znam kakve veze onda ima je li zakon loš ili dobar!

I na kraju, molimo Vas da naše čitaoce darujete nekim duhovnim savetom, otvoreno, kako Vi to radite, kako da se ohrabre kako bi mogli da se bore i za svoje svetinje i Otečestvo, i da lakše i smelije savlađuju životne probleme i iskušenja.
Pa evo, upravo je prethodni odgovor imao cilj da posavjetuje i ohrabri. Kad kažem da je ovo momenat žrtve, onda pod tim mislim da bi svako od nas trebalo da gleda na ulogu i važnost brata do sebe. Da na momenat zaboravi na svoje lične interese, da u tom smislu „prikoči“ i zastane.

Otac Gojko Perović tokom vršenja službe (Foto: mitropolija.com)
Otac Gojko Perović tokom vršenja službe (Foto: mitropolija.com)

Trenutno – mi obnavljamo svoju sabornost. Obnavljamo Crkvu, kao neki veliki saborni hram. I to treba da ide po sistemu – „ruka ruci“. Bratska ruka – bratskoj ruci. Samo tako ujedinjene i pomirene Bog će nas pomoći. Razjedinjeni – mislim da mu ništa ne trebamo.

 

Autor Slobodan Erić

 

Naslovna fotografija: Miloš Vujović/mitropolija.com

 

Izvor Geopoliitka, broj 109, jun-jul 2020.